Sandra Drnić
iz Siska provela je mjesec dana u Rio de Janeiru kod svog partnera Fabia. Za Punkufer ispričala je kulturne šokove koje je doživjela u najpoznatijem brazilskom gradu, ali i što je šokiralo Fabia kada je prvi put došao u Hrvatsku.

1. kulturni šok

Užasno se bojim aviona, a do Rio de Janeira morala sam provesti 14 sati u jumbo jetu. Moj prvi dojam Ria bio je: "Isuse Bože, preživjela sam avion, a sada ću poginuti u taksiju". Šest, sedam traka, nema pravila pješačkog prijelaza, uletava se, pretiče kako tko stigne, a putnici u autu prevrću se kao vreće krumpira. Unatoč svemu tome, nisam vidjela ni jednu saobraćajku u mjesec dana.

Sandra kod Isusa (Foto: Sandra Drnić/Privatni album)

Kako bi usporedila život ovdje i u Brazilu?

Usporedba je gotovo nemoguća. Kvart Complexo de Alemão, u kojem sam ja bila, ima 50-ak tisuća stanovnika. Copacabana ima ih 70 tisuća, a čitav Rio 6 milijuna. Nama je pothvat otići na more, kod njih je uobičajeno da se s jednog kraja grada na drugi vozi nekoliko sati, osobito u vrijeme gužvi. Osim toga, Brazilci su veliki gurmani i hedonisti pa je kod njih uobičajeno voziti se 4 sata (u jednom smjeru) do susjednog grada, samo da bi jeli u omiljenom restoranu. Zato se Fabio ne može načuditi našem običaju pakiranja na more. Vozimo se niti 4 sata, a ja pakiram kofere.

Kada smo išli u obližnji Frigoburg, rekli su mi: "Sada ćeš jesti toliko da ćeš u jednom trenu postati tužna" i stvarno je bilo tako. Ovakav princip posluživanja kod nas ne postoji. U restoranima nema menija s kojih se bira. Sjedneš za stol, konobari su servirali tanjure i pribor i svih je 8,9 konobara cijelo je vrijeme kružilo oko nas s hranom. Pa su svakih par minuta dolazili s pitanjima "hoćete li meso" pa "hoćete li ribu" pa "hoćete li povrće". Na sve odgovaraš s da, a nakon sat vremena već sam paranoično vikala "No! No!", mislila sam, ako pojedem i jedan pepermint, kao onaj iz Monthy Pythona, eksplodirat ću. Tamo možeš sjesti u restoran u podne i jesti sve do ponoći. Nakon sve te hrane, brinula sam koliki će biti račun. Ispao je 80 kuna po osobi, a pojeli smo sigurno 20 vrsta jela. I tako je uvijek, jeo ti pola sata ili 8 sati, jedno jelo ili njih 20. A desert na kraju je obavezan. 

2. kulturni šok

U Riju, na svakom četvornom metru ima neke hrane. Bilo povrća, bilo mesa, bilo kolača, bilo voća. A princip je, kao da netko organizira kod sebe doma roštilj, napravi previše ražnjića i ostatak prodaje. Bez dozvola, bez fiskalnih blagajni, bez inspekcija. Hrana je jako dostupna. Ima i jako puno restorana, svi su uvijek puni, a jede se obiteljski, po 15,20 članova ih je vani, svih uzrasta, od djece do baka i djedova.

U našoj ulici svakih nekoliko sati prolazio je prodavač neke vrste hrane. Na primjer, u 8 ujutro je išao dečko koji prodaje ribu, u 14 s kolačima, u 16 s pecivima… Krenu s punim posudama, do kraja ulice, sve se proda. I to funkcionira jer oni bez posla i novca prodaju hranu, zarade pa su sretni, a ostali se najedu za male novce i isto su sretni.

Voće na svakom koraku

Ne moraš ulaziti u trgovinu po sokove jer na svakom uglu imaš prodavača svježih kokosa. Samo ubaci slamku i piješ finu i zdravu kokosovu vodicu, i to za 5,6 kuna.

Nema pizze, hamburgera i hot doga. Samo zdrava, domaća i ukusna hrana. Fast food u Brazilu su pastel punjen mesom, povrćem, sirom ili škampima uz obavezni organski sok mate, vrsta čaja, kojeg kad popiješ imaš osjećaj kao da si popio 10 kava. Pije se hladno, a okus je fenomenalan. Popularan je i Caldo da cana, odnosno sok od šećerne trske. Svake subote išli smo u favelu na sok, na vrstu otvorene tržnice.

3. kulturni šok

Policija je svuda. U Riju ima 6 vrsta policije, civilna, vojna, ferderalna… Kroz ulicu uvijek patroliraju u blindiranim vozilima, stoje na cesti u punoj vojnoj spremi… Opasnost se uvijek osjeća, ne samo zbog prisutnosti velikog broja policajaca, nego i željeznih ograda dodatno opasanih bodljikavom žicom. A favele su posvuda. Hodaš ulicom u Copacabani, sve je sigurno i lijepo uređeno, a 20 metara dalje počinje favela. Ili s jedne strane ulice "normalan" kvart s prekrasnim kućama, s druge strane favela. Kao turist, uvijek si u opasnosti, da budeš opljačkan ili gore.

Iza 21 sat na ulicama postaje opasno i ne možeš ići baš svugdje. To je nešto što mi nikako nije sjelo. Fabio je tu doživio šok u Hrvatskoj. U 2 ujutro može otići po cigarete, bez straha. Tamo je ostao bez auta tri puta.

Ova pjesma i spot najbolje dočaravaju život u Riju.


4. kulturni šok

Brazilci uistinu žive. Kod nas su ljudi puno pasivniji, uštogljeniji, ozbiljniji… Tamo u sekundi nastane zabava. Gledala sam jedan dan kroz prozor kuće, kad odjednom auto se zaustavi, pokvario se. Crnac i crnkinja izlaze van, on odlazi do trojice tipova koji su stajali u blizini, plaća im pivo i oni kreću popravljati auto. On uzima stolicu koju je našao sa strane, diže noge u zrak i odmara. Ona odvrće radio u autu i počne plesati sambu, nasred ceste. Druga situacija: tu i tamo nestane struje u kvartu i to traje par sati. Kada je struja došla, svi su izašli iz kuća na ulice i počeli pjevati, plesati, bacati petarde…

A vesele su im čak i mise. Sandra je oduševljena otkačenim svećenikom koji pleše usred mise. 

Ljudi su veseli, opušteni, tamo je jednostavno nemoguće biti nesretan.

U Brazilu nema tišine. Nedjelja popodne ili kasno uvečer. Iz jedne kuće trešti Pink Floyd, iz druge bosanova, preko puta Fabijeve kuće je protestantska crkva u kojoj su petkom egzorcizmi, to je tek ludnica. A u pozadini uvijek pucnjevi.

5. kulturni šok

Fabiu su neobična naša druženja, roštilji. Ispečemo meso, sjednemo za stol, jedemo, pijemo, pričamo, malo se nasmijemo. U Brazilu je bitna glazba. Svi nešto sviraju. Česta su druženja kod nekoga doma, svatko donese svoj instrument i kreće se s pjevanjem. Nakon 2,3 sata se nešto pojede. U Brazilu vole popiti pivo, ali je vrlo slabo. Nema navike opijanja.

Sandru je oduševio pjevač Robert Carlos. 

6. kulturni šok

Razlika između bogataša i siromaha je strašna. U centru su ušminkani ljudi, bijesni automobili, a sa strane leže beskućnici pokriveni kartonima. Iako, kod Brazilaca fascinira suosjećajnost i prihvaćanje stvari kakvih jesu. Nema zavidnih bogatima, niti bogati s visoka gledaju siromašne. Više puta sam vidjela kako ljudi, očito bogatiji, ulaze u trgovinu, pekaru i uzimaju vrećicu stvari te ju ostavljaju beskućnicima koji spavaju na ulici. Ljudi su jako srdačni i otvorena srca prema svima. Nema osude.

7. kulturni šok

Žene iz svih slojeva uvijek imaju sređene nokte. Fabijeva obitelj, osim svoje domaćice, ima i osobnu pedikerku koja dolazi svakog četvrtka sređivati nokte, pa je tako sređivala i meni. Kada sam iduće jutro krenula prati suđe, Fabio me zaustavio i spriječio: "Ne možeš prati suđe, jučer si sredila nokte!". Lijepo je biti žena u Brazilu.

Brazilci su inače vrlo čisti. I ljeti, kada bude po 40 stupnjeva vani, nitko ne zaudara po znoju.

Što vidjeti, što te najviše oduševilo?

Botanički vrt, Šećerna glava, Copacabana…

Copacabana je zbilja predivna plaža. Volim naše more, Plitvice, sve, ali tamo je sve tako veliko… Palme, sunce, ocean je vau! Zanimljivo je da Brazilci uopće ne znaju plivati. Doći na Copacabanu za njih znači ući u ocean do pasa i to je to. A tuševi posvuda. Nakon tog "kupanja" obavezno se morate istuširati, za 10 kuna dobijete kabinu, ručnik i sapun.

Botanički vrt (Foto: Sandra Drnić/Privatni album)

Šećerna glava me zbilja oduševila. Iz daljine izgleda kao veliki komad kamena, a kad ono, tamo cijela prašuma. Pogled odozgo je divan. Puno bolji nego "s Isusa". A on je impresivniji odozdo nego kada se popnete gore.

Botanički vrt smo obilazili 5 sati, a nismo vidjeli ni četvrtinu.

Što je još zanimljivo u Brazilu?

Pored sveg voća, imaju jako loše banane. Sve dobre izvoze, pa od 10-ak vrsta, na svom tržištu ostave najgore.

Nacionalno jelo je feijoada, grah i riža. Kako kod nas u svakoj kući uvijek mora biti kruha i mlijeka, tako kod njih mora biti graha i riže.

Uz pivo se u kafićima daju kuglice od bakalara.

Djeca u Brazilu ne sjede uz kompjutore, vikendom provode vrijeme u svojoj omiljenoj igri 'pipa', odnosno puštaju zmajeve.