Galerija
Prvi ekspres lonci nisu imali sigurnosne ventile i predstavljali su tempirane bombe koje bi povremeno eksplodirale. Niti grijalice na plin i ugljen nisu bile ništa manje benigne jer su izazivale trovanja ugljičnim monoksidom – plinom bez boje i mirisa koji može biti smrtonosan. Rani električni uređaji koristili su kablove obložene zapaljivom tkaninom, a aluminijsko posuđe bez zaštitnog premaza – u dodiru s kiselinom je ispuštalo otrove u hranu.
Također, prije strujnih pegli, glačalo se onima na benzin, kerozin, petrolej i etanol. Takva glačala su imala spremnik za gorivo, kao i plamenik u unutrašnjosti. Opekline i požari bili su česti, a danas se čini nevjerojatnim da su ljudi riskirali život radi ispeglane odjeće. Niti sušenje kose kod kuće nije uvijek dobro prolazilo, pogotovo kada su se pojavile kućne haube za sušenje kose bez ruku. Nekvalitetni uređaji za sušenje kose su se pregrijavali i izazivali kratke spojeve, a samim time i opeklina i požare.
U 18. i 19. stoljeću moda je doslovno mogla biti – smrtonosna. Žene su obožavale raskošne šešire i haljine jarkih boja, ne znajući da njihova ljepota skriva otrov. Posebno je bila popularna nijansa poznata kao pariški zelena izrađena od arsena. Zeleni pigment davao je tkanini očaravajuću boju, ali je ispuštao otrovne pare. Krojači koji su rukovali materijalom često su patili od osipa, trovanja i oštećenja dišnih putova, dok su dame koje su nosile takve haljine i šešire imale glavobolje, vrtoglavice pa čak i ozbiljna trovanja arsenom.
Opasni azbest
Desetljećima se azbest, mineral koji je dio stijena i tla, smatrao čudesnim materijalom u gradnji i bio je cijenjen zbog svoje otpornosti na vatru. Koristio se u izolaciji tavana, za oblaganje cijevi, pa čak i u podlogama za glačala, no pokazalo se da udisanje vlakna azbesta izaziva teške bolesti pluća i rak. Danas znamo koliko je ovaj materijal bio opasan, ali i danas neke stare građevine predstavljaju skrivenu opasnost. Azbest je izbrisao i čitave gradove, kao što je tragičan slučaj s Wittenoom u Australiji.
Danas grad duhova na sjeverozapadu zemlje predstavlja jednu od najvećih industrijskih tragedija svih vremena. Od 20 tisuća stanovnika koji su živjeli ondje i radili u gradu ili obližnjem rudniku azbesta, dvije tisuće je umrlo zbog bolesti. Sve dok ga se ostavi na miru azbest u prirodi nije prijetnja za zdravlje, ali postaje opasan prilikom rudarenja, kopanja ili izgradnje. Wittenoom je s vremenom postao kancerogena tempirana bomba jer se nitko nije pobrinuo za otpadne proizvode iz rudnika. Otkako je nekoliko tona jalovine nagomilano u blizini rudnika štetne tvari truju zrak, tlo i vodu, o čemu više doznajte ovdje.
Boja na bazi olova
U sedamdesetima je boja koja sadrži olovo bila tražena u uređenju doma zbog intenzivnih nijansi i trajnosti. Ljudi su na teži način otkrili kako olovna boja ljuštenjem ispušta otrovne čestice, a posebno su bila ugrožena djeca - udisanje olovnih čestica izazivalo je trovanje olovom, s trajnim posljedicama na razvoj i ponašanje.
Toplomjeri sa živom
Generacije i generacije su mjerile temperaturu pomoću toplomjera koji su sadržavali živu. Oni koji su ih imali kod kuće vjerojatno znaju da su bili osjetljivi i lako bi se razbili, pri čemu su se mogle vidjeti sive kapljice koje uopće nisu bile bezazlene.
Živa naime oslobađa nevidljive toksične pare koje mogu ozbiljno ugroziti zdravlje — osobito djece. Nakon što su stručnjaci ustanovili da živa izaziva oštećenja živčanog sustava, tegobe i bolesti, toplomjeri koji su ih sadržavali su zamijenjeni sigurnijim alternativama.
U Europskoj uniji se živini toplomjeri ne prodaju još od 2009. godine, a imate li još uvijek kod kuće zastarjeli primjerak, možete ga odnijeti u najbližu ljekarnu kako bi ga oni zbrinuli na pravilan način ili u reciklažno dvorište. O tome kako živa djeluje, govori i podatak da se razni živini spojevi koriste kao insekticidi, reagensi te fungicidi. Živa se u prošlosti koristila i za liječenje sifilisa, a neki njezini spojevi bili su dio plombi za zube, sve dok nije otkriveno koliko je štetna.
Kobni satovi
U ranim desetljećima 20. stoljeća satovi su često imali brojčanike koji svijetle u mraku zahvaljujući radiju – radioaktivnom elementu koji se tada koristio bez zadrške. Diljem SAD-a otvarale su se tvornice, a za osjetljiv zadatak nanošenja boje na brojčanike i kazaljke bile su zadužene radnice.
One bi usnama oblikovale vrhove kista kako bi mogle preciznije nanijeti boju. Tada se nije znalo da je premaz koji sadrži radij radioaktivan, niti da će radnice oboljeti od anemije, bolesti kostiju i raka. Zaposlenice u tvornicama radioaktivnih satova ostale su zapamćene kao radium girls.
Toksične šibice
Prve šibice su se pojavile oko 1830. u Engleskoj, ali nije ih bilo jednostavno zapaliti. Kako bi se riješio problem, u zapaljivu smjesu se počeo dodavati fosfor. Fosforne šibice lako su planule međusobnim trenjem i često izazivale požare, osobito prilikom transporta. Osim toga, bile su i otrovne.
Ubrzo je uveden neotrovni i manje zapaljiv crveni fosfor. No oni koji su imali nesreću raditi s bijelim fosforom su loše prošli. Naizgled jednostavan posao, privukao je mnoge mlade žene koje su u Engleskoj postale poznate kao matchgirls (djevojke koje proizvode šibice). Radnice su na vlastitoj koži otkrile stravičnu tajnu o toksičnom materijalu. U kombinaciji s dugim radnim satima i lošim uvjetima, otrovni fosfor je izazivao propadanje kostiju i mozga.
Problemi po ledu
Iako led sam po sebi nije bio štetan za ljude koji su ga koristili, itekako je zadavao muke onima koji su ga dopremali. U prošlosti se puno razmišljalo o tome kako riješiti problem hlađenja, ali trebala su proći stoljeća da bi se došlo do prvih rješenja.
Prije nego što su razvijeni hladnjaci, ljudi su koristili drvene sanduke s ogromnim blokovima leda. A bez odgovarajućih uređaja, do leda se dolazilo na težak način. Rezači leda odlazili su na zaleđena jezera i rezali led. Osim što je boravak na hladnoći bio mukotrpan, sam proces nije bio nimalo bezazlen. Puno toga lako pođe po zlu kada skupina ljudi nespretno stoji na zaleđenom jezeru i pokušava odvojiti dijelove podloge na kojoj se nalaze.
Kviz općeg znanja: Za one koji uvijek imaju asa u rukavu
