Kaže se da teški putevi vode do prekrasnih destinacija. Možda nema primjerenije destinacije na koju bi se ovo moglo prenijeti, od šume Bwindi u Ugandi. Toliko je posebna da je jedan njen dio Bwindi Impenetrable dobio status nacionalnog parka i prepoznat od UNESCO-a kao dio svjetske baštine u Africi. Pa, saznajmo što ona dragocjenog skriva…
Mjesto puno tame
Nacionalni park Bwindi Impenetrable smješten je uz jugozapadni rub Ugande i dio je istoimene šume koju Uganda dijeli s DR Kongom. Njeno ime Bwindi dolazi od lokalnog izraza za „mjesto puno tame“. No bez brige, ne označava ništa zastrašujuće, već bogatstvo bambusa i krošnji koje prekrivaju nebo nad šumskim stazama.
Prostire se na oko 320 kilometara kvadratnih a pristup je moguć samo pješice i uz upozorenje da ne idete sami. Ako vam upozorenje nije bilo dovoljno jasno, na ulazu vas čekaju ogromne table s prilično jasnim posljednjim upozorenjem: „Apsolutno zabranjen ulazak u park bez vodiča“.
Naravno, svaki nacionalni park je poseban, no ovaj je ipak uspio dobiti poseban stupanj zaštite i pažnje. Zbog čega je to tako? Naime, ovdje živi čak tisuću vrsta cvijeća, 120 vrsta sisavaca i gotovo 400 vrsta ptica, a o vrstama leptira, vodozemaca i ugroženih vrsta da ne govorimo. Riječ je o jednom od parkova s najvećim stupnjem biološke raznolikosti u istočnoj Africi. I to nije sve.
Ovdje obitavaju majmuni, čimpanze i oko 400 gorila. Riječ je o tzv. planinskim gorilama, ugroženoj vrsti čija je čak polovica pripadnika u cijelom svijetu dom našla upravo u ovoj šumi. Većina ostalih živi na obližnjoj planini Virunga.
Dug put kući
Put do današnjeg statusa i zaštite prirode bio je dugačak i mukotrpan. Koliko god o Africi govorili kao kolijevci i napaćenom kontinentu koji treba zaštitu, ni ovom parku njegova titula nije puno značila kada je oružje krojilo sudbinu zemlje.
Početkom 1999. godine gerilci iz susjedne Ruande su, samo nekoliko godina nakon genocida u Ruandi, i ovdje izvršili napad s ciljem destabilizacije Ugande. To se naravno i dogodilo jer su godinama kasnije turisti zazirali od posjete parku. Tek kada je svaku turističku grupu uz vodiča pratio i naoružani stražar, te kada se situacija u zemlji smirila, posjetioci su se počeli vraćati.
Još jedan problem za park i lokalne vlasti jest - što činiti sa stanovnicima u okolici? Riječ je o najsiromašnijem sloju stanovnika Ugande koji ovisi o poljoprivredi, a njihova obrada zemlje i život na njoj ipak na neki način „pritišću“ šume. Dio njih pripada lokalnom plemenu Batwa i izbačeni su iz šume početkom 1990-ih kada je dobila status nacionalnog parka. Iako je riječ o ljudima koji su živjeli u skladu s prirodom, nisu dobili nikakvu kompenzaciju za svoje prisilno iseljenje niti su im priznata ikakva prava.
Vaši novi stari prijatelji
No, s druge strane, barem za šumu i njene sadašnje stanovnike situacija je povoljnija nego prije. Jedna od dobrih vijesti jest ta da je zaštita parka urodila plodom na najljepši način: populacija planinskih gorila u posljednjih je 20 godina narasla sa 300 na preko 400.
Turisti koji se do ovdje probiju, imaju priliku sudjelovati u promatranju i druženju s gorilama. Naravno, to se odvija uz pratnju stručne osobe, uz posebnu dozvolu i stroga pravila. Neki se pitaju koliko su uopće gorile prijateljski raspoložene. Pa, čini se da su im ljudi prilično zabavni, barem koliko se može naslutiti iz video snimki posjetioca parka.
Grupa gorila, malih i velikih, rado će vam prići, sjesti kraj vas, opipati vas i malo vam popraviti frizuru. Štoviše, nekad se i same došeću do luksuznih kampova na padinama van parka, vidjeti čega ima. Razloga za strah nema - kad vas dovoljno prouče i pobrste poslastice s drveća, odlaze dalje svojim poslom. Možete ih shvatiti kao prave prijatelje.
Na to nas podsjeća i slavna Dian Fossey, američka zoologinja koja je dvadeset godina provela proučavajući gorile u susjednoj Ruandi i Kongu. Ona kaže:
„Gorile su altruisti u prirodi. Najviše su me impresionirale njihova individualnost, dostojanstvenost ali i sramežljivost. Toliko sam dugo radila s njima, da me povratak u civilizaciju svaki put šokirao svojim „ja, ja, ja…““
