Galerija
Prva večer u šatoru na Highlander Velebitu prošla je u znaku bure koja me je cijelu noć tjerala da iz ruksaka vadim nove slojeve odjeće. Kad mi je ponestalo konkretnih stvari koje bi me mogle dobro ugrijati, ruka je automatski lagano krenula preko Arsena, do njegova „ormara“ iz kojeg sam posudio flis i toplu jaknu. Uz stalno buđenje dočekali smo i prvo jutro na planini. Svi bolovi i negativa automatski su nestali kad smo otvorili šator te se protegnuli na proplanku s kojeg je pucao pogled na šume, kamenjar i livade Velebita te more i otoke koji su se zlatili na suncu.
Highlander je opet izgledao kao najbolja odluka u životu! Da bi stvar bila još bolja, prvi put smo izvadili naše kuhalo (4 natjecatelja smiju dijeliti jedno kuhalo) i napravili savršenu kavu te je ispijali pomalo u najboljem kafiću koji možete zamisliti. Mislim da se veoma malo svakodnevnih situacija u životu može mjeriti sa scenom u kojoj zagrnut flisom sjediš na hladnom kamenu usred nevjerojatne prirode i s dragom osobom odnosno osobama u tišini uživaš u jutarnjem ritualu. Jednostavna i neopisiva sreća!
Javili smo se doma da ukratko ispričamo doživljaje prvog dana i iskoristimo priliku da se čujemo dok još imamo signala. Znaju naše obitelji, ali pišem da saznaju i drugi, koliko nam je značila njihova podrška da se upustimo u ovu avanturu. Isto kao i na samoj stazi u trenucima krize.
Ostavili smo se mobitela i lagano počeli spremati šator i stvari. Opet pomalo, bez ikakve žurbe. Pogodite hoćemo li stići po danu na planirano mjesto za spavanje. ;)
5 dana u nestvarnoj prirodi Velebita: Avantura s ruksakom i šatorom u posljednjoj europskoj divljini
I dok sam ja prao zube i zadovoljno istiskivao malo više zubne paste na četkicu nego inače, naravno ne zbog higijene, nego zbog toga što će mi ruksak zbog toga danas biti za pola grama lakši, Arsen je pričao s Njemicama. Iva i Katharina bile su zabrinute i zanimalo ih je zašto nitko sinoć nije htio s njima spavati u planinarskom skloništu Ograđenica (nekoliko parova je prije nas došlo tražiti mjesto za šator), nego su se radije smjestili vani na jaku buru, iako su dva ležaja bila slobodna. Arsen se slatko nasmijao i objasnio im kako to nema veze s njima, već kako su to pravila Highlander Velebita. Pozdravili smo se sa simpatičnim planinarkama, a prije polaska pokazali smo im put do njihova sljedećeg odredišta na našoj Highlander karti.
Ruksak je to jutro bio mnogo lakši, ali već idući dan shvatili smo da to vrijedi samo prvi sat u danu, kada si koliko-toliko odmoran i kada su se leđa preko noći malo oporavila od cjelodnevnih napora. Dobro raspoloženi, bez imalo bure koja nas je prethodni dan hladila, krenuli smo po naš prvi pečat na kontrolnu točku Skorpovac. Velebit nas je i dalje oduševljavao svakim korakom, baš kao što nas je i ranac ubijao. Arsen mi je do tada više puta rekao da dobro stegnem donji remen ruksaka kako bih svu težinu prebacio na kukove i noge, na što bih mu ja uvijek odgovorio da jesam. Međutim, tada je prvi put gledao kako to radim i shvatio da sam daleko od toga da radim pravu stvar. Tada sam prvi put usukao trbuh, zategao junački i zakačio remen. Težina je u trenu nestala, bio sam slobodan! Još jedna velebitska lekcija odrađena. :D
Laganih nogu za dva i po' - tri sata stigli smo do Skorpovca. Tu smo odlučili napraviti dužu pauzu i nešto marendati. Svi Highlanderi dijelili su međusobno hranu, energetske napitke, tablete protiv bolova… Harmonija i prijateljstvo s ljudima koje prvi puta vidiš u životu. Prvi put smo vidjeli i dvoje simpatičnih Varaždinaca s kojima smo se odonda često mimoilazili po putu i veselili uspješno završenim dionicama. Od Skorpovca smo imali još 65 kilometara puta, a mislim da smo tu već izgledali grozno. Ni oni nisu bili u boljem stanju pa vjerujem kako je to bio najvažniji faktor zbog kojeg smo od srca podržavali jedni druge.
Plan za drugi dan bio je doći do druge kontrolne točke, koja je bila u Baškim Oštarijama. Topli obrok i pivo koji su nas tamo čekali bili su dovoljna motivacija da potegnemo još tih nekih 6 sati. I krenuli smo lagano, prvo kroz šumu, a onda naravno na dobro poznati kamenjar. Tu se naše napredovanje malo usporilo, noge su bile sve teže, pa sam se zbog umora i nepažnje u jednom trenutku ispružio na sve četiri i solidno natukao koljena. Lako za koljena, prvo sam provjerio je li sve u redu s fotoaparatom koji mi je stalno visio oko vrata i koji je bio prvi na udaru. Aparat je bio dobro, koljena će izdržati, samo je još trebalo ustati sa svim stvarima na leđima…
Avantura života: Gorštaci se okupljaju za prelazak više od 100 kilometara prekrasne divljine mitskog Velebita
Velebit nas je i dalje vukao naprijed svojim idiličnim slikama, a savršen sunčani dan dodatno je dizao atmosferu. Scene su doslovno bile kao iz snova pa bih se svako malo za sebe nasmijao jer još uvijek nisam mogao vjerovati da smo nas dvojica u tim trenucima na svim tim predivnim mjestima, i to sami s prirodom. Otkad smo krenuli od Skorpovca, odmah negdje na početku, sreli smo samo jednu grupu planinara, koji su zbog ozljede jednog od njih morali odustati od daljnjeg planinarenja i čekali su prijevoz. Nigdje nikoga nije bilo, dok se na jednom od proplanaka, otprilike dva sata prije Baških Oštarija, nije ukazala jedna dama. Ona je predivnu nedjelju odlučila iskoristiti tako što je sjela u auto i dovezla se u srce Velebita. Prostrla dekicu, legla i izvadila knjigu u kojoj je vjerojatno satima uživala na suncu. To je život! Pozdravili smo je i kratko popričali te krenuli po naše pivo.
Na putu do druge kontrolne točke u jednom trenutku nismo bili sigurni idemo li pravim putem. Naime, markacija nije bilo duže vremena pa smo se vratili uzbrdo do točke na kojoj smo zadnju vidjeli. Naravno da smo se odlučili okrenuti na mjestu nakon kojeg je na 5 metara bila markacija sakrivena iza grma, izgubili smo 45 minuta, ali i to je sastavni dio avanture u planinama.
U sumrak smo napokon stigli na naše odredište, uz ovacije okupljenih Highlandera. Pečatirali smo putovnice, a organizatori su nas slikali i objavili na svom Fejsu da smo stigli. Prije negoli smo i predahnuli i podignuli šator, svi kod kuće vidjeli su objavu i poslali nam poruke.
Highlanderova stranica na Facebooku i inače je bila odlično sredstvo informiranja o napredovanjima na stazi. Mobitele gotovo cijeli dan ne bismo vadili iz džepa, a i pitanje je u kojem trenutku imamo signala pa su objave o tome tko je kada i gdje stigao prava stvar za sve one koji na poslu ili od doma nestrpljivo prate avanturu. Kao npr. i na dan kada smo trebali stići u cilj – sestra mi je ispričala kako je bezbroj puta osvježila stranicu da vidi jesmo li uspjeli doći do kraja...
Još jedna stvar koja nam je bila u glavi gazeći po zahtjevnom terenu do Baških Oštarija bila je tuširanje. Naime, u našim putovnicama pisalo je da lokalni hostel u ponudi ima tuširanje po cijeni od 40 kuna. Kad smo krenuli, to nam nije bila posebno bitna informacija, ali nakon dva dana napora topli tuš bio bi ravan jackpotu.
Međutim, kako je taj dan vjerojatno stotinjak iscrpljenih Highlandera došlo prije nas do kontrolne točke, od toplog tuša nije bilo ništa jer je ostao izbor vode - hladno ili ledeno hladno. Svejedno smo pronašli dvije slobodne kabine, stisnuli zube i nekako se uspjeli otuširati (besplatno). Iako smo nakon toga izašli na hladnu velebitsku noć, taj tuš itekako je uklonio dio boli iz mišića i popravio raspoloženje.
Mjesto u kojem se spajaju jug i sjever Hrvatske: Neodoljiva ljepota i čisti zrak u srcu Velebita
Zasluženo smo uživali u toplom obroku i pivu, napunili mobitele, baterije za fotoaparat i na kartama istraživali sutrašnju dionicu. Najtežu do sada. Osim hrpe uspona i spuštanja, ova dionica prolazila je kroz čuveno Ramino korito. Za one koji ne znaju, to je bukova prašuma, mjesto koje je veoma nepristupačno i samim time idealan dom za sve vrste divljih životinja.
Organizatori su u putovnicama posebno naglasili kako se treba paziti životinja te kako se ne preporučuje podizanje šatora u Raminu koritu. I drugi koji su prvi put na Highlanderu, ali i nešto iskusniji, samo su pričali o Raminu koritu pa se naš film u glavama iz avanturističkog lagano počeo mijenjati u napeti triler u kojem će biti sretni svi oni koji uspiju izvući živu glavu. :D Ipak smo se sabrali i odlučili da ćemo ranije ustati kako nas noć ne bi uhvatila na najopasnijem dijelu staze. Plan je bio potegnuti do Ramina korita uz minimalne odmore, te neposredno prije toga napraviti dužu pauzu, kako bismo odmorniji u jednom komadu prošli kroz „zloglasni“ dio Velebita.
Odlučni u namjeri da sutra prijeđemo zahtjevnu dionicu, krenuli smo na spavanje, na jednu livadu koja se nalazi 10 minuta od hostela i „kampa“ u kojem je većina Highlandera tu noć spavala. Na toj livadi završili smo slučjano jer nije bilo više mjesta kraj hostela. To se pokazalo kao pun pogodak jer je tamo bilo samo 10 šatora, pa nikakve buke nije bilo (osim hrkanja lika iz susjednog šatora, ali je barem bilo u ritmu pa smo se navikli), tako da smo se uspjeli naspavati i odmoriti.
Kada smo se probudili, šator je bio natopljen rosom. Odlučili smo ga staviti na sunce pola sata da ga ne spremamo skroz mokrog, ali ni to nije pomoglo. Ne znam kojim zakonom fizike, ali bio je još natopljeniji nakon tog „sušenja“. Kava, pranje zubi, spremanje ostatka stvari i naša avantura za taj dan mogla je početi.
Odmah na startu dionice dobijete odličnu najavu za dan koji slijedi. Nakon nekoliko koraka kreće uspon bivšom skijaškom stazom, nakon koje slijedi još malo uzbrdice, pa eto još samo malo da se ne opustite previše. Mislim da smo u tom trenutku psihički bili jako nisko, a vjerojatno nas je ubijala činjenica što nismo ni blizu Ramina korita i što je cijela, najzahtjevnija, dionica još ispred nas. No kako se to često dogodi na stazi, spas smo našli samo nekoliko minuta nakon toga, i to u Danijeli, Ivi, Sanji, Marku, Tiboru i Tomislavu.
Njih šest spojilo se prvog dana Highlandera, a sad su trećeg bili spremni prihvatiti još dvoje planinara u svoju grupu. Kada smo planirali svoju avanturu, razgovarali smo o tome kako ćemo se nastojati odvojiti od drugih jer smo smatrali da tako najbolje možemo uživati u Velebitu. Sada nam je ova šestorka došla kao naručena i već nakon prvih nekoliko sati provedenih s njima zaključili smo da ih ne puštamo do kraja. ;) Naravno, ako nas prihvate. A prihvatili su nas bez problema.
Velebit je stvarno nevjerojatan, ali nova poznanstva, pozitiva i briga jednih za druge te dobra atmosfera zaista su ono najbolje iz mog Highlander iskustva i razlozi koji su me i u najtežim trenutcima gurali prema cilju. A to će biti i na vrhu liste plusova ako me i dogodine sretnete na startu na Zavižanu. ;)
Treći dio...
Najteža dionica: Kroz velebitsku prašumu do vrha s kojeg puca najljepši pogled na Jadran
