Galerija
Petodnevno vrludanje Gran Canariom bilo je petodnevno lutanje godišnjim dobima koja su ovladala prekrasnom površinom od 1560 kilometara kvadratnih. Nakon te bezvremenske reprezentativne ljepote Zemlje, preostalih pet dana kanarske avanture proveli smo s ljepotom koju je prije svega moguće opisati kao fantastičnu. U noći s 21. na 22. veljače 2018. godine, sletjeli smo na Mjesec, tj. Lanzarote.
Lanzarote je najsjeverozapadniji otok Kanarskog otočja i pravo remek-djelo Gee koje nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ovih 846 kilometara kvadratnih udaljenih 140 kilometara od marokanske obale, nastalo je raspadom afričke i američke kontinentalne ploče, te je kasnije dorađivano masovnim vulkanskim i seizmičkim aktivnostima. Zbog svoje unikatnosti, 1993. godine od strane UNESCO-a proglašen je rezervatom biosfere. A zbog svoje nadrealne pojavnosti, u kuloarima je često opisivan kao nezemaljski i uspoređivan s Mjesecom.
Gola istina
No, da se ogolimo i iskreno počnemo od početka. Moj prvi kontakt s Lanzaroteom bio je prožet šokom. Pod paskom umora, taj šok se nije manifestirao adrenalinskim uzbuđenjem, već tjeskobom i paranojom. Nije mi trebalo mnogo više od šestosatnog sna da se tjeskoba pretvori u pravi mir, a paranoja u ostavljanje ruksaka na plaži i uletavanja naglavce u valove, ali činjenica je da me otok istinski ostavio bez daha.
Dakle... odmah po slijetanju, prionuli smo na pronalazak rent-a-car kompanije kojoj smo već platili rent vozila. Kontakt osoba nije svajpala onu malu zelenu slušalicu koja titra na ekranu kada netko pokušava ostvariti komunikaciju. Terminal je bio potpuno prazan. A 22 sata, vrijeme zatvaranja Auto Plusa i vrijeme našeg dolaska, polako su postajala sve dalja i dalja prošlost. Situacija je počela nalikovati komplikaciji. Onda nam se kontakt javio i otišli smo po ful opremljenog i ful osiguranog Smarta na drugi terminal.
Idući korak bio je doći do 23 kilometra udaljenog smještaja, skoro na drugom poprečnom kraju otoka. Noć je bila vjetrovita, a prostor oko nas pust i taman. Stigavši do tražene ulice pola sata kasnije, sišli smo s asfaltirane ceste i došli do potpuno osamljene kuće. Nije bila ona koju smo tražili jer smo pogriješili kućni broj.
Međutim, ni kod ispravnog kućnog broja nije bilo nigdje nikog. U to se jedan lokalac provukao pored nas, uputio nam osmijeh koji se tad činio mangupskim, a zapravo je bio srdačan, te se nakon par minuta vratio s prijateljem. Što govorom što gestama (na Kanarima se baš i ne priča puno više od kanarskog dijalekta habla canaria), došli smo do zaključka da na dotičnoj adresi nema kuće za odmor.
Momci su zatražili telefon ne bi li nazvali domaćine. Naravno, svaki kritički um ponekad izvuče svog zlog brata blizanca – sumnjičavi um, pa je tako i meni u datom momentu logičan slijed događaja bio odlazak momaka s prepametnim telefonom (i možda našim organima) putevima šverc-komerca. Međutim, momci su domaćinima objasnili da chicos inglese traže kuću broj 4, na što se odmah ukazala cura iz kuće broj 5. Također ne baratajući engleskim. Momcima koji su na pitanje surfaju li odgovorili kao da smo ih pitali peru li zube, ostali smo dužni pivo, a potom smo ušli u trosobnu nekretninu sa staklenim vratima. Kuća je sa susjednom spojena terasom s koje me pozdravio veseli jorkširski terijer, ali za čija vrata nisam mogla pronaći ključ. Zbog toga smo tu noć spavali otključanih vrata. Trebam li isticati da sam za laku noć razmišljala o stupnju (ne)sigurnosti staklenih dvokrilnih vrata?
No, jutro je došlo, mi smo preživjeli. A ja sam se zadovoljno konsolidirala u svojoj proširenoj komfor zoni i prionula na spremanje power doručka. Za uru vrimena imali smo sastanak s valovima Atlantskog oceana, na plaži Famara pod budnim okom neumoljivih litica istoga imena. Inače, Lanzarote je sastavljen od dvaju dramatičnih vulkanskih masiva Famara i Ajaches, te polja lave i El Jable pustinje. Risco de Famara na sjeveru, ujedno je i najstariji dio otoka, i mjesto početka jednog divnog i dugo priželjkivanog prijateljstva. Onog između oceanskih valova i mene.
Par misli o surfanju
Nije tajna da volim usporediti život s morem ili oceanom, pa tako surfanje s mog stajališta predstavlja jedan oblik životnog puta. Kao i u životu, dok plutaš na svojoj maloj hridi od stakloplastike (surf dasci), dolaze prijelomni momenti kada moraš donijeti odluku i početi veslati. Kada počneš veslati, moraš biti 100 posto u tome. Moraš veslati jako. Tako jako da budeš brži od vala i da te on ne sustigne, već podigne. Što više uložiš u zaveslaje, brže ćeš ići. Što brže ideš, lakše i više ćeš voziti val. Svako oklijevanje je usporavanje, a svako usporavanje šansa da te val poklopi. Zato je jako važno i birati bitke. Neke od valova treba pustiti kako bi spremno dočekao onaj taman savršeni. Ali imaj na umu da ćeš, za zajahati savršeni val, morati dati i 110 posto od sebe.
Sam raspored surf tečaja slijedi provjerenu formulu. Svakog jutra oko 10 sati kreće yoga zagrijavanje na plaži i upute u osnovna pravila za uvjete toga dana. Nakon kratkih generalnih probi na suhom, na red dolazi ulazak u ocean. Temperatura mora na obalama Lanzarotea u to doba godine više manje je jednaka temperaturi zraka; između 17 i 20°C. Te se brojke u kolovozu, rujnu i listopadu penju do 21 – 24°C za vodu, odnosno 21 – 29°C za zrak. Zato bih se pri potapanju gležnjeva u hladnjikavi Atlantik, svakoga dana pitala šta meni taj led triba u životu. No, prvim naletom vala sve bi brige bile isprane i nasukane negdje daleko od mene, a prethodno postavljeno pitanje odbačeno kao suludo.
Nakon višesatnih jutarnjih sesija, slijedi veliki odmor s piknikom na plaži. Vjetar, mokro odijelo i umor čine svoje pa zato surferi slabije cirkulacije, kao što sam ja, prolaze test predanosti. Naime, jednog od dana sam se toliko smrzavala da sam zaista i razmotrila opciju da odem negdje piti čaj. Ipak, i um i srce slatko su mi se narugali pa je iduća scena bila ponovno beštimanje friškog Atlantika dok mi je potapao gležnjeve.
Popodnevne su sesije nešto kraće, ali je svatko prepušten sam sebi i dobroj zabavi, dok instruktori motre s obale. Gracias, ZooPark!
Lekcije koje sam ovom prilikom naučila zapravo su više metafizičke naravi. Osnove tehnike nisu bile najveći zalogaj koji sam zagrizla, budući da mi ekstremni sportovi, avanturizam i adrenalin nisu strani pojmovi. Dapače, windsurf mi je jako poznat pojam. Ali, surfanje na valovima iznenađujuće mi je ukazalo na neku novu pojavu u mom psihofizičkom sklopu. Naime, prvoga jutra bila sam u potpunom neskladu sama sa sobom, a kamoli sa daskom i oceanskom silom. Nisam odmah shvaćala u čemu je problem, ali analizirajući to iskustvo tokom piknika, počela sam shvaćati gdje griješim.
Težila sam definiranju pravila, tehnikalijama i formalnim informacijama. Bila sam tako prokleto oprezna. Na stranu sva nužna načela postojanja i oprez bez kojeg ne ide, ovo gore navedeno bila su sušta ograničenja. A ja, iz iskustava s drugim sportovima, znam da nisam oduvijek bila takva. Najveća lekcija kojoj me surfanje na valovima naučilo jest važnost da utišam nametnutu buku i pustim svojoj intuiciji da pjeva. Think it – Feel it – Do it. Kada sam se kasnije opustila, oslonila na sebe i vlastiti instinkt, te uzela pravila samo kao smjernice, ali ne i naredbe, moja hrid od stakloplastike postala je sedlo na leđima moćnog pastuha Atlantika. Ili ponija, ako ćemo gledati visinu valova koje sam kao početnik odvozila.
Mens sana in corpore sano in simplicitas
Iznad plaže Famara s jedne strane nalazi se luksuzno naselje, a s druge jednostavna Caleta de Famara. Caleta ima dva supermarketa, par restorančića s raznolikom ponudom hrane i smoothieja, te mnoštvo surf centara, shopova i smještajnih objekata za surfere namjernike. Jednostavnost ambijenta preslikava se i na jednostavnost lokala. I jednostavnost hamburgera, kada smo kod toga. Jedan takav, gastronomski fosil i pravi objed, pojeli smo u hamburgueseriji Coscofe. Jedna je to od onih ugodnih birtija gdje svi pozdravljaju sve prilikom ulaska u lokal, a glavna njuška u selu je zbilja Njuška. Nekoliko kilometara dalje, skriva se raj za aktivne ljude i domaćin Lanzarote Ironmana – klub La Santa. Aerobik, SUP, windsurf, plivanje, trčanje i druge atletske discipline, biciklizam, ma što god vam srce poželi. Mens sana in corpore sano, modus je vivendi Lanzarotea.
Većinu boravka ovdje proveli smo surfajući, kuhajući i spavajući. Ipak, rezervirali smo jedan dan i za istraživanje. Nakon zadnjeg dana surfanja, prvo smo otišli na Mirador del Río, vidikovac kojeg je projektirao César Manrique, kanarski arhitektonski genij i umjetnik 20. stoljeća. Mirador del Río reprezentativan je primjerak njegova rada, kameleonski utopljen u vulkanske stijene u koje je uklesan. Pogled odozgo puca na El Río, pojas oceana između otoka La Graciosa i Lanzarote, i spada u jedan od najljepših pogleda kojima sam svjedočila. Vidikovac, osim nevjerojatnih prizora, nudi i ugodan ambijent za relaksaciju na dvije etaže, te muzej i butik. Kako smo došli pred zatvaranje, spustili smo se u Arrietu, u restoran Casa de la Playa na tunu i mnogo mojo sosa. Ipak, vatromet boja u najavi sutona natjerao nas je da krenemo natrag put Miradora ne bismo li ulovili zalazak. Filmska potjerica završila je tako da nikad završiti neće, a Lanzarote je doslovno rocked my world. :)
Sutradan je svanula nedjelja, tržni dan koji se tradicionalno provodi u mjestu Teguise. Toga dana bjesnila je oluja i taman se smirila kada smo se, nakon cjelojutarnjeg degustiranja delikatesa i pomnog kupovanja suvenira, krenuli vozikati oko otoka.
Bogovi, El Diablo, vino i sol
Cesta nas je odvela na sam jug, u okrilje masiva Los Ajaches. Južna strana Lanzarotea stoji preko puta najvjetrovitijem otoku Kanarskog otočja, Fuerteventuri, te je i sama dio carstva Eola. Zato obećava ekstremne uvjete za windsurfere i kajtsurfere. A zbog svojih bijelih plaža, Posejdonovih darova čovječanstvu, taj dio otoka je i turistički atraktivniji. Jedna od posebno lijepih je Playa del Papagayo. Dok neke plaže inspiriraju na izgradnju dvoraca od pijeska, ova Papagajeva nadahnula je maketu pješčanog vulkana i time tiho podsjetila da ovim otokom ipak nadmoćno vlada Hefest.
>
Prolazili smo nevjerojatnim pejzažima, poljima lave koja kao da se jučer ohladila. Takva ideja i nije daleko od istine budući da su se posljednje katastrofalne vulkanske erupcije odigrale između 1730. i 1736. godine, kada je čitava površina otoka prelivena magmom. U proporcijama Zemljine povijesti, tri stoljeća i nisu daleka prošlost. Stoga ne čudi da pukotine tla i samo to tlo, koji su nastali hlađenjem nekad pakleno vruće rastaljene smjese, nalikuju pomalo na krhko lisnato tijesto. Najreprezentativniji komad polja lave, površine od oko 51 kiolometara kvadratnih na sjeverozapadu otoka, čini Nacionalni park Timanfaya čiji je simbol Manriqueov El Diablo.
Osim fantastičnih prizora raspuknutog tla, površina otoka prekrivena je pretežno crnom zemljom. Ipak, grožđe uzgojeno u vinogradima potpuno drugačijima od bujnih šuma vinove loze na kakve sam navikla, daruje svijetu vino toliko posebno da je opjevano i u Shakespearovom Henriku IV. (dio II, čin II, scena IV). Osim vina, Lanzarote daje i sol. Mozaične solane Salinas de Janubio zaista su bile šećer na kraju izletovanja ovim najposebnijim otokom na svijetu.
Istražujući pustinjsko obilje Lanzarotea, osjećala sam se kao Neil Armstrong, pod pretpostavkom da zaista jesmo kao kolektiv napravili taj korak na Mjesecu. Ipak, mnogo jači osjećaj bio je onaj Frenkijev o polijetanju do Mjeseca i igranju među zvijezdama. U mom slučaju, valovima.
Za idući put ostaje mi posjet vulkanskom pećinskom sustavu, Cueva de los Verdes, i repete svega ostaloga. A dotad... ALOHA!!
p.s. Kanari nisu dobili po kanarincima, već su kanarinci dobili ime po Kanarima. Stari Rimljani su otočje nazvali Insularia Canaria (lat. otok pasa), a žute cvrkutave ptičice tu su doletjele kasnije. Osim na Kanarima, kanarinci su autohtona vrsta na Azorima i Madeiri.
Još Valentininih priča s putovanja potražite na njenom blogu Vebeway i Facebook stranici...
