Galerija
Turistički procvat započeo je već 1920-ih, a s vremenom se Epecuén razvio u pravi mali resort. Hoteli, restorani, trgovine, pa čak i željeznička linija iz Buenos Airesa činili su ga lako dostupnim i iznimno popularnim. U najboljim godinama mjesto je moglo ugostiti i do 20 tisuća turista tijekom jedne sezone, dok je stalno stanovništvo brojalo oko pet tisuća ljudi. Posjetitelji su dolazili zbog terapijskih kupki koje su navodno pomagale kod reume, kožnih bolesti i raznih drugih tegoba.
Obilne kiše
Početkom 1980-ih regiju su pogodile obilne kiše. Razina jezera postupno je rasla, a pritisak na zaštitne nasipe postajao sve veći. Dana 10. studenog 1985. nasip je konačno popustio. Voda je prodrla u grad i progutala ga. Stanovnici su u panici napustili svoje domove, noseći sa sobom samo ono najpotrebnije.
U roku od nekoliko tjedana voda je dosegnula nekoliko metara visine, a s godinama je potpuno prekrila Epecuén. Na vrhuncu poplave grad je ležao pod više od 10 metara slane vode, nevidljiv svijetu gotovo četvrt stoljeća nakon toga.
Tek nakon 2009. godine, kada su sušnija razdoblja snizila razinu vode, Epecuén je ponovno izronio. No prizor koji se ukazao bio je daleko od onoga što su bivši stanovnici pamtili. Slana voda uništila je gotovo sve.
Sablasni muzej na otvorenom
Danas šetnja kroz Epecuén djeluje gotovo nestvarno. Ulice koje su nekoć bile pune ljudi sada su puste. Ostaci hotela, kazališta i trgovina još uvijek daju uvid u nekadašnji izgled grada. Stepenice koje nigdje ne vode, izblijedjeli natpisi, ostaci igrališta, zahrđali predmeti i tanak sloj soli tom mjestu daju sablasnu atmosferu.
No jezero i dalje zadržava svoju posebnost. Njegova voda ima visoku koncentraciju minerala, a okolna mjesta, poput obližnjeg Carhuéa, pokušavaju oživjeti turizam nudeći termalne tretmane i kupanje u obnovljenim sadržajima. Ipak, sam Epecuén ostaje netaknut – kao muzej na otvorenom.
Ovdje se ne ide samo skijati, Dolina sunca u Italiji idealno je mjesto za (pro)ljetni odmor
