Neki ljudi iz Zagreba i okolice toliko vole taj mali produkt kosanog ili mljevenog mesa da su jedva dočekali prvi posjet glavnome gradu susjedne nam države i umjesto u razgled metropole sjeli u jedan od par lokala na Baščaršiji.
I tu je nastao problem, jer su zagrebački majstori roštilja tijekom dugog niza godina ćevape u somunu jednostavno prilagodili potrebama lokalnog konzumenta.
Do pred nekoliko godina Zagrebom su vladale franšize Rubelj grilla, koji je ćevape radio u kockicama prema banjalučkoj ćevapskoj školi, ali je zbog velike potražnje uvijek u ponudi bilo svega i svačega. Ćevapi u somunu su uz burek i pizzu postali vjerojatno najpopularnija fast-food klopa u najvećem hrvatskom gradu, a gotovo se svatko osjetio samoprozvanim da pod ćevape prodaje apsolutno svašta. Danas u Zagrebu postoje deseci kioska, brvnara, lokala i finih mjesta na kojima možete naručiti ovo jelo koje korijene vuče iz Turske, ali ako danas u Turskoj probate preteču ćevapa – malkice ćete se razočarati. Naime, kod nas se uz junetinu i janjetinu (tako bi trebalo biti) često ubaci i svinjetina, kao i loj, soda, i gotovo sve što može umanjiti trošak i povećati dobit.
Među klasičnim zagrebačkim ćevabdžinicama danas su se isprofilirale jake kvartovske institucije, Šport, Filip, Čuić, Trešnjevački je plac zastupljen sa pet ili šest objekata, a od kvartova je najnapučenije Prečko. No, u zadnje vrijeme, krenuo je novi val, Zagrebom su se počele nicati pečenjare koje navodno nude originalne sarajevske ćevape i lepinje. Lepinja je dakle tanja i hrskavija, ćevapi bez svinjetine, luk sitno nakosan... Dok u Sarajevu ne možete dobiti pivo uz ćevape, srećom smo ipak u Zagrebu - pa se smije varati! U specijalnom istraživačkom timu Punog kufera podijelili smo uloge i obišli par jačih zagrebačkih Sarajlija, i došli do nekih ne genijalnih, ali zanimljivih zaključaka.
Jazz ba ćevap smješten je u strogom centru grada Zagreba, pedesetak metara od Cvjetnog trga. Uređen je prekrasno, moderno a opet s duhom Sarajeva, prepun detalja koji bude romantiku i nostalgiju, jednostavno, mjesto u kojem ćete se osjećati jako ugodno kad u njega jednom uđete. Nažalost, ćevapi baš i nisu na nivou očekivanja razmaženog zagrebačkog nepca naviklog na puno više začina i jačeg mirisa mesa, ali posebna su priča srebrni tanjuri, iz kojih bi bilo slasno jesti i čokolino, i kruh i mast, ma sve...
Urban Grill Sarajevo na zapadnom izlazu iz grada nudi nešto bolje meso, iako ni to nije na najvišoj razini prosječnog purgerskog jedača po kioscima na tržnicama i okretištima svoga grada. Ferhatovića kod Autobusnog kolodvora više nema, iako je ponuda bila najslabija od dosad navedene, dok je Sofra pak sljedeća na listi želja, jer Merak je debljinom lepinje ipak nešto bliži mitteleuropi.
Teško je Zagrepčanima naviklim na zagrebačke ćevape naviknuti se na one sarajevske. Riječ je stvarno različitim školama i kombinacijama, pa bi se gotovo mogli svrstati u dvije različite kategorije, kao uostalom i ćevapčići s kruhom i ćevapi u somunu. No očigledno je da marketing puca na emocije i znanje ljudi gdje su ćevapi dio povijesti, pa nemamo apsolutno ništa protiv daljnjeg istraživanja okusa i lokala. Jedne velike za vani, prosim, mljaccc...
