Bake naslonjene na prozore ili ograde balkona promatraju kamene ulice i trgove na kojima se još uvijek osjeća duh prošlosti, brežuljci se izmjenjuju s bajkovitim livadama, makadamski putevi vode do oaza domaće kuhinje i specijaliteta za koje se recepti čuvaju generacijama, vinari koji strastveno rade svoj posao… Zvuči li vam to kao Toskana?
Zapravo govorimo o Istri koja, srećom, još uvijek nije toliko razvikana, a sadrži savršen omjer gastronomskih oaza, prirode i povijesnih zanimljivosti zbog kojih se isplati posjetiti je, ako ništa drugo, barem za vikend. Volite li fino jesti, budite oprezni jer biste se lako mogli navući na domaće likere i rakijice, terane i malvazije, pršute, žgvacete, nenadmašnu domaću tjesteninu, čripnju odnosno peku… Možda i odgoditi povratak, poželjeti zauvijek ostati u jednoj od bajkovitih kućica na brežuljku. Za većinu stvari koje vrijede valja se potruditi, pa tako i kod pronalaska konobe prema vlastitom ukusu. Stoga je korisno informirati se prije, ovisno o tome dajete li prednost moru ili ozbiljnim komadima mesa jer je ponuda doista šarolika, a epicentri kulinarskih radosti razasuti su po istarskim selima i gradovima. Često su i skriveni, a preporuke se šire usmenom predajom u krugovima hedonista. Ovisno o tome koliko želite izdvojiti za ručak, dobro je imati na umu da su ponekad i konobe restorani, barem kad je riječ o cijenama.
Klasika u Tomašku
Ogladnite li na putu prema Labinu, svakako imajte na umu konobu Tomaško kojoj se gosti neumorno vraćaju već četrdeset godina. Starinski namještaj, velike porcije, fina domaća hrana i sjajan omjer cijene i kvalitete neki su od razloga zašto je zaljubljenici u istarsku kuhinju neumorno hvale. Tomaško nudi klasiku; istarski pršut i sir pa tjesteninu koja ondje nastaje pod marljivim rukama, kao i sjajna jela pod pekom i bogate maneštre te guste i mirisne gulaše poput divljeg od jelena. Ne treba zanemariti ni važnost domaćeg kruha kojim se skuplja i posljednja kap dragocjenog mesnog soka s tanjura. Prijateljske cijene, ognjište ili terasa te fina domaća hrana najbolji su razlozi za pauzu u Vranji.
> 5 restorana u Slavoniji i Baranji zbog kojih vrijedi krenuti na put
U Buščinu na boškarina
Rustikalna konoba koja je po eleganciji za koju stepenicu iznad svojih skromnih istarskih „sestara“, ali ipak i dalje nepretenciozna, nalazi se oko pet kilometara od Umaga. U Buščini se kulinarska priča temelji na namirnicama koje diktira priroda, a mijenja se i prilagođava ovisno o godišnjim dobima. Za svoje umijeće vlasnica Fabiana i njezina obitelj marljivo skupljaju lovorike, a Buščina neumorno puni liste najboljih istarskih konoba. Na jelovniku glavnu ulogu igraju jela od boškarina i tartufa, a ne treba zaobići niti plate koje krase domaće kobasice, ovčji sir i istarski pršut te kvalitetna vina iz Hrvatske, ali i šire. Od boškarina rade carpaccio i pripremaju juhu, poslužuju ga uz tjesteninu te peku odreske. Među ozbiljnijim komadima mesa zasigurno su bifteci s tartufima, Fiorentina te ombolo.
Na ručak kod Daniele
Na četiri kilometara od Poreča, prema Varvarima dočekat će vas Daniela. Bez obzira na prostranu unutrašnjost i terasu, savjetuje se rezervirati stol jer se glasovitost njezine domaće kuhinje nadaleko hvali. Oštri jezici tvrde da im kvaliteta može varirati, osobito kad je riječ o biftecima, ali sudeći prema broju gostiju koji se pobožno vraćaju na istarsku maneštru, gulaše odnosno šugo od divljači, domaće kokoši, gljiva ili govedine i druge specijalitete, vrijedi se zaustaviti na adresi Veleniki. Jela pod čripnjon i tatarski biftek Danielina su specijalnost, baš kao i ombolo, odnosno zarebanjak. Pridodate li tome sireve s tartufima i maslinama, imate obrok za pamćenje.
> Britanci oduševljeni našim receptima: "Hrvatima je tragedija kad domaćin skuha premalo hrane"
Proputovanje oko Vižinade
Jeste li znali da postoje Mekiši kod Kaštelira i Mekiši kod Vižinade? Onima koji nemaju peticu iz snalaženja po Istri prvi posjet tom kraju često završava upoznavanjem obje (umjesto samo jedne) destinacije međusobno udaljene oko 15 minuta. U potrazi za agroturizmom Selo Mekiši često se nauči da su bliži Vižinadi nego Kašteliru. No nije tragedija zagubiti se, popiti pokoju čašu u vinariji Legović i pronaći put prema Fiorentinama, boškarinu i njokima te tartufima s tjesteninom. Igra riječi je ovdje namjerno jer u Mekišima ne štede s količinom plemenitih gljiva koje se neumorno ribaju na domaću tjesteninu. U bajci o pršutu i čarobnim krošnjama maslina u vrtu od ljudi je bolja jedino hrana. Ovisno o danu, kad zapuše jugo možda će vam zaboraviti donijeti kavu, ali zato „živčeke u kanticu“ i čisti zen. Prepustite li se prirodi i hrani, otići ćete kući s osmijehom oko glave.
Minimalizam na Kuharov način
Josip Pino Kuhar vlasnik je konobe Puli Pineta u Žminju koji se vodi parolom da za užitak nije potrebno komplicirati. I doista, u njegovoj se kulinarskoj oazi putnici namjernici ili gurmani s predumišljajem osjećaju kao da su stigli u goste tetki koju dugo nisu vidjeli. Takva je i ponuda, složena na minimalistički cjenik. No o onome što se krčka, peče ili dimi u kuhinji razmišljalo se prije pripreme, a kad je riječ o namirnicama, priroda odnosno sezona ima zadnju riječ. Sir, pršut i kobasice naresci su vrijedni pozornosti, baš kao i skuta te skorup, a kad je riječ o toplim predjelima, vrijedi kušati domaću paštu ili rižot. Glavnu ulogu imaju juneća leđa, ombolo i biftek. U sezoni se može uživati i u špaleti. Poželite li pojesti nešto iz mora, prethodno je potrebno nazvati i raspitati se što se može učiniti.
