Galerija
Slijećem u Dakar, a već dva dana nisam spavao. Pospan sam i dekoncentriran od napornog puta, ali nema vremena za opuštanje i prepuštanje umoru. Dotaknuo sam afričko tlo nakon toliko vremena… Nakon godina čekanja konačno ulazim u njezin "crni dio", koji se toliko razlikuje od zemalja Magreba koje sam prije imao priliku upoznati.
Ivan, moj suputnik na ovom putu, još je umorniji od mene. Nije spavao već tri dana, pa odlučujemo pričekati svitanje.Nakon toga ćemo smisliti kako prebaciti stvari i bicikle do 50 kilometara udaljenog glavnog grada.
Sljedećih nekoliko sati taksisti svakih nekoliko minuta dolaze do nas s raznim ponudama. Nisu ni naporni ni agresivni u nastojanju da zarade svoju dnevnicu, ali cijene koje traže previsoke su za naša očekivanja. Sklopiti bicikle već tu i upustiti se u vožnju do grada u ovakvom bi stanju bilo ravno samoubojstvu.
Kad se konačno razdanilo, pronalazimo osobu koja je spremna prebaciti nas za normalnu cijenu. Taksijem ulazimo u prometni čep grada, u gužvu i kaos kakvu nikad nisam vidio. Auti, motori, autobusi za čije se vanjske strane pridržavaju ljudi, konji i magarci koji vuku kola, bicikli i pješaci…
Nered u kojem nije jasno kako što funkcionira. Gledajući sve to, pitam se kako ćemo za koji dan biciklom izići iz te apokalipse, jednom kad naše putovanje doista počine. No dotad treba još puno toga napraviti i kupiti da bismo krenuli na put kroz ovu nepoznatu zemlju.
Otvaramo kutije s biciklima – srećom, čitave su. Pitam se što bismo napravili da se slučajno prilikom transporta nešto dogodilo. Gdje bih u ovom gradu pronašao nekoga da nam to popravi? Slažemo bicikle i isprobavamo vožnju s bisagama. Bicikl krivuda lijevo-desno i teško je zadržati kontrolu. Ivan me uvjerava da je to normalno i da se samo trebam priviknuti. Vjerujući njegovim iskusnim riječima, izbacujem brige iz svojih misli, spreman zaroniti u novu pustolovinu.
Dakar
Dva dana prekratko je vrijeme da bi se vidio grad, ali dovoljno da bismo ga osjetili i prilagodili se novoj stvarnosti u koju smo samo ubačeni. Prividni kaos s vremenom postaje jasan red. Asfalta ima samo na glavnim cestama, dok su sve sporedne uličice prekrivene pijeskom i prašinom koju donose jaki vjetrovi sa sjevera. Sahara se spušta prema jugu te preuzima Senegal i daje nam jasan znak poteškoća koje nas čekaju na putu. Osim naših misli, upravo će vjetar predstavljati najveći izazov. Zbog njega bi ova priča mogla biti teža od svega dosad doživljenog.
Šećemo se po plaži, promatramo surfere i desetke zapadnjaka na radionicama afričkog plesa. Zvuk djembe bubnja uvodi nas u afrički ritam, u ovu novu realnost o kojoj sam toliko čitao, ali tek susret s njom pokazuje mi koliko je jaka i drukčija od svega. Nalazimo se na samom zapadu afričkog kontinenta. Odavde su nekoć kretali robovi prema Americi. Ovo je točka koja obilježava sramotu i nepravdu koju je izazvala bijela rasa, obala boli i ožiljak stanovništva s ovog kontinenta. Veliki kip robovima podsjeća na tu tamnu prošlost, ali ni sadašnji trenutak nije ništa bolji za ovdašnje stanovništvo.
Neimaština i teška svakodnevica njihova su realnost. Ljudi se uglavnom bave trgovinom. Prodaje se sve i svašta, a prašnjave ceste izgledaju poput velike tržnice. Očekivao sam da će oči ovih ljudi biti usmjerene na moju boju, na moje drugačije podrijetlo. Međutim, prolazim sasvim neprimijećen kroz grad. Kao da sam sastavni dio njega, a ne nešto neuobičajeno. Je li moguće da samo moja rasa ima genetiku koja u nama budi sumnju i uporno ukazuje na različitosti? Da je rasizam plod naše slabosti i zlo koje je bijela rasa stvorila? Tko je kreirao tu iluziju? Je li ona prirodna kod svih ili je samo slabost bijele rase?
Početak
Došlo je vrijeme za pokret prema više od 200 kilometara udaljenom Saint-Louisu. Izlazak iz grada koji me je u početku jako brinuo prolazi lakše od očekivanog. Ubrzo smo vani i pratimo obalu Atlantskog oceana pedalirajući prema sjeveru dok nas jak vjetar udara u obraze, upozoravajući nas na ono što nas čeka sljedećih 3000 kilometara.
Prolazimo kroz sela kakva nikad nisam vidio. Dobivam priliku uroniti u stvarnost još šokantniju od one doživljene u Dakru. Prljavština i siromaštvo vidljivi su na svakom koraku. Sela izgledaju poput otvorenih tržnica na kojima se prodaje voće i povrće. Riba i meso izloženi su na otvorenom i jak se miris širi dok prolazimo. Predivne žene obučene u kričave boje mašu krpama i rastjeruju stotine muha koje lete posvuda. Unatoč toj bijedi, tisuće nas osmijeha prate tih nekoliko dana. Nema osobe koja nam nije mahnula ili nas pozdravila. Stotine djece dočekuju nas iza svakog kutka. Trče za nama dovikujući na francuskom: "Vélo, vélo..." Bicikl, bicikl! Čim zastanemo, traže naš pogled, dodir, bilo kakav kontakt, njihova otvorenost ne poznaje granice. Promatram ih kako nam se bosonogi približavaju, obučeni u prevelike prljave majice. Njihove su igračke plastične kante ili odbačeni kotač nekog starog bicikla.
Ekspedicija života: Goran Blažević u labirintu dina, škorpiona i nepredvidljivih oluja
Koliko su snažne te slike, toliko duboko dopiru u moje srce da se zapitam – jesam li ikad u životu uopće imao pravo biti ljut i nezadovoljan? Zašto je toliko lako osjećati zahvalnost kad sam na cesti? Još uvijek ne shvaćam zašto je moj pogled na ono što sam pustio kod kuće toliko jasan tek kad sam daleko od svega. To moje prokletstvo putnika bez granica… Nemiran doma, a nostalgičan za njim jednom kad sam na cesti. Nakon toliko priča koje sam čuo o Africi, uviđam da treba doći ovamo da bi se u potpunosti shvatilo kakva je. Svejedno, svjestan sam da od nje još nisam vidio ništa, da je ovo tek jedan maleni kutak. Da je ona toliko velika i snažna i da ja još ne znam gotovo ništa o njezinoj tuzi i teškoćama. Ipak, ma koliko naporna bila mojim očima, ima nečeg snažnog u njoj. Toliko snažnog da je gotovo opipljiv veo kojim me pokriva.
Teranga
Teranga je pojam specifičan za Senegal. Dobrodošlica, gostoprimstvo, dijeljenje, solidarnost, pomoć... To su samo neke od riječi kojima bi se moglo prevesti njegovo značenje. Na drugoj dionici putovanja dobili smo priliku doživjeti terangu. Mislili smo da ćemo noć provesti u šatoru. Unatoč pustoši bilo je teško pronaći idealno mjesto da bismo ga postavili, a vremena za donošenje odluke je ponestajalo. Mrak je brzo padao i trebalo je hitro reagirati. Ne želimo da nas ljudi vide, ali u ovoj pustoši izgleda da je to nemoguće. Svugdje su, a što više napredujemo, to se više približavamo selu u kojem će pogotovo biti nemoguće sakriti se. Odjednom ugledamo nekoga kako trči, a kroz glavu mi prođe da bismo ga mogli upitati za pomoć.
"Postoji li možda neki kamp u blizini?" Znao sam da tako nešto ne postoji, ali nisam se dosjetio boljeg načina da započnem razgovor.
"Nema kampa", odgovara mi on. "Postoji samo selo u kojem možete spavati." Pitam ga gdje točno u selu. "U mojoj kući", odgovara s osmijehom.
Jack, naš domaćin, podijelio je svoju skromnu večeru s nama, pomogao nam i pokazao solidarnost i gostoprimstvo. Zahvaljujući njemu doživjeli smo terangu. Na svako moje hvala odgovorio bi da je to normalno. Zašto u našoj razvijenoj Europi nije baš tako? Zašto se kod nas ukazati gostoprimstvo nepoznatom čovjeku smatra ludošću i potencijalnom opasnosti? Tisuće ljudi s ovog kontinenta plutale su Sredozemljem, a naši su ih političari samo promatrali. Tisuće ljudi umrle su na obalama naših mora, a da se nije reagiralo. Umiru još danas i umirat će i sutra. O tome se više i ne priča. Postali su tek prolazna vijest s posljednje stranice novina i portala.
Upravo sam zbog toga donio ovu suludu odluku da vozim protiv vjetra. Da pokušam napraviti nešto što putnici uglavnom ne rade. Svi oni koji se zapute na ovu Atlantsku rutu kreću iz Maroka i s jakim vjetrom u leđa prolaze bez većih problema pustu Zapadnu Saharu i Mauritaniju. Moja je želja bila ponovno pratiti jednu migracijsku rutu. Ponovno ukazati na nepravdu koja se u luksuzu Zapada zaboravlja. Zahvaljujući Jacku vidjeli smo što je Senegal, koliko su srčani i srdačni ovi ljudi, netom prije posljednje dionice koja nas vodi do Saint-Louisa. Pustinja polako preuzima područje kroz koje vozimo. Pijesak je uvod u Saharu koja nas čeka. Ulazimo u još jedan grad prateći prljavu obalu Atlantika. Tone i tone plastike između kojih koze traže hranu koju bi brstile dok galebovi kruže oko njih. Stotine gole i prljave djece kopaju tražeći tko zna što dok nam intenzivan smrad otežava bicikliranje. Bolan i tužan kraj senegalske priče prije ulaska u vjetrovitu Mauritaniju...
Goranove pustolovine možete pratiti na njegovoj Facebook stranici Goran Blazevic 4km/h i Instagram profilu.
Nastavlja se...
