Galerija
Do Pustinje Blaca nije moguće doći automobilom. Posljednji dio puta vodi pješice – bilo od Dragovoda ispod Vidove gore, bilo iz uvale Blaca, do koje se najčešće dolazi brodom. Stoljećima su tim istim kamenim stazama prolazili ljudi, mazge i konji, noseći hranu, građevinski materijal, knjige, robu – pa čak i klavir! Upravo je ta izolacija oblikovala mjesto koje je tijekom više od četiri stoljeća razvilo gotovo samostalan svijet. Priča počinje sredinom 16. stoljeća, u razdoblju kada su osmanska osvajanja duboko mijenjala život na istočnoj obali Jadrana. Skupina poljičkih svećenika glagoljaša, bježeći iz Poljica, utočište je pronašla u prirodnoj špilji ispod strme vapnenačke litice na Braču.
Od pećine do malog grada
Prvi dom bila je jednostavna pećina pregrađena suhozidom. Iz nje je postupno nastao samostan koji je tijekom sljedećih stoljeća prerastao u gospodarsko, kulturno i znanstveno središte. Zajednicu su činila takozvana subraća, svećenici koji su sami birali svoje članove i starješinu, uz dopuštenje hvarsko-bračkog biskupa. Nisu slijedili pravila benediktinaca, franjevaca ili dominikanaca, nego su razvili vlastiti način organizacije života. Iako su težili skromnosti, nisu živjeli izolirani od svijeta. Naprotiv, bili su iznimno poduzetni.
Krajolik oko samostana nije nudio mnogo. Krševito tlo trebalo je najprije pretvoriti u obradive terase. Pustinjaci su tijekom desetljeća podizali suhozide, sadili vinovu lozu, masline i voćnjake koji su omogućili dugoročnu samoodrživost. Svaki komad zemlje bio je pažljivo iskorišten. S vremenom je Blaca izrasla u jednu od gospodarski najuspješnijih zajednica na Braču. Proizvodili su vino, maslinovo ulje i med, bavili se stočarstvom te razvili trgovačke veze diljem Mediterana. Samostan je imao čak tri jedrenjaka kojima su trgovali vlastitim proizvodima, što je bilo iznimno za jednu zajednicu nastalu u zabačenom otočkom klancu.
Pogled u zvijezde
Zahvaljujući prihodima koje su ostvarivali, pustinjaci su ulagali u obrazovanje i znanost. U samostanu su djelovali knjižnica, škola i tiskara, a osnovana je i zvjezdarnica koja je postala jedna od najpoznatijih privatnih astronomskih postaja u ovom dijelu Europe. Među kamenim zidovima nalazili su se teleskopi, precizni astronomski instrumenti i zbirke koje su stizale iz europskih znanstvenih središta.
Najpoznatiji stanovnik Blaca bio je don Nikola Miličević, posljednji upravitelj samostana i strastveni astronom. Njegova istraživanja bila su poznata izvan Hrvatske, a u znak priznanja dva asteroida danas nose imena Brač i Miličević. Kada je umro 1963. godine, završilo je gotovo četiristo godina neprekinutog života pustinjaka u Blaci. Samostanske prostorije i dalje čuvaju izvorni namještaj, blagovaonicu, kuhinju i radionice. Knjižnica sadrži tisuće knjiga i rukopisa, među kojima su djela pisana glagoljicom i hrvatskom ćirilicom, poznatom kao poljičica. Muzejska zbirka uključuje i vrijedne satove, oružje, umjetnine te astronomske instrumente koji svjedoče o znanstvenom radu zajednice.
I sama arhitektura govori mnogo o povijesti mjesta. Građevine su podizane kamenom iz neposredne okolice pa se gotovo stapaju s liticom iznad koje su nastale. Ono što se danas doima kao skladna cjelina nastajalo je postupno: od špilje, preko male crkve iz 17. stoljeća, do višekatnih stambenih i gospodarskih zgrada koje su se tijekom stoljeća prilagođavale potrebama zajednice.
Dolazak u Blacu traži trud, dobru obuću i dovoljno vode, ali i samo pješačenje vraća u neka prošla vremena. Kad vam postane teško, sjetite se samo svih stvari koje su pustinjaci nosili po negostoljubivom terenu.
