Studeni petak, 10 sati ujutro, 6 ispod nule. Šareni umirovljeni sovjetski Antonov An-24 i njegov šareni susjed Eurovision 2017 pozdravljaju putnike koji su upravo sletjeli pod čemerne oblake na Međunarodnu zračnu luku Zhulyany.
Ласкаво просимо до Києва!
Nismo uspjeli dočekati vezu od aerodroma do centra za 8 grivnji, a ni dešifrirati vozni red. Zato smo s jednim gospodinom dogovorili da nas za 300 grivnji poveze do hotela. 300 grivnji je 10 eura. Prvi pokazatelj ukrajinske stvarnosti – taksisti na crno. Ne zbog dodatne zarade, već iz puke potrebe. Inače govorim ruski, ali nešto mi se nije progovaralo jezik zemlje koja je Ukrajini, nakon nje same, trenutno najveći neprijatelj. Ipak, u ovom taksiju, a i u većini kijevskih krugova koje smo susreli, ruski je bio sasvim u redu. Zahvaljujući tome, uz prijevoz smo dobili i panoramsku vožnju. S gospodinom smo na kraju dogovorili da će nas u nedjelju u 6 sati ujutro vratiti na aerodrom. Opet za 300 grivnji. 10 eura.
Krenuvši prema gradu, otpočelo je proučavanje okoline. Cesta je skoro pa u pravilu najbolji pokazatelj socijalnih prilika grada. Kijevskim kolnicima prometuje čitava lepeza mašina, počevši od javnog gradskog prijevoza koji i dalje broji kultnu maršrutku u svom voznom parku, pa do privatnih kola u rasponu od krntija do bijesnih pila. Sve sa zatamnjenim staklima.
Hotel Dnjepar nalazi se iznad Majdana, pa nam je prva štacija bio baš on. Майдан Незалежності ili Trg nezavisnosti; najpoznatije i najznačanije mjesto današnjeg Kijeva. Kada pričamo o Majdanu, teško je ne pomisliti na ukrajinske revolucije 21. stoljeća.
Valentinu možete pratiti na njezinu blogu vebeway, Facebook stranici i Instagram profilu...
Prva takva je Narančasta revolucija, koja se odvijala od kraja listopada 2004. do siječnja 2005., nakon što su u predsjedničkim izborima ustanovljene nepravilnosti pri brojenju glasova. Narančasta revolucija imala je mirni epilog s predsjednikom Viktorom Juščenkom. No događaji koji su uslijedili idućih godina bili su obilježeni borbama Amerike i Rusije za kontrolu nad drugom najmnogoljudnijom slavenskom zemljom. Afera po afera, previranje po previranje, i eto nas u studenom 2013.
Na ulicama Kijeva započet je masovni prosvjed protiv nove vlade. Prosvjed je poznat kao Euromajdan jer je jedinstvenog značaja. Za Euromajdana je jedan narod po prvi put žrtvovao ljudske živote za “europsku ideju”. Naime, isprva mirni prosvjedi u veljači 2014. su prešli u nasilne. U dva prijelomna dana poginulo je više od 100 osoba, a oko 1900 ih je ozbiljno ozlijeđeno. Povod je bio postupak tadašnjeg predsjednika, drugog Viktora (Janukoviča) koji je, umjesto da posluša volju većine građana i započne postupak pristupanja Europskoj uniji, potpisao međudržavni ekonomski sporazum s Ruskom Federacijom. Tada započinje Ukrajinska kriza. Ukrajinska kriza 2014. ujedno je i pokretačka snaga lavine ratovanja u istočnoj Ukrajini. Tamo se i danas vode borbe između ukrajinskih vojnih i paravojnih formacija na jednoj, te proruskih separatističkih paravojnih formacija na drugoj strani.
Na Majdanu se još čuje glas revolucije i podrške ulasku u EU, u sjeni improviziranih spomenika poginulima za vrijeme gorućih nemira i za ideju. Situacija me je potpuno zaslijepila kada nas je par dobro uhodanih krotitelja ptica saletio sokolom i golubovima. Za društvo tih ptičica platili smo cca 40 eura, što se kasnije pokazalo kao ekvivalent cijenama dviju večera za dvoje u vrhunskim kijevskim restoranima. Oderali su nas igrajući na moje meko srce, ispod velikog natpisa Freedom is our religion. Simbolično.
Nakon tople kave i Lviv kroasana punjenog po želji, krenuli smo bulevarom Hreščatik u lutanje. Hreščatik je miniran prilikom povlačenja nacista 1943. godine. Hreščatik je dug kilometar i po’, širok stotinjak metara i uokviren monumentalnim zdanjima socrealističke arhitekture. Nekolicina građevina inspirirana je Staljinovim sestrama. Hreščatik je šoping-ulica, gdje se nalazi i kultni TSUM. TSUM je trgovački centar koji datira još iz SSSR-a, kada je bio omiljena destinacija komunističke elite. Karakterizira ga visoka koncentracija luksuza i blještavilo potrošačkih navika.
Na Hreščatiku svoje boje brani i McDonald’s, inače jedan od pet najposjećenijih Mekova u svijetu. Tamo se još nalazi i čitav niz kafića/kioska s kavom i čajem za van. Ta kultura coffee2go rasprostranjena je po čitavom Kijevu, valjda jer topli napitak dođe kao prijenosna grijalica. Svu tu užurbanost kapitalizma promatra drug Lenjin, navodno zadnji ostavljeni kip Lenjina u Kijevu. Pitam se što misli i kakva kava mu se pije.
Naumili smo ručati nešto tradicionalno na žlicu pa smo sjeli u nacionalni restoran Taras Buljba. Taras Buljba junak Gogoljeve povijesne novele, napisane prvenstveno u romantičarskom zanosu buđenja nacionalnog ponosa. Novela govori o starom zaporoškom Kozaku Tarasu Buljbi, njegovim sinovima, borbi protiv poljskog plemstva i zabranjenoj ljubavi. Nakon kratkog koketiranja s pivom istog imena, prešla sam na vodku s medom, a T. na gruzijski konjak. Boršč s povrćem najavio je toplinu domaćih sarmi koju je moje nepce priželjkivalo od jutra. Zadnji na redu bio je sladoledni desert, omiljen meni i sjevernoslavenskom pučanstvu. T. je, pak, zaključio s medenom tortom u šest slojeva. Sva ta ukrajinska jela domaća su i nama, ali malo drugačijih imena, a ponegdje i kojeg drugačijeg začina. Ipak moram primijetiti da su naše sarme ipak bolje. Možda jer je kupus kiseliji, a možda jer nema do materine spize.
Ostatak dana proveli smo cirkulirajući između lokaliteta Zlatnih vrata, Andrijskog uzviza sa Sv. Andrijom na vrhu, Zlatnovršnog manastira sv. Mihovila i secesijske Kuće s himerama. Iduća na mom planeru bila je Katedrala sv. Sofije, gdje smo po T. planeru odali počast fenomenu Slavic Squat-a.
Katedrala sv. Sofije (Saborni hram sv. Sofije) dovršena je 1037., za vrijeme Jaroslava Mudrog kada je kršćanstvo prihvaćeno kao službena religija Kijevske Rusi. Tokom vladavine Jaroslava Mudrog (1016. – 1054.) izgrađena je većina kijevskih crkvi, donesen prvi staroruski zakonik Ruska pra’vda, a sam Kijev je bio kulturni, administrativni i vojni centar pedeset puta veći od tadašnjeg Londona i deset puta veći od tadašnjeg Pariza. Ova Katedrala ime je dobila po najpoznatijoj Sofiji na svijetu – konstantinopolskoj crkvi svete mudrosti Aja Sofiji, čija životna priča pokazuje svu sličnost različitosti i relativnost povijesti. O Aja Sofiji uskoro će biti više priče, a zasad prilažem koristan link za one koji žele znati više o ovoj crkvi-džamiji-muzeju. Da se vratim kijevskoj Sv. Sofiji – ona je 1990. upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine, zajedno s obližnjim manastirskim kompleksom Kijevo-pečerskom lavrom. Sv. Sofija i Pečerska lavra prvi su ukrajinski spomenici uvršteni na taj popis.
Večerali smo u restoranu Posljednja barikada u centru Globus ispod Majdana. Ni točnu lokaciju, a niti lozinku za ulazak ne mogu vam otkriti, ali mogu dati hint da je lozinka stih poznatog ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka. U dizalu stoji kod označen kraticom ОБ (Ostannya Barykada), s uputama i lozinkom. Kada nađete Posljednju barikadu, netko će vas provesti lokalom i upoznati vas sa znakovitošću ovog mjesta. Obilazak završava pokraj temelja slavoluka Sv. Mihovila, koji se uzdiže nad Majdanom. Sv. Mihovil je arhanđeo zaštitnik Kijeva, a njegov spomenik važno mjesto ukrajinskih borbi. Nakon obilne i ukusne večere popraćene svirkom uživo, uživali smo u razgledavanju ručno izrađenih suvenira od kojih svaki priča neko poglavlje priče o ukrajinskoj kulturi i povijesti.
Idućeg dana – nakon hotelskog doručka koji nudi sve što hotelski doručci inače nude, ali uz pečenje i živi pijanistički koncert – krenuli smo posjetiti Pečersku lavru. Radi se o najstarijem pravoslavnom svetištu Istočnih Slavena iz 1051. godine, smještenom na dva brda obale Dnjepra. Riječ "pečera" znači špilja, a riječ "lavra" označava visoko pozicionirane pravoslavne manastire. Kijevsko-pečerska lavra je, dakle, kijevski manastir u špilji. Ovaj impozantni kompleks obišli smo, nažalost, samo s vanjske strane, budući da je upravo na obali Dnjepra bio skup povodom obilježavanja Holodomora. Također, održavao se i skup dobrovoljaca osiguran visokim mjerama sigurnosti. Zrak je ionako bio hladan i oštar, ali ovaj susret približio ga je zamrznutoj britvi. Hodajući sa svojom rozom kapicom na glavi pored svih tih crnih kapa, pitala sam se jesu li njima ove godine ono što su kod nas bile devedesete.
Nastavivši ravno pored te lokacije, stigli smo do spomenika Majke Domovine. Komentar na tog čeličnog diva već sam podijelila (klikbejt). Ipak, zanimljivost o važnosti veličine kroz različite epohe ukrajinske kulture ću ponoviti. Postolje kipa Majke Domovine je Nacionalni muzej povijesti Velikog domovinskog rata 1941. – 1945. Taj kompleks sveukupno doseže visinu od 102 metra. Pred samo otvaranje Majke Domovine, ustanovljeno je da njezin mač prelazi visinu križa Pečerske lavre koja stoji nasuprot. Zato je taj mač, visine 16 metara i težine 9 tona, morao biti skraćen za 3 metra pri samom vrhu. A da Kijev ne ide samo u visinu, već i u dubinu, jasno pokazuje Arsenalna. Metro stanica Arsenalna, najdublja metro stanica na svijetu, nalazi se 105.5 metara pod zemljom, a otvorena je 1960. godine.
Odlučivši ostati nad zemljom, okrijepismo se putnom kavom i pogačicom sa sirom, pa krenusmo natrag ka Hreščatiku. Brijegovima Dnjepra upoznali smo poslovne tornjeve, stambene divove i zgrade državne uprave. Pred potonjima, naišli smo na prosvjednike protiv novih poreza i korupcije.
Iako sam sposobna voljeti i gladna, T. zna da imam gastro u dosjeu… Stoga smo predvečerje i večer toga dana proveli degustirajući umjetnost ića i pića kroz Kijev. Restoran Vatra će fanove Davida Lyncha prebaciti ravno u Twin Peaks, s patuljkom domaćinom i bendom iza zastora. Crno-bijeli ambijent s kožnim detaljima i crvenim zavjesama upotpunjen je šarolikom ponudom za mesojede. Kako bi sam Kijev rekao: "Sorry, vegans". Od "običnih" ljudi do biznismena koji su stigli s prijateljicama, u Vatri sve gori.
Produžili smo na piće u kvart za koji bi se na prvi pogled reklo da izgleda sumorno. Međutim, taj kvart zapravo vrvi barovima za čijim je stolovima ušuškana kijevska zlatna mladež, cakum-pakum namontirana. A sve to tek ugao dalje od trga gdje se vidi jad brzog i sigurnog propadanja one manje sretne mladeži, ušuškane jeftinim alkoholom ili drogom na ulici. Suočavanje s tako ekstremnim staleškim suprotnostima učinilo me jako zahvalnom što sam tu samo u prolazu. Ali i jako uzrujanom jer se ta priča ne ograničava samo na kijevski noćni život. Ne ograničava se ni samo na Ukrajinu. Ne ograničava se, uopće. Ta priča je aktualna i drugdje, samo je možda malo tiša.
U sažetku, žao mi je što moje druženje s Kijevom nije potrajalo duže. Kijev je grad bogate kulturne baštine, prostranih parkova, monumentalne arhitekture i lijepih ljudi, zatečenih na raskrižju povijesti. To nije grad koji u datim okolnostima svojom ljepotom opija. To je grad koji u datim okolnostima svojom tragičnom ljepotom budi. O Kijevu se može još pričati, o Kijevu se mora još pričati, o Kijevu će se sigurno još pričati.
Дуже дякую, Київ!
p.s. nekoliko korisnih informacija za posjet Kijevu:
• WizzAir nudi povoljne letove iz Budimpešte
• Booking.com nudi dobar izbor smještaja
~ WARNING! ako iskoristiš VBW promo kod na način da:
obaviš Sign In & rezerviraš smještaj, onda po završetku Tvog boravka ja dobijem sitnu proviziju iz bukingovog džepa, a Ti iz istog džepa dobiješ 10% nazad.. također dobiješ i svoje promo kodove (win-win).
• državljanima RH nije potrebna viza za ulazak u Ukrajinu, samo valjana putovnica.
• ukrajinska valuta je grivnja (UAH) 1 UAH = 0.3 EUR/ 0.23 HRK.
• voda sa slavine nije za piće, ali je sigurna za kuhanje.
• službeni jezik je ukrajinski, u Kijevu je u redu pričati ruski; ali ako ne baratate nekim od tih dvaju jezika, svi će se potruditi sporazumjeti na engleskom ili gestama/mimikom/crtanjem.
• Kijev je u istočnoeuropskoj vremenskoj zoni (EET), što znači da je +1h u odnosu na nas.
• Ukrajina nije članica EU pa se tamo ne primjenjuje uredba Roam Like At Home (RLAH), što znači da su mobilne usluge za strance u Ukrajini skupe.
