Aljažev dom - Luknja - čez Plemenice - Triglav - Kredarica - čez Prag - Aljažev dom
18.4 km, 1979 m visinske razlike, 09:56 sati hoda
Težina staze: veoma zahtjevna staza
13.08.2021.
Dober dan!
Već drugu godinu za redom razmišljam o ovom hikeu. Lani su nas zatvorili, a ove godine nikako se uskladiti. Vrijeme ne može biti bolje 13.08., petak trinaesti. IDEMOOO.
4.30 je, jedem sendvič, a kao da jedem kamenje. Pokret je u 5.20. Taman je počelo svitati. Oblačim dugu majicu jer nije najtoplije.
Ima dosta i ljudi u ovo doba. Svi šutljivo hodaju. Prolazimo pokraj spomenika za pale partizane - sponke te nastavljamo put dalje makadamom. Ovaj sendvič je doslovno kao kamen u meni. Slabo mi je i najrađe bi ga izbacila van. Bljak. Nije me jos ni znoj probio, ali moram skinuti dugu majicu jer me i ona guši. Možda je to neki stres?! Govori Alex da i on ima kamenje, ha ha ha. Ovo je neki Flinstones đir.
Hodamo uz Triglavsku bistricu te nakon 36 minuta i 2.8 km dolazimo na raskršće puteva - desno Luknja, lijevo čez Prag. Idemo desno. Torba mi je teška s ovom vodurinom unutra, žulja me na ramenima, teško mi je hodat i najrađe bi se vratila. Skidam i majicu te ostajem u topu jer ću zakuhat. Najrađe bi i kožu skinula da mogu ha ha. Nije samo meni teško, vidim da se i Alex muči. To mi ide u prilog da ne zaostanem kilometar iza. Dolazimo do predjela sipara ispod Luknje. Hodam, hodam i onda korak otkližem nazad i tako sve do vrha. Bilo je tu dosta svakakvih riječi i izreka, ali pomognu u takvim situacijama.
Ruta na Dinari od koje zastaje dah: Staza na kojoj se na svakom koraku nalazi nova nagrada
Nakon 5 km i 1:52 h hoda dolazimo na sedlo. Radimo kratku pauzu. Oko nas skakuće mala divokoza. Napravim par fotki i oblačim pojas. Pretpostavljam koje me stanje svijesti očekuje te udahnem dvaput duboko ha ha ha. Za to vrijeme Alexa već ni ne vidim.
Krećemo čez Plemenice, po slovenski zelo zahtevna označena pot. Po markaciji treba 4 sata. Dobro da smo na sjevernoj strani pa nema sunca. Idemo laganim usponom po stijenama s prilično izloženim vidicima. Hodam oprezno. Nakon nekih desetak minuta dolazimo do prve sajle. Olakšanje za mene. Kopčam se i nastavljamo. Ljudi, danas je petak 13-ti, upsić. Nešto malo sajle pa opet čista stijena. Hodam ja i četvoronoške bez beda. Bome na nekim dijelovima nije uopće igra. Samo jedan krivi korak i poletiš prema dolje par stotina metara, ali bolje ne razmišljati o tome nego se fokusirati na čvrsta hvatišta i nožišta.
Ima dosta i krušljive stijene na ovom dijelu. Svako malo ima odrona kamenja prouzročenih skakanjem malih spretnih divljih nožica. Samo provire i poškicaju tko se to nalazi u njihovom domu. Mi nastavljamo dalje istim tonom. Tu i tamo naiđemo na neki željezni klin, ali ostatak je samo penjanje po stijeni. Više ne osjećam ni glad, ni žed, ni ruksak.... samo ruke i noge koje traže čvrstoću i dobar hvat.
Dižemo se do nekakvog vidikovca i srećemo par cura. Radimo pauzu i kratko odmorimo. Da razjasnim, nije stalno borba za život, ali bome ima predjela koji bi se mogli malo zasajlat jer su opasni. Krećemo dalje u stijenu. Eto ima i sajle opet. Drago mi ju je vidjet. Ukopčam se i odahnem malo. Nisam ja neka strašljiva osoba, ali ipak mene doma čeka 10-godišnjakinja. Zato, pamet u glavu i opreza nikad dosta. Ispenjemo zadnji dio i dolazimo na vrh grebena. Sad malo veranja po grebenu gore, dolje uz divne vidike. Lagano osjetimo noge. Al, nema stajanja i idemo. Dolazimo na lakši dio - zapadni triglavski plato.
Staza puna izazova: Je li ovo najljepši planinarski put u Hrvatskoj?
Kratka pauza prije finalnog uspona. Napokon osjetili i sunce. Do sad smo bili u hladu, a sad će bit pržiona kad prijeđemo na drugu stranu.Hodamo 8.5 km i 4:41 sati.
Ajmo opet malo sipara i deri mile prema gore. Dolazimo ispod stijene i kreće zavarovana pot. Malo klinova, malo sajle. Ništa strašno. Dolazimo na predio s vidikom na koču Planika, po karti je to Triglavska škrbina - 2655 mnv. U daljini vidimo greben (iz smjera Kredarice) s redovima ljudi.....hmm kako je nama bilo lijepo bez gužve. Dižemo se gore po našoj strani, ali i tu je lagana gužvica. Tu i tamo naletiš na grupe ljudi pa moraš počekat i tako. Kažeš 100 puta bok, dobar dan, ciao, hello...svaki put drugu izreku. Morati ću naučiti neke čudnije jezike pa njima pozdravljati ha ha ha. Oprezno idem gore jer su stijene na nekim mjestima zaglađene. Ima nešto malo sajli, malo klinova. Nije strašno.
Eto nas na vrhu. Alexu drugi put ove sezone, a meni prvijenac. Olakšanje, sreća i sjedam jer sam gladna k'o vuk. Jedem sve....od sendviča, čokoladica i potamanim cijeli paket Hariba. Vrijeme je idealno: sunce, nema vjetra, toplo taman. Divnoooo. Međutim, gužvovito je na vrhu. Svi se slikaju, šušur, razgovori....nema one tišine i trenutka u kojem možeš samo ti uživati. Svejedno sam sretna i umorna te znam da je još dugi put za dolje. Ukupno nam je do vrha trebalo 5:37 sati te smo prešli nekih 10-ak km. Po markacijama je 6.5 sati od Aljaževog doma. Zadržavamo se nekih 35 minuta na vrhu i krećemo prema Kredarici.
Čekamo u redu za silazak. Doslovno je čekanje i lagano spuštanje jedan za drugim. Stijene polizane. Da je malo mokro bome otkližeš u trenu. Spuštam se na nekim dijelovima i po guzici. Ukopčavam, iskopčavam i tako u nedogled. Preferiram biti na safe side ako je to moguće.
Dolazimo na Kredaricu i radimo pauzu. Put je naporan - skoro 7 sati hoda i 11 km. Kupujem nam Coca-Colu. Kako je bila dobra. Nema bolje stvari u tom trenu. Hladna, gazirana, slatka....ufff. sjedimo na drvenoj klupi, gledamo u stijene i super nam je. Pauza od nekih 20 minuta i krećemo put čez Prag.
Dio Gorskog kotara u kojem rijetki mogu uživati: Priča o zahtjevnom pohodu na Samarske stijene
Dio puta po kamenju pa malo sajli, stijena....miks svega i svačega. Sunce prži, vruće je, prisutan je već veći umor te je oprez na nivou. Srećemo dosta ljudi koji se kreću prema Kredarici. Atmosfera je super kao i tokom cijelog dana. Pokušavam neko vrijeme biti na čelu naše četveronožne ekipe, ali ubrzo me opet baci partner na začelje ha ha ha. Prolazimo i preko snježišta pa se u meni budi dijete i gađam Alexa. Jadan čovjek, što sve sa mnom mora proživjeti.
Laganini se spuštamo. Dolazimo do sipara, mislim da je to svima najomiljeniji dio prilikom spusta. Noge već poprilično izubijane i sipar te niti malo ne mazi. Proklizavanje svakih nekoliko metara. Nakon sipara slijedi jos jedan dio vertikalne stijene sa sajlom i klinovima. Držim se k'o mačka? Malo, pomalo i silazimo u dolinu. Uff....bome je naporan ovaj silazak - čez Prag izmučio si me dobrano. Prolazimo pokraj krava i stajem da umočim noge u ledenu rijeku. Nekoliko metara iznad se topi led ❤.
Nekoliko minuta odmaramo i krećemo prema Aljaževom domu. Spajamo se na isti put kojim smo krenuli. Jedna divna avanturistička tura, a Triglav nas je očarao svojom ljepotom i dopustio nam da uživamo na najbolji mogući način i uz najbolje moguće vremenske uvjete. Hvala ti planino ❤ - veličanstvena si!
Nakon 18.4 km i 9:56 sati hoda dolazimo u Aljažev dom. Sjedam, skidam stvari i naručujem hladno pivo. Krajnji cilj je uvijek hladna pivica. Nazdravljamo super danu te nakon kratkog odmora idemo prema autu i put prema doma.
Nasvidenje Triglav ❤.
Hvala Alexu na super danu! Čekamo sljedeću avanturu.
"Triglav is not a mountain, Triglav is a kingdom!" - Julius Kugy
Until next time...
Dunja
Dunjine avanture možete pratiti i na njenom blogu i Facebook stranici...
