Galerija
Godinu dana nakon Afrike uslijedilo je Martinino novo veliko, dvomjesečno putovanje Srednjom i Južnom Amerikom, iz kojeg se rodila njezina druga knjiga, izdana početkom listopada, "Tamo gdje duga dobiva boju". Zagrebačkoj publici predstavit će je u četvrtak, 30. listopada u CeKaTe-u, a predavanje će, baš kao i obje njezine knjige, biti obojano fotografijama njezinog partnera Tonija Vranješa.
Na repertoaru Latinska Amerika
Martina će nas svojim pričama, koje plete vješto, oko detalja koji mnogima promaknu i u kojima o velikim stvarima piše s lakoćom koja čitatelja obuzme i odvuče, provesti kroz Meksiko, Gvatemalu, Nikaragvu, Kostariku i Kolumbiju, otkriti nam o njima ono što ne možete pronaći ni na karti ni napisima na koje ćete možda naići.
Ona ne putuje da bi skupljala kilometre ili klikove. Putuje da bi razumjela – svijet, druge ljude i samu sebe. Iako ju je šira javnost upoznala kroz putopise, putovanja su joj – tek hobi. "Pisanje je u mom životu konstanta. Putovanje je bilo samo jedna od tema kojima sam se bavila, a spletom sretnih okolnosti upravo su te priče prve zaživjele i pretvorile se u knjigu." Zapravo, dvije.
"Moja prvotna ideja je bila da povežem ta Afriku i Latinsku Ameriku, ali kako se materijal gomilao, izdavač i ja smo se složili da bi to trebale biti dvije knjige. Zato su tiskane u istom formatu jer na neki način druga može biti nastavak prve. Obje su inspirirane zapisima koje sam bilježila dok sam putovala, ali pravo pisanje se odvijalo između moja četiri zida. Najveća razlika u procesu pisanja bila je u okolnostima.
Drugu sam knjigu počela pisati neposredno nakon što sam rodila, kad je beba napunila šest mjeseci, ako se dobro sjećam. Bilo mi je jako izazovno, lovila sam svaki slobodan trenutak za pisanje, a tih je jako malo uz novorođenče. Najviše sam pisala dok je beba spavala, a kasnije kako je rasla bilo je lakše jer je tata mogao provoditi više vremena s njim pa uskoro bake i drugi članovi obitelji.
"Osjećam da nešto mora biti zapisano"
Pritisak je uvijek prisutan, sa svakim tekstom. No, ono oslobađajuće što mi je donijelo majčinstvo je manjak vremena za premišljanja kojima sam inače sklona. Ako bih razmišljala o pritisku, nikad ništa ne bih napisala jer je vremena premalo. Zato sam se obvezala na rad, a rezultat je došao sam po sebi i njime sam zadovoljna."
Pitamo je, kao nekoga tko oduvijek piše, ima li za nju putovanja bez pisanja. "Pisanja su različita, kao i putovanja", odgovara. "Naši posjeti otocima tijekom ljeta također su putovanja, ali o njima neću napisati knjigu. Zapisat ću ih u dnevnik koji pišem sinu, da se ne zaborave. Neka putovanja u meni će probuditi potrebu da se izrazim kroz stihove.
Kad se radi o pričama, rekla bih da najprije pišem sebi. Pišem jer osjećam da nešto mora biti zapisano. (U drugoj fazi, dok uređujem tekst, pišem čitatelju. Tada mi je važno da ga čitatelj razumije, da je koncizan i jasan, očišćen viškova zbog kojih bi ga mogao odbaciti.)
S putovanjem je obrnuto. Putujem drugima, kako bih u konačnici došla k sebi. Upoznajući tuđe svjetove, vjerujem da bolje razumijem vlastiti.
Smatram da je nemoguće dobro pisati ako ne razumiješ stvarnost oko sebe i ljude koji te okružuju. Zato sam prije svakog putovanja učila jezik zemlje u koju idem, čitala i istraživala njezinu povijest, kulturu i običaje. Potrebna je čvrsta podloga kako bi se mogla napisati priča. Jer kako napisati priču o babi Eleniti, ženi koja je odrasla u etničkoj skupini Tzutuhil Maja, a da ne znam ništa o građanskom ratu u Gvatemali ili o položaju žena tamo? Takva priča ne bi bila vjerodostojna.“
U središtu Martininih priča su ljudi, one koje susreće i s kojima boravi, baš kao i oni s kojima razmijeni tek riječ ili pogled. "Kroz njih učim o krhkosti svakog pojedinca, ali i neiscrpnoj snazi. Najvrjednije što sam naučila na putovanjima je zahvalnost. Promatrajući tuđe svjetove, privatne i društvene, osvijestila sam koliko sam sreće imala što sam se rodila kao bijela žena u Dalmaciji.
Najteže mi je bilo prihvatiti da je svijet istodobno i divno i okrutno mjesto - i da ja s tim nemam nikakve veze. Grižnja savjesti često mi se javljala tijekom putovanja, a tjerala sam je fokusirajući se na sitna dobra djela. U početku su mi se činila beznačajnima, a danas ih vidim kao jedini izlaz iz preispitivanja i opterećenja koja nam se sustavno nameću. Duga ipak negdje dobiva boju!"
Dvorac na privatnom otoku u Francuskoj prodaje se po cijeni stana od 250 kvadrata u Zagrebu
