Nekoliko je teorija kako je američka krafna dobila svoju rupu, a jedna od najpopularnijih ide na zaslugu mladom američkom moreplovcu Hansonu Gregoryju iz 19. stoljeća. Baš kao i hrana koja je nastala iz osvete, lijenosti ili za kockarskim stolom, i o donutu kruže legende.
Za plovidbi brodom bio je nezadovoljan prženim poslasticama koje su pristizale iz kuhinje. Dok su vanjski rubovi bili baš onakvi kakvi trebaju biti, fini i hrskavi – sredina je ostajala gnjecava i masna. Gregory je napravio rupu u sredini kako bi se tijesto moglo ravnomjerno ispeći i dobio savršenu krafnu.
Prema drugoj teoriji, krafne su u Americi postale popularne u isto vrijeme kao i bagels, hrskava peciva s rupom koja slasnu koricu duguju kratkom kuhanju u vrućoj vodi. Ulični prodavači i pekari prodavali su ih naslagane na dugačke štapove ili obješene na uže. Kako se to učinilo vrlo praktičnim načinom, uskoro su i krafne dobile svoju rupu.
Mnogi se pitaju što se događa sa sredinom tijesta; baca li se ili se iskorištava. Istina je to da nema viška tijesta, barem kod krafni koje se rade strojno jer se dobivaju istiskivanjem tijesta u oblik prstena.
Čudesna zemlja čudnih pravila: Do 2015. svi su prema zakonu smjeli ubiti Baskijce!
