Hrvatska je nesumnjivo najljepša zemlja na svijetu, pošto sam u njoj rođen, ali neopisivo sam sretan kad i na drugim stranama planeta nađem nešto što me ostavi bez riječi, upravo poput Cetine i Zrmanje.
Ljudi koji poznaju rad i djelo urednika portala punkufer.hr, putnika koji je prošao šezdesetak zemalja, rijetko kad vide tu osobu kako šuti i pilji u jednu udaljenu točku. A to se u kanjonu rijeke Tare dogodilo nekoliko puta. No, krenimo od početka...
Do Šćepan Polja, seoca na granici BiH i Crne Gore, treba i nešto više vožnje nego prema ViaMichellinovom gatanju, jer su cestice od Broda do Zenice i Sarajeva do Foče – malo uske. Autoputa ima vrlo malo, no kad prođete Foču i mislite da ste blizu cilju – dočekat će vas tabla s ograničenjem na 10 km/h.
Dakle, to nije cesta nego rov - ili si u planini, ili na rubu provalije, ali u dubini vidiš modrinu rijeke, prve kampove i odijela na sušenju, pa kad ugledaš granicu – sve zaboraviš. Carinici sjede na stolcima iz slastičarni u Tučepima 1984., ali šum rijeke i miris adrenalina vas ubrzo dovedu na mjesto na koje ste pošli – crnogorski rafting kamp!
Tara-tour je ime kampa na proplanku pedesetak metara visine i pet minuta hoda udaljenom od mjesta gdje se rijeke Tara i Piva spajaju u Drinu. Dakle, Drina je rijeka bez izvora, pa smo je od milja zvali Drina bez filtera... Tara je hladna planinskih 13 stupnjeva, a Piva i manje od 10 jer dolazi u kontroliranim naletima iz akumulacijskog jezera boje očiju vikinške kraljice, tako da obavezno uzmete odjelce koje vam nude sjajni skiperi – trebat će vam ili pri špricanju, ili pri padu u neku od triju rijeka.
Kanjon Tare je najdublji europski kanjon (1330 metara), a to znači da se osjećate kao trepavica u svemiru kad uspijete odvojiti pogled od smaragdne vode i uputiti ga gore među sokolove i predivne netaknute šumovite vrhove Durmitora. Najljepše od svega - umjesto surih stjenčuga, livade bez kraja na vrhu planina. Kraj svijeta.
Inače, rafting kao rafting, što luđa ekipa, to veće veselje. Imali smo sreće pa nam je skiper bio Bosanac koji se derao na Slovence „Ovdje ja mislim, a vi bolan veslate!“, pili smo uz karton Karlovačkog i Laškog i Skopsko pivo, a imali i Srbe i Crnogorce u čamcu (Crnogorci su veslali, a Srbi nisu pili!?), tako da smo skoro išli odveslati do Jajca! Kraj nas su prolazili čamci iz kojih se ne bi čula ni riječ, neki su pjevali i bili na našem nivou veselja, neki samo uživali u ljepotama, a bilo je stvarno lijepo vidjeti kako se zahvaljujući sportovima na vodi grade prava mala naselja uz doista predivnu Taru.
Marko Lakić, sjajni organizator svega iz Crnogorske Mense, nabavio je specijalnu kantu za polijevanje, do kraja rafta smo se izvještili u prskanju veslima, na pola puta smo stali i otuširali se pod slapom od 4 stupnja celzijusova (nećemo o popratnim šalama), a tamo je bilo i raznih pića hlađenih istom vodom u drvenom koritu, ajme...
Na kraju, dočekala nas je teletina ispod peke, odnosno saća, sočna i mekana, hektolitri Nikšićkog piva koje bi moglo biti i bolje, ali nismo se bunili jer smo u Crnoj Gori i jer ima okus piva, navečer pastrve i disko, i onda na spavanac u drvenim bungalovima. Magla odustane oko osam ujutro, poneki škorpiončić dođe kao kućni ljubimac, a ne napast, krijesnice luduju u sumrak, ali ono što najviše veseli su ljudi, druženje i netaknuta priroda.
Uz pokoju opekotinu od sunca, muskulfiber i mamurluk, krećemo nazad, sretni što smo vidjeli jedno prekrasno djelo majke prirode, i toplo vam savjetujemo da to napravite i vi. U organizaciji Hrvatse Mense (dođite na testiranje), ili u privatnom aranžmanu, samo dođite. A mi sljedeći put, nakon raftinga - na vrh Durmitora, ona livada je ostala u snovima...
