Galerija
Nedjeljno jutro sedmoga dana listopada započelo je stihijom ljepote što je zapalila dublinsko nebo. Dok sam upijala tu zoru, ekipa Darby O’Gill nas je čekala kako bismo u 7:30 krenuli na izlet (za online rezervacije cijena je 30 eura). Destinacija: Cliffs of Moher
Country side, step & Barack Obama
Vozili smo se “krivom” stranom do izlaza iz grada, a potom kroz visoravni, pašnjake, golf terene, te pored dvoraca i koliba. Bezbrižno preživajući i uživajući, irska stoka nalikovala je bijelim i šarenim oblačićima razbacanima po nebu obojanom svim nijansama zelene. Dok smo napredovali prema zapadnoj obali, u glavi mi je odjekivao irski folklor. Nešto kasnije toga dana, taj mi se zvuk našao s druge strane uha. U povratku smo svratili na ručak u Doolin, šareni gradić čiji je landmark rozi Sweater Shop. Osim rozog butika, gradić ima još suvenirnicu i obrt, kuću tradicionalne glazbe, kuću čokolade i jedan pub. U pubu smo jeli dobro i pili dobro, a prostorijama je zvonio irski folklor! Step više nije bio samo ritam mojih misli, već je tresao cijeli maleni Doolin.
Ali, irish country side nije samo step. To smo saznale već prilikom prve pauze kada smo stali na okrjepu u Obama Plazu. Da, Barackovu. Naime, Barack je s majčine strane pupoljak Kearney obiteljskog stabla koje vuče korijenje iz irskog zaselka Moneygall. Unazad nekoliko godina tamo nije postojalo gotovo ništa, te je podneblje demografski odumiralo. U to se, 2011. godine, pojavio tadašnji predsjednik SAD-a.
Da bi Air Force One uopće mogao sletjeti na dublinski aerodrom, pista je bila produžena. Gradske ceste se, pak, nisu dale tako jednostavno korigirati pa je predsjednički Cadillac (inače poznat kao The Beast i otporan na nuklearne štete) zapeo i zaglavio na kolnom prilazu ambasade u Dublinu. Obama je onda promijenio automobil i brzo se zaputio u Moneygall kako bi… otvorio benzinsku pumpu. Po riječima našeg vodiča Wesa, to je spasilo Moneygall. Po mojim riječima, to je spasilo mene budući da sam jedva dočekala čaj i pauzu!
Cliffs of Moher
Jednom davno, prije 320-ak milijuna godina, na rubu Zelenoga otoka (zvanog još i Otokom tisuću dobrodošlica), drevne su megarijeke nanijele sedimente na oceansko dno i formirale 200 metara visok zid Europe. Taj je zid najpoznatija i najposjećenija prirodna atrakcija Irske – čvrst i ravnodušan, surov i divlji, a tako smirujuć i topao. Kao konjak i kamilica u jednom.
Klifovi Mohera uzdižu se vertikalno iz Atlantika i protežu 14 kilometara duž obale grofovije Claire. U njihovoj pojavnosti nema ničeg pitomog. Nema pješčanih vala u podnožju, debelog lada borića i tamarisa, laganih povjetaraca u krošnjama palmi, a ni ikakvih sličnih sigurnih lučica. Pogled seže dokle se linija horizonta gubi, preko burnih bespuća hladnog Atlantika kojima je 1912. plovio Titanic prema Americi. Ime su dobili po ruševnoj utvrdi Mothar ili Moher, što znači da u prijevodu s irskog gaelskog jezika njihovo ime označava “litice od ruševine”.
Premda je Moher srušena za napoleonskih osvajanja, zlokobno ime koje je ostavila u naslijeđe zaista može poslužiti i sada kao opomena. Tamna strana ovog fantastičnog fenomena je prosklizavanje tla. Nemali broj nesretnika skončao je upravo ovdje, a njima u čast (i nama za upozorenje), na ulazu je podignuta spomen ploča. Cliff break dobar je samo u varijanti city break-a, stoga: fali more, ali drž’se kraja i ne naginji se priko ruba!
Nakon nezaobilaznog naslikavanja i stvaranja fotki koje će "srušiti sve poznate društvene mreže", uzeh vrijeme za sebe. Disala sam duboko i polako, jedva održavajući ritam daha uslijed udara vjetra. Na toj vjetrometini mi se kosa mrsila, oči suzile, temperatura tijela snižavala. Ali, prepušteno na milost i nemilost Majci Prirodi, moje je biće cvalo. Dovoljno je bilo samo odmaknuti leću objektiva i pogledati, osjetiti(!) svojim očima. Vidjela sam tako da su Klifovi Mohera pustopoljina toliko ispunjena dušom da bih rekla kako sâm Atlantik tamo dolazi sanjati. Ruku na srce, jedino on to i može. O tome govori i pjesma vjetra i valova što tutnji ispod svih onih glasića posjetilaca i škljocaja fotoaparata.
Pošto sam osjetila, vidjela i čula divljinu Klifova, obratila sam pozornost na floru i faunu. Osim travnatog prekrivača, živi svijet je oskudan. Broji raznolika morska bića kao što su tuljani i kitovi, dok kopnenih životinja baš i nema. No, ima ptica. Mnogo njih. Klifovi su dom desecima tisuća ptica, podijeljenih u dvadesetak vrsta. Pretpostavljam da je to i logično; moraš imati krila da bi preživio na rubu kopna, mora i neba… u provaliji slobode.
~
May the road rise up to meet you.
May the wind be always at your back.
May the sun shine warm upon your face;
the rains fall soft upon your fields
and until we meet again,
may God hold you in the palm of His hand.
~
Još Valentininih zanimljivih priča s putovanja potražite na njenom blogu Vebeway.
Iskren, veseo, topao i živ: Dublin vas dočekuje kao stari prijatelj!
