Galerija
A Camino je doista avantura i ne treba ga olako shvatiti. Iako ga svatko može prijeći u vlastitom tempu, bolovi i ozljede na putu posve su uobičajeni. Čak se i sportašima dogodi da precijene svoje mogućnosti jer misle da ako su u formi, njihovi su zglobovi i tetive spremni na kontinuirani napor. No ono što Camino donosi vrijedno je svakog napora. Jedan od darova puta su ljudi koji se sreću, kao i njihove životne priče koje se nesebično dijele i šire vlastitu perspektivu.
Jednu od njih donosi nizozemski par Rita i Noud, koji u mirovini ne miruju. Iako su ušli u sedmo desetljeće, žive život punim plućima, istražuju svijet u kamperu i uživaju u životu. Donosimo njihovu priču.
Možete li se ukratko predstaviti? Čime ste se bavili i gdje živite?
Mi smo Rita i Noud, imamo 70 i 72 godine te smo već nekoliko godina u mirovini. Živimo u mjestu Hank, pokraj Nacionalnog parka De Biesbosch u Nizozemskoj.
Što vas je potaknulo da krenete na Camino?
Ideja da jednog dana prohodamo Camino povremeno nam se vraćala, no u svakodnevnim okolnostima to nije bilo lako ostvariti. Tijekom putovanja kamperom kroz Španjolsku na kraju smo stigli u Santiago de Compostelu. Dolazak brojnih hodočasnika ostavio je na nas toliko snažan dojam da smo se po povratku kući počeli pripremati za vlastiti Camino. Ostalo je samo pitanje – koji odabrati?
Zašto ste odabrali upravo Camino Francés i koliko je trajalo vaše hodočašće?
Za Camino Francés odlučili smo se zato što je to danas najpopularnija hodočasnička ruta. Duž puta postoji mnogo sadržaja za hodočasnike, staza je izvrsno označena, a izbor smještaja za noćenje vrlo je velik. Camino smo ukupno završili u 49 dana, od čega smo 46 dana proveli hodajući.
Gdje je započeo vaš Camino, a gdje završio? Koliko ste kilometara prepješačili i u koje ste doba godine hodali? Kakvo vas je vrijeme pratilo?
Naš Camino Francés započeo je 25. travnja u Saint-Jean-Pied-de-Portu u Francuskoj. Posebno je bilo to što je Rita upravo prvog dana hoda, dok smo prelazili Pireneje, proslavila svoj 70. rođendan. Nakon prijeđenih 780 kilometara stigli smo do katedrale u Santiagu de Composteli. Kući smo se vratili 14. lipnja. Tijekom prva tri tjedna vrijeme je bilo uglavnom oblačno uz povremenu kišu, no zbog nižih temperatura uvjeti za hodanje bili su izvrsni.
Jeste li na Camino krenuli s jasnim očekivanjima ili ste pustili da vam put pokaže ono što treba?
Nismo imali posebna očekivanja, osim želje da Camino završimo bez ozbiljnijih problema, premda se takve stvari nikada ne mogu unaprijed isključiti. Zahvaljujući brojnim kilometrima koje smo prije polaska odradili s ruksacima na leđima, nitko od nas nije dobio ni jedan jedini žulj.
Kako je izgledao jedan vaš uobičajeni dan na Caminu, od jutra do večeri?
Prvih nekoliko dana služi za privikavanje, a nakon toga sve ulazi u isti ritam: ustajanje oko šest ujutro, najčešće polazak bez doručka u nadi da će uskoro biti otvoren neki kafić ili bar gdje možemo doručkovati, povremeni odmori tijekom dana, prijava u albergue po dolasku, namještanje kreveta, tuširanje i po potrebi pranje odjeće, kratka šetnja mjestom i potraga za mjestom gdje ćemo večerati. Već oko 21 sat svi odlaze na spavanje, a u 22 sata gase se svjetla i većina alberguea zaključava ulazna vrata.
Koji vam je dio puta bio fizički najzahtjevniji, a koji mentalno ili emocionalno najteži?
Fizički je najzahtjevniji bio prijelaz preko Pireneja iz Saint-Jean-Pied-de-Porta. Mentalno su nam najteži bili posljednjih stotinu kilometara prije Santiaga, kada postanete svjesni da se Camino bliži kraju. Emotivno je, naravno, najsnažniji bio dolazak u Santiago.
Je li vas putem nešto posebno iznenadilo – ljudi, krajolici, atmosfera ili možda vi sami?
Najljepši je osjećaj lakoća s kojom svakoga dana ponovno krenete hodati, ne znajući što vas toga dana očekuje, kakvi će biti krajolici kroz koje prolazite i gdje ćete na kraju završiti.
Često se kaže da Camino svakome daje upravo ono što mu je potrebno. Što je vama pružio?
Camino nas je učvrstio u uvjerenju da, ako nešto doista želite, možete to i ostvariti.
Camino je prepun simboličnih i posebnih mjesta. Koje je na vas ostavilo najjači dojam?
Za nas je Cruz de Ferro bio posebno mjesto. Ondje smo ostavili dva staklena srca u znak sjećanja na naše roditelje, kojih više nema, a koji su nam omogućili bezbrižno djetinjstvo i uvijek bili uz nas. Nadamo se da će ta srca ondje ostati zauvijek.
Jeste li imali trenutaka kada ste pomislili da više ne možete nastaviti? Što vas je održalo?
Ne, srećom nismo imali trenutaka u kojima smo pomišljali odustati zato što više fizički ili psihički ne možemo nastaviti.
Koliko vam je bilo važno usporiti i odmaknuti se od svakodnevnog ritma života?
Ni povratak svakodnevici nije nam bio posebno težak jer smo već nekoliko godina u mirovini i odavno smo iza sebe ostavili užurbani ritam radnog života.
Što vas je Camino naučio o jednostavnom životu?
Shvatili smo da sve što vam je doista potrebno može stati u jedan ruksak.
Je li se nakon povratka kući nešto promijenilo u vašem svakodnevnom životu ili načinu razmišljanja?
Camino nas je naučio da stvari više stavljamo u perspektivu i lakše ih puštamo.
Mislite li da Camino ostavlja trajan trag ili se s vremenom ipak vratimo starim navikama?
Osobno mislim da je Camino iskustvo koje se nikada ne zaboravlja i koje vas nikada u potpunosti ne napušta. Ipak, životni izazovi koji su postojali prije Camina neće zbog toga potpuno nestati.
Što biste poručili nekome tko već dugo razmišlja o Caminu, ali još nije skupio hrabrost za prvi korak?
Danas je o svakom Caminu dostupno obilje informacija, pa to sigurno nije prepreka. Mislim da svatko prije svega treba iskreno razmisliti što ga zapravo sputava. Kada to uspijete prepoznati u sebi, već ste napravili prvi korak.
Kada biste danas ponovno krenuli na Camino, čega biste ponijeli manje, a čega više?
Na kraju se sve svodi na težinu koju sami morate nositi, ponekad stotinama kilometara. Zato vrijedi pravilo: manje znači više udobnosti. Ne postoji univerzalan savjet što ponijeti jer ono što je jednoj osobi neophodno, drugoj je potpuno suvišno. Najvažnije je zapitati se: hoću li ovo doista koristiti ili to nosim samo za slučaj da mi jednom zatreba?
Hoćete li ponovno krenuti na Camino?
Dokle god nas zdravlje bude služilo i budemo fizički sposobni, sigurno ćemo i sljedeće godine krenuti na novi Camino. Ali ne isti, jer želimo otkrivati nove rute i ponovno se iznenaditi onime što donose.
Kada biste svoje iskustvo Camina morali sažeti u samo jednu rečenicu, kako bi ona glasila?
To je životno iskustvo koje nipošto ne bismo željeli propustiti.
Dirljiv razlog: Pješače više od 500 kilometara s kamenom u ruksaku da bi ga ostavili na posebnom mjestu
