Od grada mrtvih do grada koji puca životom stigli smo za svega pola sata. Tako je to u turskom dijelu Mezopotamije gdje svaki kutak skriva nešto posve drugo, iako se u onoj pustoši čini da nema ničeg iza ugla. Ali, kakva je to vizualna varka…
Nakon Sanliurfe i okolnih arheoloških nalazišta koja su prodrmala svijet povijesti kakav smo do sada poznavali, zaputili smo se na istok. Pretpostavili smo da ćemo doživjeti još veću egzotiku, ali ono što smo vidjeli ponovno nas je uspjelo izbaciti iz cipela.
Dara, grad mrtvih
Prva stanica: grad mrtvih, Dara. Udaljena je svega 6 kilometara od tursko-sirijske granice. Gledajući u horizont crven od zemlje, više nisi ni siguran gledaš li u Tursku ili Siriju.
Nekada je ovo bilo živopisno područje, obitelji s obje strane granice dolazile bi preko u šoping ili na izlet, no sada se čekaju bolja vremena. Možda je upravo i njen položaj razlog zašto bi ju mnogi zaobišli na putovanju Mezopotamijom, no za to nema potrebe – štoviše, bila bi velika šteta. S turske strane područje je sigurno, čemu su svjedočili i brojni domaći turisti u Dari te subote.
Ime mjesta je i danas objekt rasprava – neki tvrde da je Dara dobila ime po perzijskom kralju Dariju (te da ju je on čak i osnovao), dok drugi smatraju da nema veze s njim već bizantskim kraljem Anastazijem. Kako bilo, to ne umanjuje impresije i povijesnu važnost nekadašnjeg bizantskog uporišta.
Svi dolaze vidjeti najveće povijesno nalazište u okolici Mardina, čudo u kamenu staro čak 1500 godina. Ogroman kompleks uključuje cisterne i kanale koji su preusmjeravali vodu iz obližnje rijeke, grobnice u kamenu iz 6. stoljeća, te sarkofage i kosturnice iz srednjeg vijeka. Crni stropovi vidljivi u rupama svjedoče vatri koju su još donedavno palili pastiri kako bi se ugrijali.
Cijeli kompleks nekad je bi okružen zidinama visokim i po četiri metra, te sustavom od gotovo trideset kula. Neki dijelovi i danas su vidljivi golim okom, a dio kosturnica danas je uređen za posjetioce. Iznad ulaza u stijenu nalaze se simboli polukruga koji su česti u ovom dijelu svijeta, simbolizirajući božanstvenost i vječnost. Kada uđete u stijenu, hodate po staklu i ispod sebe možete jasno vidjeti arheološke nalaze.
A sad, zamislite fotografije s vjenčanja u ovakvom ambijentu. Mnogi su spremni potegnuti na dalek put kako bi ih imali, i potpuno ih razumijemo. Ni sami nismo odoljeli maltretiranju kamere.
Mardin: Blistava ogrlica regije
Nakon grada mrtvih, krećemo u 40 kilometara udaljeni Mardin – potpunu suprotnost. Na stijenama mezopotamijske visoravni razlile su se gusto zbijene kućice i zgrade u nedogled, a s vrha okolicu nadgleda tisućljetni dvorac. To je antički grad izgrađen od vapnenačkog kamena, pod zaštitom UNESCO-a. Novi dio grada razvio se u podnožju, u skladu s hijerarhijom ljepote.
Šarene ulice nagovještavaju raznolikost utjecaja sa svih strana: ovdje žive Arapi, Turci i Kurdi, muslimani, kršćani i pravoslavci.
Sve nam je bilo jasno kad smo za desert, između ostalog, dobili ledeni sladoled od vina! Nakon par dana apstinencije presječene s par malih ali opakih turskih rakijica u za to predviđenim mjestima, ovo je već mirisalo na razuzdano veselje. Regija je poznata po grožđu, dakle vinima, a iz vinarija na ulicama promatrao nas je i ogroman portret Isusa Krista kao da poručuje: u redu je.
Sanliurfa je bila funkcionalan grad, Gobekli tepe i Karahan tepe su bila arheološka nalazišta, Dara grad mrtvih, a Mardin je već pravi živahan grad spreman i za sve brojnije turiste. Pa će vas tako dočekati i s klasičnim „I love Mardin“ spomenikom za selfije, Ataturkovim bistama, klincima koji vam nude da zajašete konja ili se fotografirate s magarcem, starosjediocima koji će vam rado profesionalno zamotati palestinsku ili kurdsku maramu oko glave, štandovima sa slavnim mardinskim sapunima koji koštaju svega 5 kuna…
Hodajući ulicama teško ćete odoljeti da ne uslikate masivna vrata dvorišta i kuća ukrašena ornamentima, a oštrije oko spazit će dva lokota za kucanje. Ostatak je to iz konzervativnijih dana, kada su žene kucale jednim lokotom, a muškarci drugim. Domaćini bi po zvuku znali o kome se radi, i shodno tome bi ženske goste dočekala domaćica, a muške domaćin.
Ako ste gledali spot „6 Days“ Mahmuta Orhana onda ste već vidjeli dio Mardina, jer je cijeli spot sniman među njegovim zidinama i na tzv. Velikoj džamiji s pogledom na Siriju. Prepoznatljiva je po unutarnjem dvorištu s bazenom, starom minaretu i velikoj kupoli medrese koja gleda na jug.
Imali smo sreće i dočekali filmski zalazak sunca upravo na „krovu“ džamije, a po povratku u grad svu njegovu svjetlucavost u noći. Ne kaže se bez razloga da je Mardin „tijekom dana mjesto za vidjeti, a tijekom noći ogrlica regije“.
Glazba na ulicama, krcati kafići, ulični bazari koji rade do kasno u noć, djeca na magarcima, istočnjački melos iz automobila (ne „taj“, onaj originalni), posebna „artukid“ arhitektura… Sve to čini Mardin naizgled poznatim – kao da u njemu vidite malo Jemena, malo Jeruzalema, malo Turske, malo Kurdistana – a opet posebnim.
