Galerija
13. km parking - Begova staza - Frižider - pl. kuća D. Hirca / pl. sklonište M. Hirca - vrh Bijelih stijena - KT 4 Ljuska - Ratkovo sklonište - KT 1 Vidikovac - 13. km parking
13,4 km, 613 m visinske razlike, 6:16 sata hoda
Težina staze: srednje teška staza
03.06.2021.
Budi me onaj svima najjeziviji zvuk budilice. Jao, već je 5:30. Noć traje kao sekunda. Ah, vrijeme je dizanja na noge. Odlučila sam da neću žuriti jer uvijek, ali baš uvijek je neka drama. Sad, lijepo i laganini. Doručak, spremanje ruksaka, ljubim dijete i krećem. Kupim Daniela u 7:30 na Vežici i vozimo prema Fužinama. Stajemo na kafici i izlazimo iz kafane mirišljavi kao pepeljare. Nastavljamo put prema Mrkoplju i Tuku. Silazimo s asfalta i idemo dalje makadamskom cestom kojom se vozimo dobrih pol sata. Zaprašili smo i partizane na Matić poljani. Dolazimo na parking 13. km. Spremni u 5 minuta krećemo cestom prema Bijelim stijenama. Srećemo 3 planinara te ih šišamo bržim tempom. Brži tempo i ćakula su nas i odveli na krivi put par stotina metara dalje te se vraćamo i srećemo opet istu tročlanu ekipu. Pozdravljamo se i smijemo kako smo "malo" zeznuli... upsić. Put po makadamu je dug oko 2.4 km i laganica je nizbrdo.
Dio Gorskog kotara u kojem rijetki mogu uživati: Priča o zahtjevnom pohodu na Samarske stijene
Sad tek kreće malo zanimljivija dionica - Begova staza. Ajmo olovne noge, prašite uzbrdo. Bome ovaj dio uspona je onaj tipični: lovi zrak i znoji se ko svinjica. Singlice kroz medvjeđi luk - ako sjedneš, mirišeš kao dinstana kapulica, malo penjanja po stijenama, skakanja po kamenju. Baš ima svega na ovom putu. Nakon 4.6 km i oko 1:15 h hoda dolazimo na raskršće za vrh Bijelih stijena i kuće tj. planinarskog skloništa. Srećemo ekipu gospođa u godinama s karakterom. Meni su tako ostale u pamćenju.
Pratimo put za sklonište jer smo željni posjetiti "ono novo". Silazimo u nekakvu vrtaču i jao si ga meni pa tko će nazad gore. Najrađe bi sjela i popila jednu hladnu pivu. Mjesto prolaska zove se Frižider. Taman paše uz moje misli.
Nakon 15-ak minuta dolazimo do prve planinarske kuće Dragutin Hirc - mala pauza, malo slikanja. Čak je i migrantima opisano na arapskom kako se kod nas koristi wc papir. Malo mi je to bilo tragikomično, al' eto tako je.
Iza ugla nalazi se novo sklonište Miroslava Hirca koje izgleda ne brutalno nego XXL brutalno. Mogla bi i živjeti u takvoj kućici u šumi. Malo je pronjuškamo i sjednemo ispred diveći se zelenoj šumi. Daniel vadi Heineken, a ja ne vjerujem. S oduševljenjem ga popijemo. Počeli su se sklupljati drugi planinari te odlučimo dalje. Spremam limenku u torbu, zapne mi palac unutra i ne mogu ga izvaditi - razmišljam u sebi: "Pa kako to uopće uspiješ napraviti?!" Uz pomoć i smijeh mog suputnika ga oslobađamo uz minimalne rezove. Baš znam biti izvanzemaljac neki put.
Idemo dalje i nakon skloništa skačemo po stijenama i grmlju. Valjda neću past, jer kako je dan počeo, mogla bi i to. Nekako uspijem bez ozljeda doći i na vrh Bijelih stijena. Super.
Vrh se nalazi na 1335 mnv i ima top pogled. Prešli smo 6 km u cca 2 h. Poslikamo i idemo dalje. Počelo se nešto i oblačiti. Neka kiša na vidiku?! Nadam se da ne.
Idemo dalje Vihoraškim putem prema Ratkovom skloništu. Put je pravim izrazom riječi DINAMIČAN. Od lijepih singlica kroz šumu, stijena, kamenja, porušenih drveća, mahovine,....doslovno svega ima. Silazimo niz stijene, Daniel prvi, a ja za njim. On prođe i skuži s desne strane u kamenu crnu zmiju. Mala, crna, sikće kao luda i ne miče. Nisam neka zmijobojazna te je pokušavamo maknuti nekim štapom. Nakon par minuta što se usiktavila na nas, odlazi. Nervozna neka mala. Dilema: crni gad koji sikće? Malo nam je to čudno, al' ok. (Naknadno sam čitala da su na Bijelim i Samarskim stijenama zmije otrovnice poskok i riđovka, s time da postoji i crna riđovka.... hmmm). Uglavnom, nastavljamo dalje oprezno. Nije baš ni bilo tako sunčano na mjestu gdje smo je sreli niti je bilo najtoplije. Sve je dobro dok se gricne, a mi bez signala.
Putem ima i zaostataka snježnih nanosa u nekim rupama, čak i po metar, metar i pol. Svako malo silazimo dolje pa se penjemo gore i tako cijelim putem.
Dolazimo do KT 4 tzv. Ljuska (3,5 h i 7,7 km) gdje se put račva na teži i lakši. Očito imamo oboje problema s egom i naravno da ni ne pomišljamo na lakši put. Zašto bi uopće išli na to?! Teži je za nas. Silazimo niz metalne stube i ulazimo u nekakav procjep gdje bome ima 1,5 m snijega po sredini, a sa strane je otopljen. Gazim pažljivo u mojim tenama (nazvao ih Daniel "groblje") i dolazimo do mjesta gdje moramo nešto otpenjati, a nema ni sajle. Poželim u sebi vratiti se, ali ne Dunja, ti to možeš. Daniel ide prvi, a ja nekako za njim uz njegovu pomoć. Ako roknem, padam po njemu jadnom. Otpenjem ostalih cca 4 metra vertikalno gore uz neka lijepa hvatišta i trudim se ne gledati dolje. U glavi mi se vrte neke životne situacije o kojima ne razmišljam dok radim odluke, koje znaju biti i veoma nepromišljene.
Dolazim na ravno i odahnem.
Idemo dalje kroz Natašin dol i počinjemo silazak kroz gustu borovu šumu. Cijelim putem vlada neka za***ancija i baš je super.
Nebo se već cijelo naoblačilo i osjetimo kapljice kiše. Neeeee, a kabanice nema. Ostala je doma da bude suha. Nakon prijeđenih 9 km i 4 h hoda sklanjamo se ispod nekog mini roga sklupčani ko miševi. Počinje padati sve jače, a uz kišu počinje i tuča. Ma divno. Desetak minuta čekamo i lagano krećemo dalje. Sipi još malo, ali ništa strašno. Bitno je da je sve mokro i klizavo. Znači, još malo opreza u stajanju. Barem neće biti zmija vani, I hope so.
S Porozine na Beli: Tura Cresom na kojoj ćete pronaći miris i okus mira
Uspinjemo se šumom i nakon nekih kilometar dolazimo na raskršće za Ratkovo sklonište, Samarske stijene te cestu za parking 13. km. Opet počinja padati kiša i bržim korakom idemo u Ratkovo. Treba nam nekih 5 minuta. Sklanjamo se unutra, a vani lijeva. U Ratkovom praktički party stranaca. Ima tu Slovenaca, Austrijanaca, Njemaca te nas dvoje. Chillamo nekih pol ure. Daniel vadi još jedan Heineken. Kao Sport Billy. Ima svega u toj maloj torbi. Slučajno i nesmotrenim pokretom prolijem dio. Htio me ubit'. J*ga.... samnom nikad dosadno. Upoznali smo i Slovenku s Border Colliem (Piki) koja je na Via Dinarici. Svaka joj čast. Hrabra je i srčana cura. Na odlasku joj dajemo naše čokoladice, a ona sva sretna. Uvijek vrijedi ona stara: "Male stvari čine čovjeka sretnim!"
Nakon dobrih pol sata kiše, sve je veoma mokro. Lišće stabala te svakim dodirom sve više moči. Ulovim se za drvo i otuširam se. Uuuuu, najgore je kad padne u majicu kroz vrat. Vraćamo se iz Ratkovog i pratimo gpx trag na satovima. Skužim da to nije put kojim smo se zadnji put vraćali na parking nego idemo na Samarske. Dobro je, sunce se opet probija pa nije strašno. Lovimo put kroz mirišljavu šumu - miris zemlje, lišća, biljaka nakon kiše je božanstven. Dolazimo na KT 1 Vidikovac i sve je suho te se razvedrava. Radimo pauzu i netko dolazi, a ono ona tročlana ekipa iz PD Runolist Zagreb. Skužili oni nas. Raspričali se i nasmijali s njima. Kako dečki skupljaju pečate bila je velika dilema oko istog - na KT 1 nalazi se okrugli pečat, a oni skupljaju trokutaste. Na kraju su svi lupili okrugli pečat. Još jedna smiješna situacija - pitaju dečki ako ćemo jesti banane, a jedan od njih izvadi cijeli snop od nekih 8 komada. Prasnem u smijeh.
Otpauzuiramo nekih 20-ak minuta i nastavljamo dalje - dečki prema Ratkovom skloništu, a mi prema parkingu. Već hodamo nekih 5,5 h i prešli smo 11,5 km. Spuštamo se šumom i otklizavamo po blatu i mokom korjenju nadajući se da nećemo biti "pegule" na samom kraju. Srećom nismo. Svako malo slikam jer su boje baš lijepe - ovo mlado zeleno lišće okupano kišom.
Nakon 6:16 h dolazimo do parkinga 13. km. Prešli smo oko 13,4 km uz sunce, kišu, tuču i zanimljive razgovore.
"Life is not about waiting for the storm to pass. It’s about learning to dance in the rain." – Unknown
Hvala Danielu na društvu i možda se sljedeći put vidimo na putu prema Risnjaku iz Vilja.
Until next time...
Dunja
