Galerija
Jednog jutra ove februarske "nezapamćeno hladne" zime, koja je skandinavskom anticiklonom stigla ravno iz Sibira, u 4 sata ante meridiem vukla sam se milanskom zračnom lukom Malpensa. I duboko zahvaljivala niskobudžetnim kompanijama što su me naučile putovati s ručnom prtljagom i minimalnim teretom.
Kada sam par sati kasnije izašla na Aeropuerto de Gran Canaria, pomislila sam istu stvar budući da su mi naočale bile na dnu kufera. A kad je kufer mali, dno je maltene pri ruci. Bez puno kopanja po prtljazi i bez imalo problema sam se prešaltala na ljetno računanje vremena u roku dok sam nam povikala: Bienvenidos al Paraíso & namažite protector de solar u debelim slojevima!
Karneval, Kolon Kolombo i Kolo
Veljača je u katoličkom svijetu mjesec karnevala, svečanog razdoblja maškaravanja uoči korizme. Jedan od najenergičnijih je upravo kanarski. Veliko finale ovogodišnjeg Karnevala Las Palmasa održalo se noć prije nego smo sletili, a posljedice koje smo zatekli govorile su same za sebe. No, osim vidnog smisla za zabavu, stanovništvo ima smisla i za zdrav život. Trčanje, bicikliranje, rolanje – mamurluk se tamo ne liječi vinom nego disciplinom. Inače, kanarski Karneval uključuje razne događaje, među kojima je i Drag Queen Gala, parada ponosa i ljubavi. A sve navedeno je sažeto u ovaj "Gran" u Gran Canaria. Kasnije toga dana održan je tradicionalni El entierro de la Sardina (op.a. pogreb sardine), službeni kraj Karnevala i nimalo dosadna nedjelja navečer. Ukratko, spaljen je Krnjo.
Las Palmas se nalazi dvjestotinjak kilometara od sjeverozapadne obale Afrike, jedan je od dva glavna grada autonomnog španjolskog otočja Kanara i dom 400 tisuća ljudi. Nastao je u 15. stoljeću za vrijeme konkvistadorske ere, a Kristofor Kolumbo tu je utaborio svoj pit stop na rutama za i iz Južne Amerike. Danas je Colonova viksa (Cristóbal Colón = Kristofor Kolumbo po španski) jedna od atrakcija grada, zajedno s brojnim muzejčićima i sakralnim građevinama, ali i svim kutcima kaleta uopće. La Vegueta, stari grad Las Palmasa, prototip je latinskoameričke kulture.
Osim La Veguete, Las Palmas oduzima dah svojim plažama, tržnicama i tržnim centrima, te parkom i hotelom Santa Cantaline. Nezaobilazna štacija je i Pueblo Canario, prožeto tradicijom, umjetnošću arhitekture, sočnom domaćom kuhinjom s mnogo mojo sosa i energičnim kanarskim kolom.
Kako su kanrski psi zadavali glavobolje starim Rimljanima? A kako je kanarska Pocahontas zadavala glavobolje konkvistadorima?
Nakon dva dana obožavanja Las Palmasa, krenuli smo zapadno kako bismo obišli divljine Gran Canarie. Navodno su u tim divljinama živjeli žestoki psi čelične konstitucije, slični današnjem kanarskom mastifu. Bili su ednemska vrsta arhipelaga i prva crta obrane od rimskih napada u antičko doba. Kanarsko otočje zato ime vuče iz latinskog jezika označavajući otočje pasa, koji danas podupiru grb na zastavi pokrajine.
Grickajući jagode i sušeno voće, sustigli smo zalazak sunca na svjetioniku Faro de Sardina. Oceanski refuli najednom su mi potpuno približili ono što slušam već godinama... Kanari su raj. Surferski raj. Ali i raj za sve ljubitelje prirode. U suton smo prošli serpentine koje će pod sutrašnjim danjim svjetlom to i potkrijepiti. A sada je kišna noć pala na adrenalinske ceste litica strmoglavljenih u ocean.
Noćili smo u mjestašcu La Aldea de San Nicolás, lokaciji koja se može uzeti kao skretanje s puta. Ja volim lokacije koje se mogu uzeti kao skretanje s puta jer baš one redovito otkrivaju autentičan ritam života. U ovom slučaju, taj način života uključuje tipičan primorski nadzorni sustav (babe s ponistre), zidić isprid dućana kao dodatna sigurnosna provjera i najpoželjniji separe, te gostoljubivost epskih razmjera, ali surovih manira.
Ugostila nas je Talijanka, inače nomadski nastrojena. Ova žena u ranim pedesetima planira selidbu na Kretu nakon što je četiri godine provela na Kanarima. Njena 11-godišnja mačka, također Talijanka i svjetska putnica, ide s njom. Domaćica nam je, između ostalog, spomenula i lokalni sport Salto del pastor (Igre pastira). Radi se o obilježavanju guančijanske tehnike kretanja po planinama. Guanči su bili pastirski prastanovnici Kanara, navodno vrlo visoki, svijetlokosi i naočiti. A upravo zahvaljujući ovakvoj skakačkoj tehnici transporta, zadali su glavobolje španjolskim osvajačima. Konvkistadori ih nikako nisu mogli sustići preko kaskadnih litica otoka, preko kojih su se ovi prebacivali odražavajući se dugim štapovima. Nešto kao skok u vis, da se najprostije izrazim.
Gran Canaria vrvi skulpturama i brojnim plastičnim prikazima opisane tehnike. A sami Guančiji su štapove koristili i u ratničke svrhe, slično kao i kopneno stanovništvo Iberskog poluotoka. Danas se diljem Kanara održavaju satovi i demonstracije Juego de palo (Igre štapa), svojevrstan homage filozofiji borilačke vještine sa štapom kao oružjem.
Nakon ristretta, bili smo spremni za daljnje istraživanje. Ali, najprije smo pošteno izfjakarili na teraci. Bilo kuda, vrag odnija prišu odasvuda.
Gušti su gušti
Kome je do opuštene banjade u Atlantiku, taj će obožavati prirodne bazene (piscinas) Gran Canarie. Na našem putu našao se kompleks od tri bazenčića, vulkanskom stijenom zaštićena od udara valova i stvorena za brćkanje u moru. Las Salinas de Agaete. Tu je nastupila poznata putnička unutarnja borba; ona između želje da se što više vidi i želje da se što bolje vidi. Ja, kao struja centra, zalažem se za kvalitetu prije kvantitete, ali i za dinamiku prije statike. Kao i u životu. Zato višekratno guštanje toga dana, koje je prelilo granice planiranog, ne bih skratila ni za sekund.
Ali ipak, nakon yoge i prženja na plaži, teška srca i lakih nogu, požurili smo dalje.
Odosmo u planine. I tamo je bilo zime. Naime, Gran Canaria je multiklimatski otok površine 1560 kilometara kvadratnih. Priobalni dijelovi su sretno zapeli u vječnom proljeću ili ljetu, dok je sredina otoka obavijena maglom i uvjetima blaže zime. Tako se temperatura spusti s 20-ak na samo 2-3 stupnja Celzijeva, nakon samo 60-70 kilometara vožnje uz brda vulkanskog porijekla. Ostatak dana proveli smo lutajući planinskim prostranstvima, obilazeći sela na padinama i hraneći se kanarskim varivima, papas arrugadas s mojo sosom i lignjama.
Idućeg dana ispješačili smo do možda najpoznatijeg kamena Atlantika, imena Roque Nublo. Mladac od 4.5 milijuna godina, rođen vulkanskom erupcijom i smješten na visini od 1813 metara, drugi je najviši vrh Gran Canarie. Sam početak hajkanja je nezgodan za živce zbog loše riješenog parkinga. Ali psovke koje dopiru od tamo zaglušuje i u zaborav baca svirka uživo, šansone kao zvučna podloga savršenoj ljepoti Majke Zemlje i melem za napaćene nervne niti. Zanimljivo je i da se ovdje održavaju vojne vježbe, a kraj jedne smo ovom prilikom susreli. Na stranu sve sitne zanimljivosti, Roque Nublo je, živim svijetom bogat i izgledom impresivan, hipnotičan biser prirode. I pruža pogled do beskraja.
Odmor od odmora i Sahara koja nije Sahara
Bez mnogo osvrtanja, pozdravili smo se s niskim temperaturama i spustili u Puerto de Mogán, pitoreskno ribarsko selo i živopisni nautički centar. Luka Mogán je stvorena za odmaranje od odmora na palubama jedrilica i pokoje jahtice. Ipak, hrana i piće duž cijele marine su pristupačni i definitivno preporučljivi. Vjerojatno zato jer obilate porcije morskih plodova, paelle i sangrie ohrabre ekipu za pohod na butike koji nisu toliko pristupačni. Mi smo tu večer hvatali let pa nas je, (ne)srećom, vremenski okvir pritisnuo. U utrci s vremenom, pohod na pustinjske dine Maspalomasa neupitno i potpuno prevagnuo nad blještavilom izloga prepunih jedriličarskih modnih poroka.
Maspalomas je gradić sastavljen od luksuznih plažnih resorteva Águila, Las Burras, San Agustín i Playa del Inglés. Nekolicina među njima omiljena su destinacija nudista i gay populacije, što je jasno i iz imena hotela i klubova. A ono čemu sam ja najviše letjela su pješčane dine koje se prostiru između mora i grada na 2000 hektara, od kojih je 400 najspektakularnijih zaštićeno kao nacionalni park. Kanarsko otočje dio je europske kulture. Međutim, geografski je afričko, a Sahara je doslovce preko puta. Pa ipak, ovaj pijesak nije saharski. Dine su nastale za vrijeme posljednjeg ledenog doba kada su jaki vjetrovi nanijeli zilijune zrnaca zlatne prašine s dna Atlantika i oblikovali ono što se popularno reklamira kao mini Sahara. Izgled pustinje prati i taj osjećaj.
Vlastita malenkost, smirujuće prostranstvo, prigušeni zvukovi i snažan dojam relativnosti percepcije prostora. Koračajući pijeskom Maspalomasa nisam znala šuška li mi među kosom i prstima pustinja ili ocean, ali znala sam da će taj zvuk biti jedan od najsnažnijih suvenira koji će otvoriti apetit sluha...
Te večeri pitala sam se je li predaja o kanarskim psima i Rimljanima istinita. Nisam provjeravala taj podatak pa nisam još saznala niti jesu li Rimljani onomad uopće stigli do Kanara, ali drago mi je da ja jesam. I sigurna sam da ću ponovno. Odjednom sam čula "Cabin crew, prepare for take-off..." pravac Lanzarote! Kanarski putozapis još je daleko od kraja, a nastavak slijedi uskoro. Hasta la vista! ;)
Još Valentininih priča s putovanja potražite na njenom blogu Vebeway i Facebook stranici.
