Podinarje - planinarsko sklonište "Bili cvitak"- ferata "Devet tornjeva" - bivak "Dinaridi" - ferata "Vjetar s Dinare" - planinarsko sklonište "Drago Grubać" - Sinjal - silazak kroz kuloar podno vrha Gorica - Samograd - planinarsko sklonište "Bili cvitak" - Podinarje
18 km, 1298 m visinske razlike, 10:04 sata hoda
Težina staze: zahtjevna staza
04.08.2021.
Ahoj šumski prijatelji. Nakon skoro dva mjeseca evo me opet malo u pisanju. Nije da nije bilo planinarenja, ali nije bilo vremena iskreno. U međuvremenu sam malo skitala po Sloveniji, dok nam dopuste - ugrabimo priliku.
Ovaj izletić je jedan meni od dražih i vjerujem da ću ga dugo pamtiti. Iako pišem blog jer pola toga zaboravim, dijelovi će uvijek ostati u nekom kantuniću moje dugoročne memorije.
Anyhow, let`s start this adventure and move fast forward.
Ekipa se sastoji od dva člana: Alex i ja. Već bi mogla napisati standardna postava u planini.
Tek je 7 sati, a već je poprilično vruće u ovom kraju. Iz smjera Knina vozi se prema Sinju i prije mjesta Kijevo skreće se u Podinarje. Vozi se na asfaltnoj cestici te se prođe kraj kućica za odmor i nastavlja dalje do križanja biciklističkih staza 403 i 413.
Staza puna izazova: Je li ovo najljepši planinarski put u Hrvatskoj?
Tu puštamo auto jer dalje put ide po makadamu. Provjeravamo opremu, oblačimo gojze i krcamo vodu u ruksake (ovaj put uzela sam 4,5 l vode - prava sam teglenica, ali ne želim završiti na portalima kao vijest. Upalim sat i namjestim trag te krećemo prema planinarskom skloništu "Bili cvitak".
Dinara nas čeka, stoji tamo ponosno te svojom veličanstvenošću ti daje do znanja: "Čovječe, malen si!" Sunce je već na nebu i počinje lagana pržiona. Torbe teške i baš je nekako naporno hodati, osjećam se umorno, a nismo ni krenuli. Probija nas znoj nakon prvog kilometra.
Makadam vodi direktno prema skloništu te su na nekoliko mjesta postavljeni ćuljci kao oznaka.
Nakon 45 minuta hoda i 3.2 km dolazimo u hlad te stižemo kod PS "Bili cvitak" (800 mnv). Malo odmora od teških ruksaka, pijemo vode i nastavljamo dalje označenim pristupnim putem prema početku ferate "Devet tornjeva".
Pola sata hodamo po pristupnom putu te dolazimo na početak ferate. Mislim si, ako mi je teško hodat` sa ruksakom kako će mi tek biti penjat` se gore po stijenama. Ufff...prava drama u mojoj glavi uvijek.
Stavljamo pojas, kacigu, Y, pijemo vode i krećemo u avanturu. Idem prva te odmah gledam pažljivo kamo stajem i gdje se hvatam da ne naletim na nekakvu zmijicu na odmoru. Ne želimo ih uznemiravati, ali isto tako ne želimo da nam pokvare dan.
Dio Gorskog kotara u kojem rijetki mogu uživati: Priča o zahtjevnom pohodu na Samarske stijene
Početak ferate je zanimljiv i odmah nakon nekih 30-ak metara dolazi se do vertikale s laganim prevjesom - ništa problematično za prijeći te ima dovoljno hvatišta i klanfi. Put nastavljemo oprezno i baš je dinamičan. Dolazimo do dijela gdje se priječi s jedne na drugu stranu stijene preko metalnih ljestvi - moram priznati da mi je to bilo prvo iskustvo s hodanjem na ljestvama iznad provalije. Nije baš najugodnije, ali i da roknem - ostat ću visiti na sajli.
Nastavljamo put po vertikalnoj stijeni. Baš sam uzbuđena i puca me adrenalinsko veselje. Ne osjećam ni težinu ruksaka više - baš mi je super.
Ferata vodi po grebenu i pogled je divan. Za sad smo u sjeni, ali i nešto se lagano oblači te nema neke prevelike vrućine.
Neću opisivati detalje svake vertikale jer iskreno nisam zapamtila sve te segmente i ne bih ih mogla okarakterizirati po težinama. Neki dijelovi su bili malo "povuci se" na ruke, a neki su bili lakši. Po čitanju putopisa Mirka Bjelana na gorja.net može se detaljno vidjeti svaku dionicu. Nama je bilo odlično na svakoj dionici, a Alexu naravno čim teže, to bolje.
Nakon sat i pol uspona mu je dosadilo biti iza te kreće prvi - jao, eto mi kamenja po glavi.
Dolazimo do zadnje dionice prve ferate i uspon po vertikalnoj stijeni sa veoma eksponiranim vidicima - nije za one slabog herca niti vrtoglavaste. Tu i tamo dobijem kamenčić u glavu xxxxxxx. Dolazimo kod bivaka "Dinaridi" koji se nalazi na odličnoj poziciji i brutalnim pogledom. Radimo pauzu i hranim umorno tijelo pancetom. Penjuckamo se već 3 sata i nalazimo se na 1260 mnv.
S Porozine na Beli: Tura Cresom na kojoj ćete pronaći miris i okus mira
Odmaramo nekih 20-ak minuta i krećemo dalje - opet sam na začelju uff. Sa ove točke postoji zadnji izlaz na planinarsku stazu prema ishodištu. Mi nastavljamo dalje po ferati "Vjetar s Dinare" - a imam i neka sjećanja danas da je bilo i pjevušenja tih pjesmi. Očito te okolina potakne....Dinara, vjetar.... i nepjevači bi ovdje propjevali kao ptičice. Očito su se i zmije sklanjale iz istog razloga.
Ova ferata se s naše strane može okarakterizirati kao teži dio u odnosu na prvi. Ima više penjanja, manje klanfi i više je otvorena te pruža veći nalet adrenalina. Nama budalama se to sviđa. Nakon nekoliko vertikalnih stijena i prevjesa dolazimo do famozne prečnice. Bome je eksponirana - ima trenutaka kad niti ne gledam dole. Hodamo oprezno, ali i nabacimo nekoliko slika. Dobre su ovo uspomene. Po prečnici ima i dosta niske trave te se samo nadam da ne naletim na puzavce.
Nakon prečnice dolazi se do police te se nastavlja na težak uspon po vertikali koja ima dosta prevjesa te je sajla odmaknuta od gazišta - malo se treba i penjati uz lijepi pogled.
Prođemo to bez problema te nastavljamo laganijim putem po zatravljenijoj prečnici, međutim tu ipak treba biti oprezan jer postoji mogućnost klizanja po travi i zemlji. Zato, budi odgovoran i okači se.
Zadnji uspon prije izlaza s ferate zahtjeva isto malo povlačenja rukama. Znamo da smo blizu i sve je lakše.... ipak 4 sata samo ferate, koja je zahtjevna, donesu i umor.
Evo nas na kraju ferate - Alex prvi, a ja za njim. Woohoo, tu smo. Klin s karabinerom i 1650 mnv. Sreća je tu. Nakon ukupnog uspona od 5:20 h došli smo kod planinarskog skloništa "Drago Grubać". Prešli smo ukupno 6,4 km. Umor je tu, prisutan je i osjećamo ga. Odmaramo u skloništu te kratko popričamo s ekipom koja je na "Putu oluje" i odrađuje 150 km preko Dinare prema Kninu - već im je šesti dan. Svaka im čast po ovim vrućinama. Oni nastavljaju prema Sinjalu, a mi malo odmaramo u skloništu.
Dosta odmora - krećemo prema Sinjalu. Razvedrilo se i prži se srce moje od vrućine. Nešto kao lagano puše, ali nedovoljno. Staza nas vodi po travnatim proplancima i stalno se uspinjemo. Stvarno mi je teže hodati s ruksakom nego se uspinjati po stijeni. Opet osjećam težinu u nogama i napetost u ramenima od težine ruksaka. Cijedi znoj sa nas od vrućine. Nema zmija, samo guštera, ali duboko u sebi želim barem iz daljine vidjeti poskoka. Ne želim ga blizu, ali samo jedan škic ?. Nakon cca sat vremena dolazimo na Sinjal - najviši vrh Hrvatske na Dinari (Troglav, kao najveći vrh Dinare je jedan od budućih ciljeva). Prešli smo nekih 10-ak km i hodamo već 6:30 sati.
Ajme, divno je biti na planini. Divan je taj osjećaj kad dođeš na vrh i udahneš zrak. Također, divno je kad takva iskustva možeš podijeliti s dragim ljudima i istomišljenicima. Na vrhu smo sreli nekih 20-ak ljudi s "Puta oluje" te smo popričali.
Zaustavljamo se na vrhu nekih pol sata i krećemo nazad prema ps "Drago Grubać". Podno vrha Gorica, nedaleko skloništa nalazi se kuloar za spust s ferate. Postavljena su užeta te na nekim dijelovima i sajle. Poneki klinovi koji drže sajle su otkačeni pa se treba oprezno spuštati. Ima nekih mjesta gdje se treba spuštati po stijeni uz pomoć užeta za taj spust ne mogu reći da je baš lagan. Također, donji dio kuloara je sipar. Znači, deri Mile i gas gas ?. Na kraju spusta užetima put je označen trakicama i vodi udesno u šumarak. Pratimo trag i malo se zagubimo jer oznake nisu baš vidljive. Vraćamo se nazad po nekim travnatim dijelovima i nalazimo na ćuljke te ih pratimo. Dolazimo do sjeverne strane stijene Samograd te je obilazimo s južne strane kroz šumu.
Osjeća se umor u nogama. Vruće je i sunce prži. Dobro smo isplanirali zalihe vode jer je zaista potrebna. Tražimo ćuljke i nastavljamo single sipar putićem prema "Bilom cvitku". Bilo je tu i padova na dupenca. Malo, pomalo i evo nas kod skloništa. Pošto već hodamo 15 km, a noge umorne i peku, odlučimo se na rehabilitaciju.
Dolazimo do auta i skidamo gojze....ufff noge jadne, otečene i umorne, al` mi sretni i zadovoljni
Prešli 18 km u 10:04 sati hoda. Bilo nam je ooodlično i toplo preporučam svima koji su željni malo hrvatskog adrenalina.
“Life is either a daring adventure or nothing.” – Helen Keller
Kad sam prije spomenula rehabilitaciju, odnosila se na hlađenje nogica u hladnom izvoru Cetine. Odavna sam ga htjela posjetiti i sad mi se želja ostvarila.
Ovo je čisti hedonizam na moj način.
Hvala Alexu na super izletu i odlično provedenom vremenu.
Until next adventure...
Dunja
Dunjine avanture možete pratiti i na njenom blogu i Facebook stranici...
