Galerija
Žeđ nas je toliko obuzela da je probudila instinkt za preživljavanjem. Dovela nas je u stanje da se borimo za bocu vode. Patnja je bila uzrok gužve koja je nastala dok su se dijelile naranče. Načuo sam da se voda krade i da je moramo pomno čuvati. Tek se u patnji vidi tko ostaje čovjek, a kome maska pada. Izgleda da nam pustinja u svojoj čistoći pokazuje odraz onoga što jesmo. Nakon tri dana žeđi svi smo pokazali svoje pravo lice. Vidjeli smo koliko smo jaki i slabi u isto vrijeme. Usne su mi pune rana, a usta suha i ne mogu stvarati slinu. Koja patnja u meni, a još veća apokalipsa oko mene!
Znanje je moguće dobiti od nekoga ili ga možemo stjecati sami. Međutim, ma koliko bogato ono bilo, sama teorija često nije dovoljna. Tek kad se nađemo u pravoj akciji imamo priliku vidjeti koliko je veliko naše neznanje. Potrebno nam je praktično iskustvo da bismo se uzdigli prema onome čemu težimo. Kroz pogreške i pokušaje učimo, i napredujemo kao ljudi.
Sad kad je sve prošlo, možemo uvidjeti koliko smo od svega naučili. Koliki je to iskustvo ostavilo dojam u nama. Nakon više od tri dana prvi put sam oprao lice i smočio kosu. Osjetio sam svaku kapljicu vode na svojoj koži. Pustio sam ih da cure niz moje izranjavano lice. U sigurnosti velikog kampa u kojem ostajemo dva dana promatram tisuće boca vode. Tek sada osvještavam činjenicu da sam u posljednjih nekoliko dana osjetio što je prava žeđ. Ono što sam do sada mislio da znam kao da se raspada u tišini ovog prostora. Iz dana u dan učim poštovati ono što imam u normalnoj svakodnevici. Tek ovdje, gdje ničega nema, daleko od svega poznatog, mogu to vidjeti i naučiti cijeniti.
Litra i dva decilitra vode
Kad je žeđ došla, svi smo u početku bili u nevjerici. Bilo je potrebno neko vrijeme da shvatimo da se to stvarno događa, da to nisu samo priče i slučajnost, nego da vode – uistinu nema. U ušima nam je još odzvanjao jučerašnji razglas s medicinskih kola: „Molimo vas da pijete vodu. To je jedini način da izbjegnete dehidraciju.”
Međutim, nekoliko sati poslije, na kraju još jedne dionice, dobili smo sasvim drukčiju naredbu. Ali nas je obavijestio da trebamo štedjeti vodu rekavši: „Vidjeli smo ljude kako peru lice i noge pitkom vodom. Količine koje trošimo su goleme. Prema našim mjerenjima, troši se dvadeset boca po osobi. To je previše. Molim vas da poštujete vodu jer postoji opasnost od njezina pomanjkanja.“ Slušao sam njegov govor u čudu. Dvadeset boca od 0,3 l je 6 litara vode po osobi. Na temperaturama od skoro 40 stupnjeva smatram da je to minimalna količina potrebna za normalno funkcioniranje.
Nisam mogao ni naslutiti da je to posljednja mirna noć u sljedeća tri dana patnje. Pukom srećom, tijekom prijašnjih nekoliko dionica skupio sam nekoliko boca vode i osigurao si rezervu od litre i pol koja će sljedećih nekoliko dana biti ključ mojeg opstanka.
Pitam se kako stvarno izgledam u ovom pustom prostoru. Na jučerašnjem sam selfiju vidio koliko me je pustinja zgazila i izmučila u ovom kratkom periodu. Promatram svoje naborano lice, natečeno od suhih vjetrova i opaljeno suncem. Izgleda kao da je u nekoliko dana ostarjelo za nekoliko godina. Od početka promatram kako me ova okolina mentalno i fizički mijenja. Ograničeni onim što imamo, primorani smo učiti i prilagođavati se novonastalim uvjetima. Nikad me instinkt i ono primitivno i životinjsko u meni nije toliko preuzelo kao ovdje. Budućnost koja nas čeka više je suhoga nego gorkog okusa. Sljedeća tri dana ujutro dobivamo bocu od tri decilitra vode. Popodne nakon ručka još jednu. Navečer, nakon cjelodnevnog jahanja, još dvije.
Restrikcija je dovela do toga da su se boce trošile na kapaljku. Gutljaj vode polagano se cuclao u nadi da će malo osvježiti izranjavana usta. Skakao bih s deve ne razmišljajući o mogućim posljedicama kad god bih ugledao neku izgubljenu bocu u pijesku. Iz onoga što bih nekoć smatrao smećem ispijao sam zadnje ostatke vruće vode. Na pauzama gledam ljude kako pate od izmorenosti i dehidracije, sklanjajući se od sunca ispod premalog šatora. Vidim dragog Nijemca Konija kako skuplja kapljice iz odbačenih praznih boca. Otvara jednu po jednu i kap po kap ubacuje u svoju bocu, pazeći da ne izgubi ni jednu.
Izgleda da smo zbog žeđi zaboravili na sve. Na naš ponos, običaje i navike. Više ne obraćamo pažnju na smrad koji nas je preuzeo. Ne obaziremo se više na prljavštinu i na to kako izgledamo. Ruke više ne peremo, čarape nema smisla ni mijenjati, kao ni majicu ni hlače.
Kao da su i naši identiteti nestali. Više ništa nije bitno otkako su buđenje i spavanje u znaku žeđi. Tek sada, u ovom očaju, istinski uviđam da je voda od životne važnosti, da od sve te muke ne vidim ni pustinju ni njezin pijesak. Priče i muke ostalih članova kao da se ne čuju od posljedica dehidracije. Žeđ me toliko preuzela da osjećam samo njezin unutarnji krik i vapaj za pomoć, koji me iznova podsjeća na to koliko sam žedan. Uzela je sve slike, osjećaje i misli. Ostali smo samo ona i ja.
Rezerve vode koje sam imam čuvam poput zlata. Unatoč patnji, bojim se sve ih potrošiti. Nakon tolikih obećanja da će voda uskoro doći više ne mogu vjerovati nikome. Pitam se je li laž samo izgovor da se ne kaže istina i prizna pogreška. Kad bi nam barem netko od odgovornih rekao kako stvari uistinu stoje, zašto je nema i dokad će tako biti. Slušamo priče o tome kako je kamion s vodom zapeo u pijesku, iako svi znamo da nije tako. Vjerojatno je došlo do krive procjene.
Ekspedicija života: Goran Blažević u labirintu dina, škorpiona i nepredvidljivih oluja
Pogreške koja je meni nezamisliva, ali u životu koji se sastoji od pokušaja i pogrešaka, i više nego moguća. Šutnja vođa tjera me da se zapitam radi li se uopće na rješenju. Znam da se nalazimo na pet dana jahanja od baznog kampa pored kojeg prolazi asfaltirana cesta. Sjeverno od nas, na dva jahanja, nalazi se veliki kamp u kojem nas čeka odmor. Ako je tomu tako, kako je moguće da nitko ne može riješiti taj problem? Zašto od svih džipova koji su u konstantnom kretanju nijedan ne donosi vodu?
U tolikoj žeđi kao da budućnost i prošlost nestaju. Dok prelazimo granice izdržljivosti, naše su misli usmjerene samo na rješenje problema i kraj patnje. Borba između nas i nje. U vlastitom i sveopćem ludilu zaboravljam na sve što mi je do tada smetalo. Sve je izgubilo na značaju. Maštam samo o vodi koja mi u tom trenutku predstavlja jedino željeno bogatstvo. Oduzeto mi je nešto što sam uzimao zdravo za gotovo. Tek u ovom suhom oceanu pijeska, gdje je nema na kilometre, vidim koliko ju je potrebno cijeniti i biti joj zahvalan.
Za razliku od nas, beduini pjevaju i ne stvaraju dodatne probleme. Od samog su rođenja naviknuti na ovakve uvjete i ponašaju se kao da im žeđ nimalo ne smeta. Dok ih promatram u njihovu prirodnom okruženju, uviđam da je ljudska slabost nepoznata ovom časnom narodu, da ih je ovo surovo područje učvrstilo i osnažilo.
Nakon 48 sati patnje ipak ne dolazimo do velikog kampa. Do njega nam preostaje nešto manje od 40 kilometara pa bi trebali stići tek sutra. Vidim umor i patnju na svim licima oko sebe. Do mene dolazi Latif, brat vojnog generala odgovornog za logistiku, i pita me kako se osjećam, razmišljam li o odustajanju zbog nedostatka vode. Odgovaram mu da idem do kraja i da me ništa osim bolesti ne može zaustaviti. Primijetio sam da sam već drugi dan lakše prihvatio manjak vode. Nakon prvotnog šoka kao da je bilo puno lakše smiriti um i usmjeriti misli na nešto drugo. „Misliš li da je do ove greške došlo namjerno?” pita me Latif dok uvlači dim tek upaljene cigare. Ali njegovo pitanje ostaje bez odgovora.
Nitko nam nikad na njega nije dao odgovor. U tom se trenutku u meni pojavljuje sumnja. Je li moguće da nam to rade namjerno? Prije odlaska Latif mi daje vlažnu maramicu. „Lice ti je jako prljavo, očisti ga ovim.” Dok otvara vrata automobila, primjećujem hladnjak pun hladnih boca. Pitam se što se događa. Kako je moguće da za nas vode nema, a logistika pije hladnu?
Neki pričaju da su vidjeli doktore kako peru noge prije molitve. Zezaju li nas oni? Postavljam to pitanje svojoj grupi dok pripremamo večeru.
„Navodno sutra ujutro dolazi cisterna vode”, odgovara Maythan, na što se svi nasmijemo. Ako i postoji nada, svi znamo da nas čeka još jedan dan žeđi i patnje.
U tom se trenutku kampom prolome urlici. U daljini vidimo kamion s cisternom kako se brzo kreće kroz pjeskovito područje. Gledam kako deseci ljudi trče prema njemu. Slavlje i pjesma šire se kroz kamp, ali nije mi jasno zbog čega. Već smo vidjeli taj kamion koji vozi vodu namijenjenu devama. Odvezujem Šivu i vodim ga prema koritu. Znam koliko je umoran i sretan sam što se barem on može riješiti te muke. Prije nekoliko dana vidio sam kako je jednom članu moje grupe uginula deva. Od iscrpljenosti je samo legla i nikad se više nije pomaknula. Svjestan sam da uspjeh ove priče uvelike ovisi o mojoj pažnji prema Šivi. Kako dani prolaze, sve se bolje upoznajemo, osjećam da se naš odnos razvija i da polako postajemo jedno.
Pratim njegov spori korak prema koritu, a kako mu se približavamo, sve bolje vidim desetke ljudi koji piju pored cisterne. Preko cijevi pune boce smeđom tekućinom izvučenom iz dubine pustinje. Pitam jednog Saudijca je li voda pitka, ali on me samo blijedo promatra i ispija bocu za bocom. Dovoljno je pogledati vodu da bi se vidjelo da nije pitka, ali dok gledam ljude kako gase žeđ ne mogu izdržati. Vidim sjaj u njihovim očima i instinktivne pokrete dok piju vodu iz plastičnih boca. Ne mogu odoljeti, uzimam jednu koja stoji na kamionu i ispijam toplu, prljavu tekućinu. Punim je ponovno i još jednu ubacujem u sebe. Osjećam slankasti, bljutavi okus vode i što više pijem, kao da sam žedniji. Odjednom se tom ludilu pridružuju novi deseci ljudi. Dolazi do gužve oko kamiona, što privlači pažnju organizatora…
„Stanite, svi! Prestanite piti tu vodu! Nije namijenjena ljudima.” Glas doktora zaustavlja nas na mjestu. „Koliko si popio?” pita me doktor. „Dvije i pol boce. Što sad da radim, koliko je to opasno?” „Ovisi o tvom tijelu,“ odgovara mi, „koliko je jako i kako će reagirati. Ako sutra dobiješ proljev, odmah mi se javi.“ Odmičem se od cisterne, ljut na sebe što sam si dopustio tu grešku.
Poput životinje sam se prepustio nagonima i pokazao slabost. Rizik je bio prevelik. Proljev uz dehidraciju na ovakvom području i u ovakvim uvjetima značio bi polaganu smrt. Vjerojatno bih bio primoran odustati od svega kako bih to spriječio. Odlazim iza svog šatora i u mraku kampa guram prljave prste duboko u grlo. Pokušavam povratiti, ali ne uspijevam. Suznih očiju vraćam se svojoj grupi i doznajem da smo skoro svi popili određenu količinu. Što nas čeka sutra, tek trebamo otkriti…
Srećom, do opasnih posljedica i trovanja nije došlo. Ujutro smo nastavili dalje kroz posljednju dionicu patnje. Jahali smo osam sati u komadu, sve do isplanirane pauze. Preko velikih smo dina prelazili kao zombiji, jedni jašući, drugi pješice. Poput nas, i deve osjećaju posljedice svega. Vidio sam ljude kako padaju u nesvijest od iscrpljenosti, kako skaču s deve i odustaju u očaju umora. Zadnjih osam kilometara Šiva je bio toliko iscrpljen da sam odlučio hodati.
Dok se približavam kampu, osjećam da dajem sve od sebe. Dolazi Ibrahim, iz džipa vadi boce i dijeli ih, ali moj je korak prespor, pa ostajem bez ičega. Abdul iz Kuvajta dobacuje mi pola dobivene boce. Ovo su trenuci u kojima se vidi ljudskost, kada očajan i žedan drugome daješ ono malo što imaš, i što mu jedino treba. U sporosti svojih koraka ostajem sam. Karavana je brža, a ja polagano napredujem na začelju kolone. Iz daljine vidim bijeli auto kako mi se približava.
Ibrahim i njegov prijateljski osmijeh pozivaju me da se približim automobilu. Bilo mu je žao što sam ostao bez vode pa je uzeo dvije boce iz kampa i donio mi ih. Dvije boce hladne vode u tom trenutku predstavljaju nešto najvrednije što postoji. Suze mi zarose oči dok ljubim Ibrahimovu ruku. On mi ljubi čelo i grli me poput oca.
Već smo desetak dana prepušteni samo pijesku, bez blagodati društvenog razvoja. Svjestan sam da se vraćam onom primitivnom u sebi. Približio sam se čovjeku kakav je bio na samom početku. Prepušten prirodnim uvjetima, svjestan sam da možda tek sad osjećam što je život.
Ne postoji skrovište u koje se možemo skloniti. Ni fizički ni mentalno, ne postoji bijeg od trenutka koji ta praznina predstavlja. Prepušteni smo sami sebi, a bijeg je moguć samo kroz međuljudske odnose, samoću, igru ili pomaganje drugima. Udaljavamo se od čovjeka, ali možda nikad kao tada nismo bili više ljudi.
Gorana Blaževića pratite na njegovoj stranici na Facebooku , kao i na blogu ili Instagramu.
Ako ste propustili prethodne putopise, ovdje možete pronaći prvi, a ovdje drugi, treći i četvrti dio.
