Popularan pojam "wanderlust" shvaćam šire od puke želje za putovanjem. Shvaćam ga ponajprije kao čežnju za spoznavanjem, potrebu koja nikako nije rezervirana samo za otkrivanje nekih novih i stranih mjesta. Baš doma se skrivaju spoznaje toliko duboke da ih je nemoguće iscrpiti. Zbog toga s vremena na vrijeme odem na spoj sa svojim Šibenikom, vrludati dobro poznatim ulicama, koračati uvijek drugim koracima. Ima nečeg posebnog u šibenskim kalama, trgovima, butama i skalinama... nečega zbog čega svaki put iznova otkrijem bogatstvo arhitektonskih detalja i svoga duha u njihovu odrazu. Ovoga jutra sam uživala u labirintu stare gradske jezgre koja broji 2851 skalu, zbog čega često možete naići na informaciju da je Šibenik grad s najviše kamenih stepenica na Jadranu.
Probudila sam se oko šest sati ujutro, što je idealno vrijeme ako ljeti želite Grad samo za sebe. Ulice se polako počinju buditi, još uvijek pošteđene stresa sezone. Starim Šibenikom bih mogla lutati satima, zastajući doista na svakom koraku i promatrajući kuće, crkve, samostane i palače od dna do vrha, uvijek otkrivajući neki novi poseban detalj.
Kada guglate Šibenik, sasvim sigurno ćete naići na podatke da se radi o najstarijem samorodnom hrvatskom gradu na Jadranu, rođenom podno Tvrđave sv. Mihovila, na ušću rijeke Krke. Iako je bliža okolica Šibenika naseljena od antičkog vremena, sam Šibenik je najvjerojatnije nastao dolaskom Hrvata na Jadran. Prvi put je spomenut za Božić 1066., u darovnici Petra Krešimira IV. I eto, tek mu je 951 godina; nepuno tisućljeće prepuno povijesti, baštine i tog specifičnog šibenskog inata...
Dijelio je sudbinu ovih prostora pa je tako bio meta mnogih imperijalističkih sila kroz povijest. Neke od tih sila (npr. osmanska) nikad nisu uspjele ući u Grad, dok su neke druge još nekako i uspostavile političko-vojnu prevlast, ali nikad nisu slomile šibenski otpor i duh. Taj duh nije slomio ni mnogo veći neprijatelj, kuga koja je kroz povijest desetkovala nekad najveći dalmatinski grad.
Početkom 15. stoljeća, Šibenčani su prkosili i odolijevali mletačkim nasrtajima punih 38 mjeseci, što je čak i dužda dovelo u preispitivanje. Na koncu su Šibenčani, rastrgani unutarnjim socijalnim, ekonomskih i političkim problemima ipak morali pristupiti pregovorima. Venecija je od 1412. do svoje propasti 1797. održavala vlast nad Šibenikom, ali uz garanciju određenih samoupravnih povlastica Gradu. U to doba Šibenik je imao dvije Varoši: Gorica i Dolac su tvorili Borgo del mare, a područje od Crnice do Drage Borgo di terra. Ovo jutro započinjem prolaskom kroz Crnicu, niz Dom zdravlja, pa preko OŠ Jurja Dalmatinca, na plažu Banj.
Odabirem da mi tamo bude polazna točka jer je u tako rana jutra more ka uje na friškom zraku. Šetnja šetnicom od Banja do Doca predstavlja pravo buđenje osjetila, što mi je došlo kao zagrijavanje za sve emocije koje su me čekale u kaletama morske varoši.
Dolac je nekoć bio predgrađe Šibenika, nastanjen težacima i ribarima. U moje srednjoškolsko vrijeme bio je centar dnevne i noćne zabave. U Docu su ulice posebno uske, zbog ondašnjeg načina gradnje kuća u visinu. Tako na par koraka možete primijetiti i do pet ulaznih vrata različitih domaćinstava. Dolačke ulice su zapetljane u jednu posebno autentičnu dalmatinsku formu, te lako mogu djelovati kao labirint. Sjećam se kako sam u vrlo mladoj dobi voljela zamišljati da se gubim u tom labirintu, pa bih pustila Arisa da nađe izlaz. Redovito bi me doveo do Mandroča, lučice za barke. Zatim bi se popeli do Crkve sv. Križa, u kojoj stoji raspelo koje je po legendi doplutalo do Šibenika i onda prokrvarilo. Tamo bismo sjedili na zidiću i malo kasnije se preko Vatrogasnog doma popeli kući. Danas je Dolac glavna ruta špijunskog kruga po rivi kada se ide u izvidnicu koga ima na štekatu, a njegove su ulice prečaci kada se kasni na dogovor. Međutim, ovoga jutra sam se opet dobrovoljno izgubila.
Prošla sam kroz butu pa kroz ulicu Jurja Dalmatinca ravno do Trga Četiri bunara, podno poznate i tajnovite palače Pellegrini. Osim plemićkih detalja po zidovima palače i okolnih kuća, posebno me oduševljava natpis na najstarijem dijelu palače: "Recte faciendo neminem timeas"(Čini dobro i ne boj se nikoga). U veduti Šibenika doista je velik broj detalja, o kojima su pojedinosti manje ili više poznate. Odmah iza ugla blista Katedrala sv. Jakova, ali sam joj odlučila prići s druge strane. Vrativši se nekoliko koraka unazad, za par minuta sam se dočepala jednog od najljepših pogleda koje moj Grad nudi. Skaline stare crkvice, koje gledaju na naš dijamant, Katedralu sv. Jakova. Tamo smo kao mlađi znali sjediti do dugo u noć, često uživajući u koncertima što su se održavali na ljetnoj pozornici ispod nas. Ovo mjesto se nalazi odmah iznad krova Gradske vijećnice. Trg između Vijećnice i Katedrale je centar Starog grada, nekoć administrativni, a danas estetski i kulturni. Doduše, osim za vrijeme Međunarodnog dječjeg festivala, ljetna pozornica je sada na tvrđavi sv. Mihovila. Ali gušt sjedenja na spomenutim skalinama je mnogima i dalje provod za milijune zvjezdica.
Zastavši tako, nisam mogla da ne pomislim o povijesti Katedrale, u čijoj su se krstionici krstili i sakramente primili brojni moji sugrađani, pa tako i ja. Kamen temeljac ove trobrodne bazilike postavljen je davne 1431. Financirana prinosima skromnih i ponosnih šibenskih težaka, projektirana vještinama više starih majstora, i izgrađena u dva stila (gotička od dna do pola, renesansna od pola do vrha), konačno je dovršena 1536., jedno stoljeće poslije. Juraj Dalmatinac, a zatim i njegov nasljednik Nikola Firentinac, najzaslužniji su za ono što Katedrala jest danas. Svevremenski simbol Šibenika i dio UNESCO-ove Svjetske baštine. Iako monumentalna i dominantna, Katedrala je savršeno bliska malom čovjeku. Tim više što ju je Juraj Dalmatinac ovjenčao sa 72 kamene glave, statue ondašnjih Šibenčana. Rekla bih da je time Katedrala na neki način spomenik i svemu onome što nose ustrajan i posvećen rad. Također je i podsjetnik na početke jučer, zahvalnost i ponos na uspjeh danas, te inspiracija za svaki daljnji napredak sutra. I Jurju je tu podignut kip, kako bi zauvijek uživao u pogledu na svoje remek-djelo koje ga je učinilo besmrtnim.
Spustila sam se do ulaza Muzeja Grada da se još malo divim ljepotici, a potom sam se, prohujavši pored Vijećnice, Jurja Dalmatinca i Bunara, spustila do Azimuta. Pomislila sam kako ću večeras baš na te skale sjesti i popiti piće budući da neće biti mjesta na štekatu. A ako i bude, pravit ću se da ga nema jer su skale najbolja štacija za ćakule i razbanzavanje. Ostavivši Peškariju s desne strane, krenula sam pored Biskupske palače prema Kneževoj palači i Topovima. Kod Kina Šibenik sam prešla na rivu, da upijam još malo jutra uz more i jedrilice.
Logičan slijed nakon Mula Krke (ako ne nastavljate prema luci) je Perivoj Roberta Visianija, gdje je i kip Petru Krešimiru IV. Tad je već bila počela vrućina, i pravo sam pozavidjela golubovima što su se brćkali na vrhu jedne od dvije fontane, one u gornjem parku. Ali, prije nego sam pobjegla u svježinu kamenih ulica, otišla sam posjetiti kornjače u parku kod Gospe vanka Grada. Kad je već vanka Grada, da ne bude uvijek i vanka ruke. :)
Opet natrag i preko Poljane, pokraj Gradske knjižnice i Kazališta, zavukla sam se u uličicu prije Kalelarge kako bih bacila oko na vrt crkve i muzeja Sv. Frane. Sada je vrućina već postajala ozbiljnija i više ni kamen Šibenika nije zadržavao svježinu. Prošavši poviše Dobrića uz divnu palaču Divnić, popela sam se na Medulić. Sve je već vrvilo gostima na trgovima ispred nekadašnjih palača, danas kafića, restorana i hotela. Prije nastavka šetnje, pogledala sam najplemenitiji detalj kojeg skriva Šibenik – dvije zdjelice za vodu, uklesane u dno zida palače Marenci, danas ekskluzivnog hotela. "Amor di Cani" natpis je koji objašnjava funkciju zdjelica. Bile su pune vode pa sam se, znajući da psi neće ostati žedni, popela natrag do Crkve sv. Ivana i krenula u mrežu uličica Gorice.
Na Gorici se zavlačim u kalete ispod Tvrđave sv. Mihovila i Groblja sv. Ane. Kao i svi kameni gradovi, i Šibenik je omiljen među mačkama. One su jedine koje znaju bolje od nadzornih baba što se događa tamo kada nikoga nema. I oduvijek su tu. Svjedoče o težačkom životu Šibenika, kada su se hranile ribom zajedno sa šibenskim težacima. Svjedoče i o turističkom životu Šibenika, jer se danas hrane pažnjom mnogobrojnih turista, a vjerojatno i ribom s njima u restoranima. Ipak, sve su te mačke pitome, lijepe i njegovane kako i dolikuje vladaricama kamenih kraljevstava. Pokraj Sv. Krševana nastavim ravno prema Samostanu sv. Luce i još se malo gubim u vremenu promatrajući igru jutarnjih sjena na srednjovjekovnim zidovima, balustradama i biforama. Istražujući Šibenik, neminovno je da ćete negdje proći dvaput ganjajući sve detalje ovih isprepletenih ulica. Nastavila sam ulicom prema Franjevačkom samostanu, špilji i Gospi Lurdskoj. Špilja je ujedno i ulaz u Crkvu sv. Lovre. Iznad nje se nalazi Srednjovjekovni samostanski mediteranski vrt sv. Lovre. Baš tamo odlučujem završiti ovu ranojutarnju meditativnu šetnju i zaokružiti je doručkom.
Šibenik je grintav, stoljećima se odbijao pokoriti bilo kojem imperijalistu, nagle je naravi i kompliciran. Ali je isto tako i vrlo blage ćudi, hrabar i spreman na sve za ono što voli. I prekrasan. Najlipši na svitu. Šetnja Šibenikom podrazumijeva mnogo uspinjanja i spuštanja, što nakon četiri sata malo umori čovika. Međutim, mene istovremeno i odmori. Odvede me kroz portale dimenzija gdje sam ja baš ja, između svih onda i sutra, samo sada. Šibenik je dio mene, i ja sam dio Šibenika. Gdje god da krenem, uvijek nosim ovaj Grad sa sobom. Poslije takvog transcendentalnog iskustva, ispijajući prve gutljaje kave toga jutra, dolazim do važnog zaključka. Mislim da ću eskivirati juhu i lešo meso za ručak, i otići do Šešule na sendvič od morskog pasa. Roštilj.
Još Valentininih priča možete pronaći na njenom blogu vebeway i Facebook stranici.
