Galerija
Sunce je već pržilo okolne vrhove, dok smo se mi lagano izvlačili iz šatora na strani planine koja je još bila u hladu. Šator je bio natopljen rosom, ali za razliku od prethodnog dana, kada smo morali krenuti brzo i kada ga nismo imali vremena osušiti, sad nas je čekao drugačiji „raspored“. Kako smo na Panos došli večer prije, nismo htjeli (a nismo imali ni snage) ići po mraku po pečat, koji se nalazi na vrhu napuštene vojne baze, nego smo se htjeli s prvim zrakama sunca popeti na vidikovac s kojeg, prema mnogima, puca najljepši pogled na Jadran.
Spakirali smo ruksake, a do šatora je taman dolazila sunčeva toplina kako smo mi kretali prema žigu. Od mjesta na kojem smo kampirali do vrha vojnog objekta trebalo nam je samo 5 minuta. Putem su nas pratile table koje su upozoravale na mine te zastavice svih zemlja sudionika Highlander Velebita, koje su uz stazu postavili organizatori.
Osim nas domaćih, na startu su se pojavili zaljubljenici u prirodu iz Hong Konga, Južne Koreje, Maroka, Nizozemske, Poljske, Češke, Srbije, Velike Britanije, BiH, Slovenije, Njemačke, Belgije i Irske, a mimo službenog programa, na Zavižanu su se pojavile i dvije Južnoafrikanke, koje su se našle u Senju i u potrazi za dobrim hikeom naišle na organizatore Highlandera, koji su ih pozvali da nam se pridruže. Kada smo ih kasnije u Starigradu sreli, kazale su nam da im je to iskustvo bilo nevjerojatno i da nisu mogle vjerovati koliko je Velebit čaroban. Bilo nam je drago to čuti, pogotovo od starije Južnoafrikanke, koja po mojoj procjeni ima 75 plus godina i koja je odradila pola staze, a koja je u svom životu proputovala pola svijeta i živi u jednoj od najljepših zemalja na planetu.
5 dana u nestvarnoj prirodi Velebita: Avantura s ruksakom i šatorom u posljednjoj europskoj divljini
Pogled s Panosa samo je potvrda da je Velebit jedinstven i da bi ga svi trebali vidjeti. Samo ta točka na kojoj stojite okruženi vrhovima s jedne strane te Jadranom i otocima s druge dovoljna je da se bilo tko zaljubi u Hrvatsku, pa mi je sasvim jasno zašto su naše nove prijateljice s juga Afrike s toliko oduševljenja pričale o svojim danima u Lijepoj Našoj.
Napunili smo se energijom i lagano krenuli po ruksake i šatore kako bismo započeli današnju dionicu, koja nas je trebala odvesti do sljedeće kontrolne točke, koja se nalazila na Velikom Rujnu. Markovo koljeno odlučilo je vratiti se doma u Zagreb, ali mu Marko to nije dopustio. Tako bih opisao tih prvih nekoliko sati četvrtog dana na stazi. Vidjelo se da ga užasno boli, jedva je koračao, pogotovo na nizbrdicama. A četvrti dan je bio pun spuštanja i penjanja. Krenuli smo optimistično u dan, ali kad smo nakon dva sata shvatili da smo napravili samo dva i pol kilometra i da ih moramo prehodati još otprilike 15, činilo nam se da nema šanse da tog dana dođemo do Velikog Rujna. Međutim, tablete su opet napravile svoje, Marko se zagrijao i lagano smo sve bliže bili normalnom tempu, kojeg smo jučer većinom imali. Odmah je sve bilo lakše, bilo je vremena i za pauze i za uživanje u nevjerojatnim pogledima te za fotografiranje svega i svačega.
Njemice su se čudile zašto nitko nije htio s njima spavati, a naša se avantura lagano mijenjala u triler
Opet nas je Velebit osvajao svakim korakom, teško je opisati sve te scene koje se mijenjaju. Svaka nova čini ti se kao nešto najljepše što si ikada vidio, a za nekoliko minuta pogled se zaustavi na novom savršenstvu i skladu prirode. Malo-pomalo došli smo i do Tatekove kolibe, malog planinarskog skloništa koje se smjestilo podno Stapa. Ovo idilično mjesto odabrali smo kao novu postaju za malo duži odmor. Pripremili smo ručak, napunili na pumpi zalihe vode i lagano se spremali za polazak, kada se jedan od Highlandera zalio vrućom vodom koju je pripremao za kavu. Svi okupljeni brzo su reagirali, vadili boce vode, kreme, zavoje… Na sreću, osim šoka i lagane neugode, nije bilo većih posljedica te smo mirne duše mogli nastaviti dalje.
Valjda više ne trebam ni spominjati kako je uslijedio prekrasni dio staze. ;) Ispred nas su se u jednom trenutku prosule velebitske ravnice, gotovo sve do Velikog Rujna sezao je pogled, a imali smo još nekoliko sati hoda. Apsolutni mir i tišinu dodatno su potencirali napušteni velebitski stanovi, u kojima su nekad pastiri i njihove životinje boravili. Energiju smo obnovili i sočnim drijenkom, kojeg je na tom dijelu staze bilo u izobilju, uostalom kao i kadulje, koja tamo raste na sve strane.
Opet nas je uhvatio sumrak dok smo napredovali prema kontrolnoj točki, a lagano su i noge počele popuštati od umora. Kao i prošlih dana, u trenutku kada misliš da više nemaš snage dogodi se trenutak koji te instantno napuni energijom i pogurne barem idućih 10 ili 15 minuta. Ovdje se taj trenutak dogodio kada nas je iza jednog brdašca dočekalo stotinjak konja koji slobodno lutaju Velebitom. Zbog te nezaboravne scene mimo naših radara prošlo je da se neko brundanje čulo iz obližnje šume. Nastavili smo hodati još 10-20 sekundi, a onda je netko od nas samo spomenuo: „Ljudi, jeste li čuli ovo?“ Tek tada smo zapravo u glavi procesuirali zvuk, koji smo svi čuli, i zaključili da je moguće da nam se medo javlja iz šumarka.
Bili smo toliko umorni da nije bilo snage za ni za paniku, a kamoli trk pa smo svi prihvatili zaključak nekog od nas kako se vjerojatno radi o konju ili magarcu koji se odvojio od ostalih i, eto, malo odmara u šumici. Umor je bio i presudan u idućoj situaciji, kada smo automatski počeli pratiti grupu od četvero Highlandera koji su se ispred nas kretali u daljini, te tako zanemarili markacije i nakratko se izgubili.
Kako smo kasnije doznali od spomenute četvorke, oni su se namjerno maknuli sa staze jer su se htjeli poigrati s konjima koje su vidjeli u daljini. Uglavnom, nismo izgubili puno vremena, iako u tim trenucima i svaka minuta djeluje kao cijeli sat. Vratili smo se na stazu, upalili čeone lampe i po mističnoj velebitskoj noći koračali prema check pointu. Za 20 minuta napokon smo ugledali dobro raspoloženu grupu planinara ispred kuće na osami, što je značilo da smo uspješno završili četvrti dan avanture života. Na ovacije smo već bili navikli, ali i taj put taj pozdrav kolega dao nam je dodatnu snagu i osjećaj ponosa na izazov koji smo završili.
Standardno postavljanje šatora po noći obavili smo brzinski jer smo htjeli što prije sjesti na toplo i počastiti se predviđenim toplim obrokom i zasluženim pivom. Gospođa koja je bila zadužena za hranu napravila nam je juhu od rajčica s jajima, koja je toliko bila dobra da smo Arsen i ja rekli kako je to jedno od boljih jela koje smo probali. Na pivo smo zakasnili, ali kad je jedan od ekipe iz Slavonije to čuo, precizno je otpio pola svoje limenke (koju je vjerojatno „sanjao“ kao i ja) i meni dao ostatak. Ta gesta po meni najbolje opisuje zajedništvo svih onih koji su se tih dana našli na stazama Velebita.
Nakon obveznog prepričavanja doživljaja lagano smo krenuli prema šatorima da se odmorimo za zadnji i najlakši dan. Sretni što smo uskoro na cilju, ali i tužni što Highlander Velebit za ovu sezonu sutra završava, sjeli smo još ispred šatora da još malo uživamo u Velebitu. Apsolutni mir, ogroman mjesec koji obasjava velebitske ravnice, siluete šume i planinskih vrhova te hipnotizirajući zvuci kravljih zvona koji su se probijali iz daljine – savršena razglednica za našu posljednju noć na ovogodišnjem izdanju avanture života...
Najteža dionica: Kroz velebitsku prašumu do vrha s kojeg puca najljepši pogled na Jadran
Ujutro nas je opet dočekalo idealno vrijeme s malo bure, koja nas je i ispratila s cilja na Zavižanu, taman da lijepo zaokruži priču. Nakon opuštene kave krenuli smo u još 4 do 5 sati pohoda do cilja. Pet minuta nakon pokreta počeo je zahtjevan uspon, ali lagano s noge na nogu, već u dobroj kondiciji, odradili smo to bez puno problema. Na vrhu uspona počela nas je šibati bura pa smo svi brzinski posegnuli za toplijom odjećom u ruksak. Malo smo i pretjerali jer je već nakon nekoliko minuta vjetar oslabio i opet smo morali stati kako bismo skinuli pokoji sloj. Do cilja nas je čekalo samo spuštanje, pa je najteže bilo ostati koncentriran na stazu, kako u zadnji tren ne bi bilo nepotrebnih ozljeda. Kao na primjer kod naših prijatelja iz Varaždina, koji su odlučili zadnjih sto metra do cilja odraditi u trku, pa je jedan od njih zapeo u ciljnoj ravnini i licem „prosurfao“ po asfaltu. Sva sreća da je osim dosta krvi i izderane kože „zadobio“ samo titulu najboljeg ulaska u cilj u povijesti Highlandera jer je s punom opremom na leđima i nagomilanim umorom situacija mogla biti i ozbiljnija.
Nakon što smo se odmorili i ručali (te popili kolu) u planinarskom domu u Paklenici, veselo smo krenuli u zadnju etapu. Za prekrasni Nacionalni park Paklenica imali smo dovoljno vremena jer se prvi put nismo morali žuriti do cilja. Najgori dio staze bio nam je kad smo nakon pet dana gojzericom dotaknuli asfalt. Sve boli, zaboraviš hodati po ravnom i nadaš se da će se iza prvog ugla pojaviti šuma i zemljana staza. Čak bi i kamenjar u tom trenutku više odgovarao nego cesta.
Meni je već tada počela nedostajati velebitska avantura i život u prirodi. U tih pet dana imao sam isti ritam – buđenje, spremanje, hodanje, spremanje, spavanje, s pauzama za hranu, ali toliko toga mi se događalo, toliko scena se izmijenilo da mi se čini da sam na Velebitu bio mjesec dana!
Unatoč naporu, ne pamtim kada sam se toliko dobro odmorio! Znam da zvuči paradoksalno, ali odmah bih mijenjao dva tjedna brčkanja na moru za pet dana Premužićeve, Ramina korita, Panosa… s pravim ljudima.
Naša avantura života završila je kupanjem u Jadranu, koji je bura lijepo ohladila, taman da nas sledi i da izvuče bol iz mišića. Čisti i svježi sjeli smo na večeru u legendarni restoran Dinko. Nakon ribe, mesne plate i hrpe priloga Danijela i Tomislav čak su izvadili tortu iz ruksaka!
Nosili su je pet dana sa sobom da svečano obilježe kraj velikog pothvata, a kupili su je godinu dana prije našeg susreta, u trenutku kada su se prijavili za Highlander. Da ne bi bilo zabune, torta je iz konzerve i ima duži rok trajanja. Ima čak i svjećicu pa smo puhanjem simbolično završili ovogodišnju pustolovinu. Dva mjeseca nakon povratka kući i dalje slažemo dojmove i maštamo o novim izazovima u prirodi, ako ne već ovog i svakog sljedećeg vikenda, onda svakako u lipnju kada se naši Highlanderi okupljaju u Srbiji na Staroj planini.
