Iako sam putovao na desetke navijačkih gostovanja van Republike Hrvatske, uvijek sam se više radovao onim istočnim ili egzotičnim zemljama na rubu siromaštva, od “naprednih” europskih, koje su, u principu, sve nekako iste i deprimirajući dosadne. Barem meni. Istinabog, u svojim mladenačkim danima i nisam baš mario za fotografiranje i obilaske znamenitosti, osim pubova, u rijetkim trenucima kada smo imali novaca, ali valjda s godinama poželiš i nešto više osim opijanja i demoliranja tuđih metropola.
Tako sam se, čim sam saznao da igramo u Tbilisiju, počeo pripremati kako da što više vidim i doživim u samo dva dana boravka. A obići sve vrijedno u tom gradu od milijun i pol stanovnika, gdje živi čak trećina stanovnika te kavkaske države, je zaista nemoguća misija. Ali ja volim izazove. U Zagreb sam se uputio dan prije, 25. travnja 2011. godine, u društvu mog brata Ante i veseljaka Jurke. Prenoćište standardno. Studentski dom našeg dobrodušnog prijatelja Davorčeka, koji je po temperamentu bio tako različit od našeg brđanskog i koji nikako nije mogao shvatiti kako mu je, gle čuda, baš tu noć krepao hrčak. Na aerodrom Pleso dolazimo pred zoru, obavljamo formalnosti zbog kojih mrzim taj način putovanja i krećemo na trosatni put prema glavnom gradu Georgije. Monotoniju puta ja i Antiša razbijamo boksačkim mečom na deset tisuća kilometara visine. Ah te bratske razmirice..
Od dugog leta pamtim samo pogled na apokaliptičnu scenu nekog sovjetskog, napuštenog grada, pola sata prije cilja. Na koji dolazimo u 10.30 sati i gdje nas, s tog aerodroma zvanog “Alexeyevka”, kupi autobus i odvozi u zaista iznenađujuće impresivan hotel u samom centru grada, s čijeg prozora puca pogled na nevjerojatan spoj tradicionalnog i arhaičnog grada u kontrastu s novim zgradama i trgovima, koje niču u mandatu predsjednika Mihail Saakašvilia, i koji se, za razliku od naših političara, barem trudi za boljitak svoga naroda, jer, iako je BDP nizak, posla ima, korupcija je u padu, a ulice su poprilično sigurne. Već sam pogled kroz hotelski prozor otkriva da je ova ponosna zemlja, po kojoj je jednako udarao i Rim i Perzija, isto kao u novije doba “Treći Reich” i “majka Rusija”, sve to prebrodila i ostala neovisna i na granici kršćanstva, o čemu svjedoče na desetke, možda i stotinu vjerskih objekata, većinom pravoslavnih, mada ima i armenskih kršćana, te ponešto muslimana.
Poznato je pravilo, ako želiš išta vidjeti, bježi od navijača kao vrag od tamjana. Tako sam i učinio. Otuširao se i kroz sporedni prolaz “kliznuo” da me ne zapaze “moji”, koji su već tada naginjali hektolitre opojnog gruzijskog vina, po kojem je kraj poznat. Nekoliko sati sam obilazio uži centar grada, fotografirao i uživao u pivu bez graktanja Hrvata, praćen pogledima zaista malenih Gruzina. Dobro, ni ne postoji država u kojoj me ljudi gledaju odozgo. Oko 17.00 dolazim ispred stadiona i sa Zirdumom iz Vinkovaca zadužujem lokalne prodavače pića da nas prate gdje god krenemo, ponukani više nego povoljnim cijenama izraženim u nacionalnim larima. Ne treba biti vidovit da se shvati kako se, opijen atmosferom, uz alkohol, naravno, jako brzo pretvaram u klauna, oduševljenim svim onim događanjima oko mene, pa razdragani narod častim pićem, fotografiram se s njima i radim sve one stvari koje sam nekad, kao “hard core” navijač prezirao. Ubrzo ostajem u majici “Skinhead”, koju sam posprdno obukao, ali najveće “trenutke slave” postižem skidajući i nju, kada gomila shvaća da preko cijelih junačkih leđa imam tetoviran njihov nacionalni simbol. Svetog Jurja ili po domaći – Georgea, koji ubija zmaja. Postajem narodni heroj s kojim se svi žele slikati i kojeg svi žele potapšati, što mi na lice mami moj “ego triperski” osmijeh.
- Simpatičan neki narod.. – pomislih ulazeći na stadion, a trenutak nakon toga sam vikao i psovao im lopovsku majku, shvativši da su mi fali dvadesetak eura i baterija iz videokamere. Jebala ih baterija, da ih jebala!
Donekle se utješim kada sretnem brata Antišu koji je još prošao gore, jer osim što mu je falio novčanik i mobitel, još je i gležanj uganuo. Utakmicu osigurava nevjerojatan broj policajaca, tako bespotrebno rasipanje državnog proračuna sam vidio još jedino u Ukrajini. Ipak, za razliku od većine drugih država, gdje si kao navijač samo vreća za udaranje, ovdje se prema nama ponašaju kao da smo djeca stranih diplomata. Koristeći tu činjenicu, čak nekoliko puta napuštamo stadion i idemo preko puta po pivo, preklinjani od osiguranja da to ne radimo. Naravno da radimo, još ga sa smiješkom i unosimo na tribinu, praćeni pogledima uzrujanih voditelja osiguranja, koji lažno nasmiješeni glume dobrog domaćina. I opet sam rekao: “simpatičan narod” – i opet se pokajao. Jer je ta ista “gandhijevska” policija brutalno isprebijala domaće navijače, koji su nam se išli dobronamjerno približiti da se slikaju s nama, do te mjere da smo na kraju skočili braniti te nesretnike. Jasno, radilo se o naređenju “viših institucija” da se prema nama, kao zapadnjacima, ponašaju ljubazno i popustljivo, jer da toga nije bilo, vjerojatno bi i nama “plesali Žikino kolo” po kičmi.
Što se tog nogometa tiče, jeli, dobivamo gol u zadnjim minutama utakmice i ostaje nam samo da začuđeno promatramo slavlje čak pedeset tisuća domaćih navijača, koje “pere” rijetko viđeni nacionalni naboj i koji mašu mnoštvom zaştava u bojama nalik na engleske, te od čijeg urnebesa podrhtava veliki i ružni betonski stadion. A kako li tugu prebroditi nego izlaskom vani, tako da ranjenog brata vodim u hotel na oporavak, a ja se pljuskam “after shavom” i izlazim pronaći ostatak ekipe na dogovorenom mjestu, u nekom rokerskom klubu. Na jednom parkingu me zaskoči prosjački dvojac djece i to uhodanom taktikom. Svako mi se uhvati poput hobotnice o jednu nogu govoreći;
- Pliz, money…pliz…
Nisam od kamena, žao mi djece i dajem im od srca deset eura, koje su jedne od zadnjih novčanica u mom džepu. Ali čelični stisak ne popušta. Dajem im i ostatak od tih njihovih “bugara”, ali lukava djeca opet ne popuštaju, u očitoj namjeri da me “iscijede” do kraja. Kako mi nije milo da me se pravi budalom, tako nastavim s njima, kao okovima na nogama, šetati sasvim normalno nekoliko desetaka metara, čak i zviždukajući, na iznenađenje prolaznika i sudionika prometa, pa lukavom dvojcu balavaca ne preostane ništa osim da se otkače od mene i da mi, na lošem engleskom, spomenu majku. Valjda iz zahvalnosti za zadnjih deset eura koje sam im dao. Ali što će mi uopće euri kada je lokal pun naših “gastarbajtera” koji se svađaju koji će prvi počastiti pićem, pa nakon sat vremena opet dobivam klaunski nos i u pola pjesme “I can get no” otimam mikrofon i započimam pjevati;
- Izlazim iz tvoga stana, uplakana, uplakana… – uz najavu;
- Specijalno za sve Hrvateeeee...
Iako nikad nisu niti čuli taj nakaradni pjesmuljak, odmah “hvataju” ritam i prihvaćaju moju zajebanciju. Antologijska scena. Ja u “Skinhead” majici pjevam “cajku”, rokeri sviraju narodnjak, a jedan dio “velikih” Hrvata umalo ne završava u nekakvom kolu. Budim se s osjećajem da mi je paleta cigli na glavi i mahnito gledam oko sebe gdje sam. Dobro je, prepoznajem hotelsku sobu. Po već standardnom običaju, tražim Iliju Zirduma po hotelu, jer on jedini ima volje beskrajno dugo klipsati i do besvijesti obilaziti znamenitosti, iako je još kao sedamnaestogodišnjak bio ranjen s pet metaka u borbama kod Borovog naselja. Jako zanimljiv, inteligentan i humorističan lik.
Obilazili smo taj grad s tisućama zgrada, samostana, kućica s drvenim balkonima, sakralnih objekata i utvrda nalik na one iz filma “Lord of the rings”, razasutim po zahtjevnom terenu od mnoštva brdašaca, susrećući iznimno prijazne ljude i strahujući za živote pri prelasku ulica bez semafora. Iznenadilo me je što imaju podzemnu željeznicu. Ali kad sam provirio unutra i osjetio onaj ustajali vonj i betonsku klaustrofobiju, promislio sam kako bi možda bilo bolje da je i nemaju. Isto kao i telefonske govornice, koje su ili opljačkane zbog bakra ili toliko prljave da je neka kožne bolest zagarantirana.
Nakon sat vremena dolazim do trga Tavisupleba (slobode, op.a.) gdje shvaćam zašto su mi se ispred stadiona toliko divili tetovaži na leđima. Sveti George je u Tbilisiju gotovo sveprisutan. Sljedeća atrakcija je avenija Šote Rustavelija, lijepa ulica s mnoštvom dućana, gdje za posljednje novce kupujemo nekoliko suvenira, te obilazimo parlament i kazalište. Kratak predah i eto nas ispred zgrade parlamenta, pa najveće crkve Tsminda Samemba, a odmah iza toga izbivamo na novi most preko rijeke Mtkvari, poslije kojeg zatičemo grupu Gruzijaca u tradicionalnim nošnjama i s noževima oko pasa. Ok, jasno mi je da su i oni turistička ponuda grada, ali ni u snu nisam mogao pretpostaviti da pjevaju klapsku pjesmu toliko sličnu dalmatinskoj. Stajao sam u šoku i slušao ih dobrih petnaest minuta. Gospode, pa ni u Gruziji ne mogu pobjeći od pjesama o moru, giricama i brokulama. Najatraktivniji dio puta je svakako dio grada gdje susrećemo Deda Kartvelis, dvadeset metarski kip Gruzijske majke s mačem i vinom, a malo zatim i tvrđavu Marikala, na koju smo se sat vremena uspinjali skoro pa po okomitom terenu, ali nisam žalio ni za jednom kapi znoja, jer nam se na kraju trud višestruko isplatio. Naime, na vrhu mi se ukazao jedan od najljepših pogleda na svijetu i tada sam se zakleo da ću se jednog dana vratiti i obići sve zemlje bivšeg Sovjetskog saveza, koje su mi na ljestvici želja odmah uz Amazonski dio južne Amerike, centralne Afrike, Tajlanda, pustinjskog dijela Australije ili Transsibirske željeznice do Kineskog zida. Ah, puste želje. Ali nikad se ne zna…
U hotel smo došli mrtvi umorni i to u zadnji tren pred polazak, samo se na nas čekalo. Sutradan smo mom bratu bolnički sanirali nogu, sjeli u kombi i zaprašili za Pariz. Kažu prijateljska utakmica. Nebitno. Važno je jedino da se putuje i živi.
Itekako živi…
Još puno sjajnih fotoreportaža potražite na stranici The Mladichi!
