Galerija
Highlander je posebna priča, koja je nastala u Hrvatskoj, a ubrzo se proširila po cijelom svijetu, ali ono najposebnije kod Highlandera su priče sudionika koji se pojave na startu. Planinari od 7 do 77 godina, raznih zanimanja, svaki sa svojom motivacijom za prijavljivanje i prolazak zahtjevne staze…
Već sam više puta pisao o iskustvu na Highlander Velebitu i potrebnoj opremi, mentalnoj i fizičkoj spremi i mislim da je došlo vrijeme da Highlander doživite iz malo drugačijeg kuta, kroz kratke priče nekih od sudionika koji su se ove godine našli na stazi. Devet priča za devet godina Highlander Velebita, kako biste se napokon odvažili i pojavili na startu jubilarnog desetog izdanja koji će se održati od 1. do 6. rujna 2026. godine.
1. Toma
Meni najdraži lik tih dana na planini 😊 moj desetogodišnji sin, koji se hrabro upustio u avanturu života i kao ravnopravni član odraslima prešao zahtjevnu stazu. Krize i umor rješavali smo gumenim bombonima i raznim pričama, a nakon ulaska u cilj zaboravio je na sve napore i već počeo planirati neke nove Highlandere.
Skupilo se dosta iskustva i bolje opreme od mog prvog Highlandera 2019. godine na kojem sam patio s prijateljem Arsenom i na kojem sam mislio kako je to prvi i zadnji put da se upuštam u tako nešto. 13 Highlandera kasnije imam „luksuz“ da mirne duše mogu povesti svog sina na ovu avanturu i to bi preporučio svim roditeljima koji planinare duže vrijeme, u dobroj su formi i imaju sve što im je potrebno da budu sigurni u planini.
Toma je samo jedan od brojne djece koju sam sretao zadnjih godina na Highlander stazama i vjerujte mi puno su jači, sposobniji i otporniji nego što to nekad mislimo. Skidam im kapu svima!
2. Matko (i svi ostali koji prvi put dođu sami na Highlander)
Nedugo nakon ovogodišnjeg starta sreli smo Matka, Zadranina koji živi u Zagrebu, a kojeg iz viđenja poznajem s nekih košarkaških natjecanja. U prošlosti sportski rivali, danas planinari koji su u sekundu kliknuli i proveli dobar dio na stazi zajedno. Čekao je godinama da se sve posloži, da se društvo okupi i da krenu na svoj prvi Highlander.
„Zvijezde se nisu poklopile“ i umjesto da provede još jednu godinu planirajući ovu avanturu, stisnu je zube i pojavio se sam na startu. I sam sam nekoliko puta krenuo solo na Highlander i moram priznati kako su ta iskustva bila jednako dobra kao ona kada sam pješačio sa svojim društvom. Kada ste sami puno lakše upoznajete druge i otvoreniji ste za sve opcije.
U tim situacijama upoznao sam planinare s kojima sam i danas u kontaktu, s kojima sam podijelio avanturu, a obično nije prošlo ni sat vremena dok se ne bi povezao s nekim društvom ili „vukom samotnjakom“ poput mene. Na Highlanderu u Austriji nakon par minuta sreo sam Slovenca Žigu s kojim sam na kraju planinario svih pet dana, a pali su dogovori i za neke nove avanture.
Odgovor na pitanje trebate li krenuti sami ili ne – dala mi je na Velebitu još prije pet godina Kate iz Splita, koja je bila u sličnoj situaciji kao i Matko i koja je tada kazala kako je došla sama na stazu jer da je čekala sve koji su planirali doći s njom još bi uvijek sjedila na kauču ispred tv-a.
3. Guy
Highlander od prve godine privlači zaljubljenike u prirodu i planinarenje iz cijeloga svijeta. Ove godine privukao je i dva Izraelca – Sima i Guyja. Guy se bavi robotikom i nevezano za temu, ali za one zabrinute - kaže da umjetna inteligencija još 30 godina neće biti na razini da se trebamo bojati za naše poslove…
Uglavnom na početku drugog dana, koji je tehnički jako zahtjevan Guy se poskliznuo, pao i slomio prst. Vratio se do kampa gdje su mu prst imobilizirali. Vjerujem da nikome odluka ne bi bila laka, odnosno da bi većina potražila put kući, ali Guy je stisnuo zube i s osmijehom nastavio dalje grabiti stazu, jer kako kaže, prošao je cijeli svijet, ali ovo što je vidio na Velebitu ne može se vidjeti nigdje. I stvarno, Velebit je posebna planina i nakon svakog napora nagrađuje vas prizorima kakve je teško i zamisliti.
4. Damir
Tko nije prošao ni jedan Highlander ili avanturu takvog tipa vjerojatno ne može shvatiti koliko male stvari znače čovjeku. Meni je vrhunac dana presvući se u suhu i toplu odjeću, skuhati instant juhu i nakon toga uz vatru u miru popiti pivo. Međutim tijekom dana i noći pojavi se želja za raznim grickalicama, hladnim pićima i ostalim svakodnevnim stvarima kojih u planinama jednostavno nema. I onda na scenu stupaju ljudi poput Damira i njegove supruge Nine.
Damir je inače bio na Highlanderima, ali zbog manjka slobodnog vremena nije bio u mogućnosti prohodati ovaj. Međutim, znao je kada ćemo biti na Velikom rujnu i zajedno sa suprugom došao je na druženje, donio pun frižider hladnog piva, pizzu, grickalice, gumene bombone za djecu…
5. Sandra
Kad smo već kod „trail angela“ kako se nazivaju ljudi poput Damira i supruge, koji se na taj način brinu o planinarima, trebam spomenuti i Sandru. Još jedna Highlanderica kojoj nije bio problem nakon tri dana napora voziti nas tri sata kako bismo došli do svog automobila i sretno se vratili kući.
Da nas nije povela, došla bi do svog odredišta za pola sata, ali je bez problema sjela za volan i dodatno odradila više od 150 kilometara. Od prvog do ovog 14. po redu Highlandera na kojem sam bio uvijek sam sreo nekoga na stazi i našao neko rješenje za povratak kući ili me netko poput Sanje i Lucije primio jednu noć u kuću ili sam ja bio to rješenje za druge sudionike. Zato ne brinite.
6. Antun
Jedan od dobrih duhova Highlandera. Planinar s iskustvom koji je više puta na stazi preuzeo ulogu „metle“. Njegov zadatak je da krene zadnji na stazu i strpljivo čeka sve sudionike da sigurno dođu do zacrtanog odredišta. Na taj način organizatori znaju gdje se svi nalaze i u kakvom su stanju. Bez obzira na vremenska uvjete, na noć koja možda uskoro stiže on je tu da se svi osjećaju sigurnije. Iako bi možda nekad ranije i brže volio stići do kampa kako bi podigao šator, presvukao se u toplu odjeću i u miru odmorio, njegov nesebični cilj određuje njegov tempo.
Antuna i one koji su na drugim stazama u ulozi „metle“ svi s nestrpljenjem očekujemo u kampu, a to većinom bude u kasnim noćnim satima, kako bi nam javio u kakvom su stanji gdje su naši kolege, prijatelji i poznanici. I zbog takvih ljudi na Highlanderu nikad niste sami.
7. „Medical team“
Već godinama na Velebitu s nama planinare i pripadnici tzv. „medical teama“. To su studenti medicine i liječnici koji su u svakom trenutku spremni uskočiti i pomoći oko najobičnijih žuljeva do situacija kakvu je npr. ove godine ima Guy. Radi se o iskusnim planinarima s bogatim znanjem i iskustvom oko prve pomoći, koji će vam posvetiti vrijeme, dati savjet, sanirati ozljede i umiriti u teškim situacijama.
Prepoznat ćete ih po brojevima na ruksacima sa crvenim križem, a sama spoznaja da su tu olakšat će vam iskustvo na Highlanderu. Na kraju cijelog dana planinarenja će u kampu oko logorske vatre uzeti gitaru i raspjevati te rasplesati sve one koji još imaju snage za malo opuštanja 😉 Svaka čast!
8. Organizatori i volonteri
Ne znam im svima ime, ali susrećemo se godinama. Ljudi koji stoje iza Highlandera oličenje su planinarskog drugarstva i zajedništva. Uz sve organizacijske izazove oni su tu za svakoga u svakom trenutku. Ne znam na koliko pitanja moraju odgovoriti tih dana, koliko savjeta moraju dati, ali znam da svakom sudioniku pristupaju sa istim žarom kako bi im što više olakšali i napravili njihovu avanturu nezaboravnom. Od Filipe, Ariane, Aljoše i Ivana do „ljudi sa staze“ Šime, Dugog i ostale ekipe, svatko će vam na svoj način uskočiti. Isto kao i volonteri koji će vam boravak u kampu nastojati učiniti što ugodnijim i oraspoložiti vas kako god znaju.
9. Tomo
I za kraj, deveta priča, moj prijatelj Tomislav, „hiking buddy“ kojeg sam upoznao na svom prvom Highlanderu i s kojim od tada stalno planinarim. Tomo je ambasador Highlandera i duša svake staze na kojoj se nađemo. Podršku koju dobijete od organizatora na kontrolnim točkama, od Tome dobivate na „trailu“. Uvijek spreman pomoći, skuplja smeće koje su ostavili drugi planinari, spreman podijeliti savjete, doslovno trči od jednog do drugog sudionika i motivira ih za prelazak staze. Bogato iskustvo koje je stekao na preko 20 izdanja Highlandera rado dijeli, a bilo je i situacija u kojima bi prvo podigao nekoliko šatora manje spremnih sudionika kako bi se sklonili od kiše i utoplili pa tek onda promrzao krenuo slagati svoj.
Tomo nije jedini, na stazi ćete uvijek naći i druge ambasadore uz koje će vam biti lakše odgovoriti na sve izazove. Kada na ruksaku vidite bedž na kojem piše Highlander Ambasador slobodno im pristupite i pitajte za bilo šta, ali to vjerojatno neće biti ni potrebno, jer će vam Danijela, Sven, Slavko, Ico, Alan, Marin i ostali ambasadori i prije nego što mislite da ih trebate, uputiti par riječi kako bi vam podigli moral i udijeliti nekoliko savjeta kako biste što lakše prošli izazovnu stazu.
Moto Highlandera je „Hike your own hike“ – u prijevodu vi sami određujete na koji način, kojim tempom i kako ćete prijeći stazu. I to je zaista tako, možete krenuti sami, ali morate znati da uz sve ove, a i brojne druge priče ostalih sudionika vaša avantura života bit će puno lakša i puno bogatija. Zato se nadam da će se svi oni koji još važu trebaju li krenuti na Highlander pojaviti na startu jubilarnog desetog velebitskog izdanja!
