Kraj ožujka je sve samo ne tipičan datum posjeta Splitu, pa nas je u dane Pričigina više nego ugodno iznenadila kombinacija sunca i vjetra, koja je uz miris mora i borovine uskoro napravila jako gladnu čeljad. A kako je nakon kave na rivi i piva u Malom dućanu u Matejuški, jedino logično rješenje za marendu, uz, naravno, Hvaranina – legendarni Buffet Fife (čita se "bife fife"), prošetali smo i tih 50 metara i sjeli u desni od dva objekta razdvojena cestom.
>>>Marenda 4.
Mirisi mediteranske kuhinje su dolazili s druge strane ulice, gdje je i kuhinja, ali nas je oduševila – domaćica! Vesna se pronašla u poslu navođenja turista u Fife, kao i komunikaciju pri naručivanju jela. Naime, kako imaju jelovnike na nekih dvadesetak jezika, i kako su za stolove sjedali ljudi iz barem pet država, vrlo brzo smo shvatili svu ozbiljnost ovog posla. Pogledali smo izložbu karikatura slavnog Davora Štambuka po kamenim zidovima konobe i brzo dočekali predjelo – slane inćune s kaparama i kapulom. Što reći nego – nema loših usoljenih riba, a u ovoj kombinaciji i s malo kvasine – divota.
>>>Marenda 3. Janjeći dropčići
Dvoumili smo se između hvaljene pašticade, lignji po preporuci vlasnika, koji nam se pridružio za stolom, tripica i bakalara koji je tako lijepo izgledao kod mladog japanskog bračnog para za susjednim stolom... Pije se domaće vino iz zaleđa, dolazi u bocunu, ne oduševljava, ali niti ne kisi. Sasvim zadovoljavajuće – jednostavno bevanda pobjeđuje pivo u ovom okruženju i amen.
Fife je nadimak bivšeg vlasnika gostionice, nastao zbog toga što su ga zvali – fućkanjem. Današnji vlasnik Dragomir Sekulić je sa Žumberka, ali govori potpuno splitski, pun je anegdota i iskrenih priča kako se uspijeva snaći u današnje vrijeme.
Sezona je u biti od Uskrsa do kraja rujna, pa nam nije jasno kako tek u ljeto moraju trčkarati konobari, kad u nedjelju ima tridesetak gostiju!? Dakle, šušur... Atmosfera je domaća, kad se napune svi stolovi, Vesna vam ugura par ili dva za stol, pa dolazi do upoznavanja i smijeha, vino zbližava sve, a onda kreće kanonada klope. Fife nije elitni slow food restoran, nego konoba u koju se dođe pojesti pošten obrok, popiti žmul beve i vratiti se na posao, ili u razgledavanje grada.
>>>Marenda 2. Oglavina
Porcije su izdašne, cijene niske, od 30-70 kuna po glavnome jelu. Pašticada je mrvicu bila pretvrda po mom ukusu, mislim na meso, umak korektan, a njoki topivi, domaći, sjajni. Problem je bio u tome što smo prije toga pojeli porciju lignji, nekako čudesno mekanih, prhkih, potpuno drukčijih od zagrebačkih relativno žilavih, ovisno od restorana do restorana petcima...
No, ono zbog čega me Fife kupio i oduševio je – bakalar. Velika porcija, u fer omjeru s krumpirom, hrpom češnjaka i peršina i nevjerojatnim količinama maslinjaka, oborila me s nogu. Dakle, za mazati na tost, za jesti vilicom, žlicom, s majkom, djecom, ma stalno... Jasno mi je da bakalar ne može imati veze s Jadranom, ali kako se savršeno uklapa s ostalim mediteranskim biljem, to je čista pjesma.
Upoznajemo i nasmijanu veselu i otvorenu kobobaricu (odmah na "ti"), muški konobari ne komuniciraju ako ne moraju (što i piše na isječku iz novina na zidu „Dobra spiza, loša usluga“!), sve stiže na vrijeme, čak i jelovnik na - španjolskom, vino brzo nestaje, gazda odlazi, a mi čekamo viličara da nas pomakne...
>>>Marenda 1. Čokalice
Totalno smo izdali ideju brzoga gableca i zasjeli dva sata, ali kad smo morali sve probati. I vi biste na našem mjestu. Slikamo nezaustavljive Koreance (Vesna: Koliko ti ljudi mogu izist!?), ne slikamo tetovirane ljepotice, nazdravljamo na irskom, pozdravljamo se s divnom elokventnom domaćicom i planiramo što skoriju narednu posjetu!
Uglavnom, u Fife je toliko dobro, domaće i ugodno da ćete na izlasku tražiti gdje je salon da vas obrije Meštar. Split je divan, Split je pun turista i trudi se oko njih, i punkufer obožava Split! Do novih gastro avantura...
