Nekoliko je teorija kako je američka krafna dobila svoju rupu, a jedna od najpopularnijih ide na zaslugu mladom američkom moreplovcu Hansonu Gregoryju iz 19. stoljeća. Baš kao i hrana koja je nastala iz osvete, lijenosti ili za kockarskim stolom, i o donutu kruže legende. 

U trendu Grad duhova Milijarde bačene u vjetar: Sagradili grad za više od pola milijuna ljudi, a u njemu ih živi samo nekoliko tisuća Ništa se ne baca Što s ostacima kuhane šunke? Sjajan recept za zapečeni krumpir Mračni turizam Morali su napustiti domove u roku tri tjedna: Selo tišine koje podsjeća na apsurd rata

Za plovidbi brodom bio je nezadovoljan prženim poslasticama koje su pristizale iz kuhinje. Dok su vanjski rubovi bili baš onakvi kakvi trebaju biti, fini i hrskavi – sredina je ostajala gnjecava i masna. Gregory je napravio rupu u sredini kako bi se tijesto moglo ravnomjerno ispeći i dobio savršenu krafnu. 

Prema drugoj teoriji, krafne su u Americi postale popularne u isto vrijeme kao i bagels, hrskava peciva s rupom koja slasnu koricu duguju kratkom kuhanju u vrućoj vodi. Ulični prodavači i pekari prodavali su ih naslagane na dugačke štapove ili obješene na uže. Kako se to učinilo vrlo praktičnim načinom, uskoro su i krafne dobile svoju rupu.

Mnogi se pitaju što se događa sa sredinom tijesta; baca li se ili se iskorištava. Istina je to da nema viška tijesta, barem kod krafni koje se rade strojno jer se dobivaju istiskivanjem tijesta u oblik prstena.

Čudesna zemlja čudnih pravila: Do 2015. svi su prema zakonu smjeli ubiti Baskijce! +1