Galerija
Također, taj kraj možete istražiti i u gojzericama - krenuti jednom od brojnih pješačkih i planinarskih staza, otići u lov na gljive i kestene, ili samo uživati u domaćoj hrani kakva se priprema na jednom od izletišta i domaćinstava.
Nas je put nakon Sarma Festa odveo do Vrata Bilogore, izletišta, restorana i poljoprivrednog gospodarstva obitelji Mihoci. Pronaći ćete ga u Maglenči, u Velikom Trojstvu, na otprilike sati i pol vremena vožnje od Zagreba, ili 15 od Bjelovara.
Što se jede na Bilogori?
Listajući jelovnik, već se na prvoj stranici jasno vidi da se u Vratima Bilogore jede domaće: hladna plitica sa domaćim sirom, kobasicom i špekom, svježi sir z vrhnjem, prgavi kvargl – simpatični tuljac s dimljenom paprikom, kao i čvarci ponosno ispisuju retke poglavlja s predjelima. Ima ondje i prežgane juhe, štipanaca (domaće tjestenine) u umaku od domaćeg vrhnja sa hrskavim špekom, bakinih knedli, kao i domaćih mlinaca. Navodno su i domaće štrudle priča za sebe.
Ne treba se previše raspištoljiti predjelima jer su porcije sasvim dovoljne i za najgladnije, a treba ostaviti mjesta za zvijezde menija – teleće pečenje, ili pak pečenu puricu, patku i gusku, piceka iz rola i jela s ražnja. Dobro je rezervirati stol prije dolaska da se ne biste okrenuli na peti zbog kakve obljetnice mature, rođendana ili krstitki, kao i uzeti u obzir da se za neka od jela potrebno najaviti.
Obzirom da je domaće sve što može biti, cijene su prijateljske: glavna jela se kreću od sedam do deset eura, a tome dodajte još pokoji euro za prilog. Pečenja po kilogramu su od 18 do 34 eura, ovisno o vrsti mesa za koju se odlučite.
Za sunčanih dana najljepše je sjediti vani i diviti se pogledu između gutljaja gemišta i finih zalogaja. Te naše nedjelje nebo je plakalo, ali uz topli ugođaj i juhu kao bakinu brzo nam je zasjalo sunce. Da ne bi bilo zabune, nije to bila juha kakve moderne bake, nego baš onakva kakva se nekoć jela – fina, mesna, s puno tjestenine s okicama na vrhu koje ne osuđuju srkanje niti rezance na bradi. Juha je to kakva se rijetko viđa, a oni koji su se umorili večer prije uz koju čašicu previše (ne osuđujemo) potvrdili su da diže iz mrtvih. Digle su nam se i obrve kad smo kušali ljutenicu, fini domaći pikantni ajvar koji smo debelo mazali na topli domaći kruh – neka se punjeni slani uštipci ne uvrijede.
Kao u onoj dobroj staroj, Balaševićevoj pjesmi o tome kako se nekad dobro jelo, stiglo je i pečenje, teleće, meko da mekše ne može biti i krumpiri, s dovoljno soka da ga pokupimo istim onim kruhom. Svidjela nam se i salata od pravog, a ne plastičnog povrća, taman začinjena.
Ostalo je taman mjesta za kolač koji smo bratski dijelili – bilogorsku pitu s jabukama, orasima i domaćim pekmezom. Sve u svemu, uživali smo u pravom nedjeljnom ručku i obećali jedni drugima da ćemo se vratiti na obronke Bilogore.
Jeli smo u prvoj vegetarijanskoj pizzeriji u Zagrebu i jako se iznenadili