Volite li iznenađenja, restoran Aero klub u centru Beograda neće vas iznevjeriti. Mjesto za koje mlađe generacije Beograđana uopće ne znaju da postoji krije se u zgradi koja ničim ne odaje da su se ondje nekoć održavali balovi, a vilice i noževi zveckali o tanjure jugoslavenske elite, pilota i plemstva.

Tako nam je rekao domaćin apartmana u kojem smo bili smješteni, a žedni i gladni neobičnih mjesta, daleko od očiju turista odlučili smo se na „probni let“. Tražeći informacije po srpskim internetskim stranicama doznali smo da cigle od kojih je izgrađena zgrada kluba nose imena pilota Kraljevine Jugoslavije.

Zahvaljujući velikodušnim donacijama arhitekt i pilot Vojina Simeonović 1934. godine projektirao je zgradu, a nije se štedjelo niti na izgledu interijera. Raskošno kružno stubište koje vodi do drugog kata Uzun Mirkove na broju 4 najavljuje da se radi o posve neobičnom mjestu, baš kao i ukrasni mural koj ondje ponosno stoji godinama. Dok su se u Aero klubu okupljala važna lica, u stanovima zgrade živjeli su njegovi članovi. Tijekom Drugog svjetskog rata u klub su uselili Nijemci i zabranili okupljanje članova kluba.

Danas restoran Aero kluba radi punom parom, ponajprije za svečana okupljanja, svadbe i svečanosti, no otvoren je za sve koji požele istražiti domaću kuhinju i uživati pod visokim stropovima u jelima po prijateljskim cijenama.

Prije nego što smo i sami pronašli ulaz dobro smo okružili zgradu. Čak niti taksisti koji stoje na ulici nisu znali za kultni restoran. Trenuci su prolazili u zamišljenim pogledima, ali Aero klub im nije zazvonio. Istražujući ulaz po ulaz čak smo i posumnjali da se radi o kakvoj šali, da mjesto uopće ne postoji. Prisjetili smo se i Grada tame, SF-a iz 1998. kada Murdoch neuspješno traži Shell Beach, mjesto koje ne postoji, a asocijacije možemo zahvaliti tome što nismo ništa jeli cijeli dan.

No ploča na ulazu nam je pokazala da nade za gladne ipak ima i da ćemo možda i nešto pojesti te večeri na željenoj adresi.
Pucketanjem parketa pod potplatama najavili smo dolazak u posve praznu salu kojoj toplinu daju prigušena svjetla i drveni stilski namještaj. Bili smo prvi gosti te večeri, a domaćini su nas srdačno otpratili do našeg stola. Popričali smo i o specijalitetima dana i svježoj ribi, kao i vinu no kad je hrana počela stizati na stol uvidjeli smo da je trebalo potrošiti riječ-dvije o veličinama porcija. 

 Fine domaće juhe stizale su u posudama dovoljno velikima za dvojicu, trojicu gladnih pilota. Prema preporuci domaćina vrijedi uzeti medaljone koji se zbilja tope u ustima, a nećete pogriješiti niti s ružičastom pastrvom.

Oprezni trebaju biti tek ljubitelji salate od kupusa jer u Aero klubu je vole pošećeriti, no to je manje do kluba, a više do tradicije kraja. Kako smo jeli i veselili se stizali su i drugi gosti. Neki na Žutu osu (šljivovicu), Lav pivo, vješalice i mućkalice, drugi na biftek i čašu vina. Za što god se odlučili, cijene su prijateljske – glavna jela su u prosjeku oko četrdeset, pedeset kuna što se u dvorskom interijeru čini itekako povoljno. U svakom slučaju, iskustvo koje vrijedi ponoviti. 

Luksuz na najbajkovitijem mjestu na svijetu: Hotel u Motovunu koji nema konkurencije Roxanich Wine & Heritage Hotel - 13 Roxanich Wine & Heritage Hotel - 12 Roxanich Wine & Heritage Hotel - 10 +9 Roxanich Wine & Heritage Hotel - 11

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju