Sedam sam godina svog ne baš mladog živote radio na stotinu metara od današnjih Kraljica, a da cijelo to vrijeme u susjedstvu na puškomet nije bilo kvalitetnog roštilja. I eto, prijeđe Ribafish u punkufer.hr, a u Koturaškoj 51, majka Dubravka, kćer Nada, povratnice iz Njemačke, nakon klasične hrvatske bitke s papirima uz pomoć prijateljice Lidije, otvoriše malu, urednu, toplu i čistu roštiljaonicu na drveni ugljen. Provjerili smo - stvarno je drven, kao i što su rešetke rešetke, a ne kancerogena ploča, i kao što je u zraku stvarno miris mesa, a ne loja, sode, ni dodataka. Dakle, prvi veliki plus je već tu.
Frižider je krcat pivskom ponudom Zagrebačke pivovare po normalnim cijenama (14 Žuja, 16 Tomica), dok su ćevapi 29, punjena pljeskavica 39, a šiš nevjerojatnih 19 kuna. Postoji samo jedna prostorija, sve je transparentno, gledaš svoje ćevape, sliniš dok ih čekaš, dođe ti da ih sam odeš prevrnuti, totalna domaćica od atmosfere. Cuclam kolu jer sam s Juniorom pa ne pijem (bugojanska rakija dobrodošlice se ne računa), i slušam od gazdarice priču o Kraljicama. Nakon više godina u ugostiteljstvu po Švabiji, majka i kćer su došle u Zagreb i pokrenule malen obrt, u kojem ne idu na količinu, nego na kvalitetu. Mesar dođe ujutro, ostavi mljeveno meso, i što se proda, proda se, tako da se nekad zatvori i puno prije 20 sati, do kada je zvanično radno vrijeme. Travnički ćevapi su pojedinačni, mesnati, krupnozrnati mladići, a od sarajevskih se razlikuju samo po – somunu. U Sarajevu je tanak i ćevapi se poslužuju u polovici, ovdje je baš – lepinja, i to cijela.
Konačno se puni i trpeza. Fino zapečeno, vlašićki kajmak zrnat, kiseo, svjež, epohalan, kuglica samo pet kuna! Ajvar domaći, nježan, kisela paprika malo bez emocija, luk nasjeckan u preglomaznim rombovima, sav se iskilavih... Ćevosi rahli, malo suhi (tražio sam jače zapečene, tko mi kriv), lepinja gornji dio jako fin, hrskav na dijelovima i dovoljno mekan, ne premastan, donji za mrvicu slabiji od gornjeg, ali to zato jer smo kolega fotograf i ja prtljali oko tete kuharice dok je pekla iste. Kradem od njega komad pljeske punjene sirom i kajmakom, boljim izborom od ćevapa, koji nipošto nisu loši, nego tek zericu nedovoljno sočni. Ovo što oduševljava je kvaliteta mesa u kojem ima samo – junećeg mesa. Recimo “ne” pikseliziranom, preusitnjenom hrenovkastom mesu za ćevape kojim nas mlate sa svih strana!
Uglavnom, šiš-ćevapi jako ukusni, ne preljuti, ćevapi jako solidni, punjena pljeskavica - play of the day! Toplina kojom odiše prostor, zvuk i miris svježeg mesa na roštilju te gazdaričin osmijeh i naglasak – garancija da ćete doći opet. Vidimo se u Kraljicama!
Ribafish
