S povratkom života i putovanja, nije trebalo dugo da se „nagovorimo“ na posjet malo drugačijoj Turskoj. K tome još nespremni za nadolazeće kiše i kapute, pobjegli smo u mediteransku klimu i kratke rukave, entuzijastično vježbajući fraze iz serija i Tarkanovih hitova u avionu.
(Avan)tura počinje u Sanliurfi, tj. Veličanstvenoj Urfi na istoku Turske. Sjever Mezopotamije, slavnog „plodnog polumjeseca“ između rijeka Eufrat i Tigris.
„Ajme, pa to je pravi grad, ja mislio neko selo!“, komentira prijatelj kojem šaljem snimke. Grad, i to kakav! Dočekuje nas s ogromnim turskim zastavama koje se pod vlastitom veličinom i težinom vijore u slow motionu. Urfa ima dva milijuna stanovnika, no prilazeći mu od aerodroma čovjek to na prvu ne bi pomislio.
Uz cestu do grada redaju se stabla pistacija i maslina rasuta po crvenoj zemlji. Jedini trag života su poneki pastir s ovcama ili krava u pustoši. Tek nakon pola sata vožnje u daljini počinju se nazirati visoke zgrade, i onda ne prestaju: jedna na drugu, kao da su jučer podignute.
„Kod nas se mnogo gradi“, potvrdit će nam kasnije domaći Turci. „Voziš se na posao jedno jutro i vidiš most u gradnji. Prolaziš iduće jutro – gotov je!“
Pored nas jure auti, svi odreda bijele boje, od BMW-a do starih Volkswagena. Dijelom je to zbog vrućine, na što upućuju i ručnici, deke i ćilimi kojima prekrivaju šajbe i koji vire zakačeni s prozora. No, dijelom je i zbog tipičnog istočnjačkog prometnog kaosa koji vlada. Bijela boja je najjeftinija i najzahvalnija za popraviti ako se s nekim kvrcnete.
Mada, gradovi su ovdje prostraniji, puni rotora, semafora, širokih avenija, pa djeluje kao da se ipak lakše diše. Promatrajući oko sebe, 18-godišnja Dora iz Istanbula smijala se od jada: „Blago njima, ja moram polagati vozački u Istanbulu!“
Mi smo, bačeni u veseli istočnjački šušur poput djeteta u dućanu slatkiša, razmišljali samo: Blago NAMA!
Antika i egzotika: pod palmama i dvorcem, džamija s bazenom
Sanlurfa je grad nevjerojatne povijesti i gostoljubivih ljudi, a ipak ima neusiljen odnos prema turizmu – što je osvježenje u moru sličnog turističkog sadržaja na brojnim razvikanim destinacijama. Nešto na tragu „naše“ prodavačice u suvenirnici koja je jednom prilikom opušteno rekla: „Ak oš - oš, ak neš - ne moraš.“
Čini se da je još uvijek orijentiran na svoje ljude i njihove potrebe, premda sadržaja ne nedostaje: tu su muzeji, atrakcije, parkovi, hoteli, restorani, dvorci… Ali sve egzistira ležerno, istočnjački.
Dok zapadnjaci vole kititi trgove i ulice spomenicima (neki to zovu „statuomanijom“ začetom u 19. stoljeću), ovdje ovozemaljske, prolazne stvari uglavnom nisu ovjekovječene u kamenu i bronci. I sam legendarni turski pjesnik Nazim Hikmet je pisao: „Ako umrem, pokopajte me na seoskom groblju u Anatoliji. I ako vam se nađe pri ruci, posadite drvo iznad mene. Ne treba mi kamen ni ništa slično.“
Tek jedan spomenik zapinje za oko: spomenik pistaciju. Jugoistočna Anatolija je najveći proizvođač pistacija u državi, a u Sanliurfi trenutno raste više od 20 milijuna stabala pistacija – nije ni čudo što ga zovu „zelenim zlatom“.
Povijesti grada (dovoljno) svjedoče antička nalazišta, dvorci, džamije, narodna predaja i pjesma, a koji god kamen da prevrnete – on priča priču.
Najupečatljiviji kamen je onaj koji od antike nadgleda grad s ogromnog brda. Gdje god se nađete u gradu, lako ćete ga spaziti s visine: masivni dvorac Sanliurfa. Podignut je za kraljevstva Osroene, između 2. st. prije Krista i 3. stoljeća, kada je na spletku njihovog kralja Abgara II. uspio pasti rimski vojskovođa Marko Licinije Kras. Abgar ga je poslao u krivom smjeru, pa je cijela vojska Rimljana zapela u pustinji gdje su im neprijatelji napravili sačekušu i smlavili ih.
Taj 1:0 Rimljani su brzo prepravili, a nas je dvije tisuće godina kasnije naš domaćin Ozan odveo u dobrom smjeru: podno dvorca i palmi, u raskošan i egzotičan Gölbaşı Park. U njemu se nalazi, po mnogima, najljepša atrakcija Sanliurfe: Balıklıgöl ili Abrahamov bazen.
Bazen prepun šarana proteže se kraj džamije iz 13. stoljeća. Uz ovu zeleno-plavu oazu veže se vjerovanje o sukobu proroka Abrahama s asirskim kraljem Nimrodom. Kako je Abraham unio nemir u kraljevstvo propovijedajući protiv štovanja idola, kralj Nimrod bacio ga je u vatru. No, Bog je okrenuo vatru u vodu i spasio Abrahama, a gorući ugljen pretvorio je u ribe. Bio je to simboličan prikaz dobra i zla, zbog kojeg danas domaći stanovnici brinu za ribe i hrane ih, vjerujući kako će onoga tko ubije ribu zadesiti loša sudbina.
Pređite mostić koji vodi preko jednog od brojnih kanala parka i zateći ćete se pred još jednom oazom na vodi. Tirkizno jezerce okruženo je zelenilom krošanja i šarenim tepisićima gdje parovi i obitelji pronalaze osvježenje uz šalicu čaja. I uz njega se veže srodna priča: nakon što je Abraham bačen u vatru, kćer kralja Nimroda (Zeliha) isplakala je jezero suza s obližnjeg brda.
U blizini parka, u samom središtu grada, nalaze se pak grobnice iz doba Rimljana, udubljene poput špilja u visokim stijenama. Nekropolis Kızılkoyun čuva desetke grobova starih gotovo dvije tisuće godina, podne mozaike i skulpture. Zdanje je impresivno, no iznenađujuće nerazvikano. S obzirom na brojne slične prizore duž Anatolije, možda su samo pomislili: Ah, još jedno… Pogledate li prema vrhu brda, vidjet ćete da ljudi žive u kućama i zgradama na „zadnjem katu“ nekropolisa kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
Tursko-balkanske tragedije: lakše smo pronašli rakiju nego tursku kavu
Iz Turske smo se vratili sa zaključkom da ćemo tursku kavu odsad zvati isključivo bosanska kava. Turci preferiraju čaj, u dućanima se prodaje uglavnom samo Nescafe, a na spomen kave u nekim restoranima dočekalo bi nas samo ''jok''. Srećom, ostaju čak tri utjehe.
Prva je ta da kava ipak postoji i uz malo upornosti možete ju pronaći. Druga je ta da je turski čaj efektivniji u podizanju energije i koncentracije. Treća utjeha je opcija da isprobate lokalnu verziju kave koja to zapravo nije. Zove se menengiç ili kurdska kava i ima okus pistacija. Premda nema kofeina, dobro zavarava bojom i teksturom, a liječi sve: od glavobolje preko kašlja do bolova u želucu.
Drugo piće koje je teže nabaviti jest alkohol. Sanliurfa je ipak konzervativna sredina - nema ga ni u dezificijensu koji (za razliku od našeg otrova po tramvajima) miriši na ruže. ''Neki'' su pomislili da je to mirisna vodica pa su se trackali po vratu i zapešću.
Alkohol ćete pronaći tek u rijetkim specijalnim dućanima ili zapadnjačkim objektima. Tako smo i mi pronašli put do turske rakije u skrovitom dvorištu finog hotela.
Turska rakija potaknula je flashbackove na grčki Uzo i makedonsku mastiku. Pije se s vodom koja pri ubacivanju stvara efekt šumeće tablete i stvara izgled razrijeđenog mlijeka. Zbog toga je dobila i nadimak „mlijeko lavova“, tj. mlijeko snažnih ljudi. Volio ju je i sam Ataturk. Normalno, kao ambasadori svoje zemlje nismo mogli ispasti slabići pa smo lupili šakom o stol: „Odmah duplu!“.
Premda je humanijeg okusa od naše šljivovice, ne podcjenjujte ju. Baš je posljednjih dana osvanula vijest o Turčinu koji je otišao piti s prijateljima i nije se vratio. Kada je njegova žena panično nazvala policiju, i kad je cijelo selo organiziralo potragu. On joj se priključio, ne znajući da traga sam za sobom.
Desert-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti
Zbog bogate povijesti i miješanja kultura, hrana je i turska, i kurdska, i arapska, i armenska… Etničko i kulinarsko bogatstvo prikladno se ogleda u šarenilu začina koje vole stavljati u sve. Upoznat ćete i domaći „Urfa biber“, posebnu vrstu papra s notama čokolade i kave – sladak, gorak i ljutkast u isto vrijeme, a odlično prija uz janjetinu i patlidžan.
Kuhinja se oslanja na meso kao pijan o šank, pa su klasični prizori na tanjuru riža s fino kuhanom janjetinom, kebab, patlidžan i paprike sa žara, patlidžan punjen mesom i rajčicom, turska pizza, varivo s bamijom, razne salate, ajran sa slanutkom… Vegetarijancima preostaju riža, povrće sa žara, smjese od bulgura i brojne vrste sočnih salata koje redovito okupiraju pola stola.
Poseban specijalitet su çiğ köfte: smjesa nalik ćuftama koja se spravlja od sirovog mljevenog mesa koje se „kuha“ toplinom ruku koje ga mijese satima. Često dolazi i u vegetarijanskoj verziji s bulgurom (dodaju se luk, rajčica, ljuta papričica, papar, sol, peršin, limun i maslinovo ulje).
Premda se okreće puno mesa, porcije nisu ogromne, već dozirane u više sljedova i popraćene juhama, salatom i jogurtom tako da hrana lakše sjeda. Uz jelo isprobajte i „Şalgam“, zdravo piće od repe na čiji se okus treba naviknuti, ali će vam tijelo biti zahvalno.
Dolazimo do deserta, mašala. Većinu ih poznajemo (baklava, kanafeh) pa će ljubitelji istih doći na svoje. Oni koji žele manje slatke i lakše zalogaje, trebaju probati „sıllık“ - tanko tijesto od brašna i mlijeka, s orasima i pistacijom, preliven slatkim sirupom. Tradicionalno se prži na janjećoj masti, ali ovi „moderni“ uglavnom više ne.
Inače, njegovo ime je pogrdan naziv za raskalašenu ženu (ah, ti slatki grijesi). Stoga se dame u konzervativnijim dijelovima libe naručiti to u restoranu, prepuštajući taj posao rođacima ili muževima koji ga nazivaju ‘’onim kolačem’’. Čisto da znate, prije nego počnete preko pola restorana vikati „Sıllık! Sıllık!“ :D
Sporazumijevanje jezikom glazbe i plesa
Život se odvija na ulici, gdje je sasvim normalno dovući stolicu nasred ceste ili sjesti uz pločnik, malo odmoriti i promatrati šušur oko sebe. Udaljite li se od gradske gužve, priključit će vam se i guske – kako, otkuda, tko zna? Ali došle i one malo sjesti u travu.
Noći su živahne, ispunjene svijetlima i turskim melosom koji dolazi iz kafića i auta. Podneblje je to koje voli pjesmu i ples, i gdje (još?) nije nastupila amerikanizacija svega. Tako živi i tradicija zvana „Sira Gecesi“, jedan od simbola Sanliurfe: običaj u kojem se prijatelji sastaju kod nekoga doma, druže se, razgovaraju i dijele sretne i tužne trenutke uz večeru, čaj i tradicionalne pjesme. Tko ne zna svirati nijedan instrument, taj pjeva. A onda idu od kuće do kuće, od jednog do drugog…
S vremenom je običaj postao popularan među domaćim i stranim turistima, pa je izašao iz zatvorenih prostorija i prešao u restorane. Ovdje ga možete doživjeti u nostalgičnom i ambijentalnom tonu, kao iz turskih sapunica, ili življem, udarničkom, uz bubnjeve. Obično je popraćen folklornim plesom žena i muškaraca, a jedan od najpoznatijih je „kimil“, koji pokretima i ritmom simbolizira borbu seljaka protiv nametnika u polju.
U misli mi dolazi Âşık Veysel, poznati turski narodni pjesnik. Premda nije iz Sanliurfe, već iz satima udaljene provincije Sivas, način na koji Turci poštuju svoje običaje podsjetio me na njega – slijepca koji je svijet vidio puno bolje od mnogih spram zdravih očiju. „Kurdi i Turci, svi smo djeca Adamova“, „Sve svete knjige su vrijedne, koja li je sramota diskriminirati i gledati s visoka“, pjevao je. Njegove pjesme pozivale su na mir, ljubav i bratstvo, zbog čega je i danas iznimno cijenjen. Inspirirao je čak i slavnog Joe Satrianija, a utjecajan je među mlađim generacijama turskih glazbenika.
Mlade Turkinje u jednom trenutku povele su kolo i nismo odoljeli da se i sami ne ubacimo. Svatko je doprinio na svoj način, uspješnim hvatanjem koraka ili snalaženjem i ubacivanjem elemenata svojih krajeva. Sporazumjeli smo se bez riječi, jezikom glazbe i plesa. Kako je sutradan kolegica i turska prevoditeljica, Edita, rekla: „Takav ti je to narod – vidiš da ti nije trebao ni engleski da se razumijete, a lijepo ste se proveli.“
Doista. Što je najbolje, naš put tek je započeo i nismo vam ni otkrili glavni razlog dolaska u Sanliurfu. Zovu je nultom točkom u povijesti čovječanstva i jednom od najvažnijih prekretnica u evoluciji čovjeka. U idućem nastavku čitajte i zašto…
