Ali dobro, vrijeme nam se odlučilo smilovati zadnja dva dana. I to na najbolji moguću način. SUNCE! Uputili smo se u istraživnje grada. Male ulice, palme, bambus... Koja idila, nisam imal ovakvu sliku o Vijetnamu, uvijek su mi na pamet padale džungle i rijeke, nisam imal viziju o tropskim plažama i ovakvim gradovima. Na svakom koraku krojači koji vas vuku za rukav i nagovraju da posjetite baš njihov shop i kupite nešto rađeno po mjeri. Hoi An je poznat po krojačima, mislim da je to također ostatak od francuske kolonizacije, al može biti da i Japanci imaju nešto s tim pošto je grad neko vrijeme bil i pod njihovom okupacijom. Imamo preporuku od cura, Fran i Charr, da posjetimo Miss ForgetMeNot – najbolju i najeftiniju krojačicu u gradu. Normalno, mislim da je ovo najbolji „suvenir“ koji mogu dobiti iz tog grada. U ogromnoj hali koja je prepuna krojača, jedva se probijamo do malog prostora di nas dočekuje simpatična Miss.ForgetMeNot. Ljubazna, nasmijana sa odličnim znanjem engleskog jezika dogovaramo naše krpe. Trebam par kratkih hlača pa uzimam najšarenije boje, po preporuci Miss. Ovo je prvi put da u životu išta radim po mijeri, zvuči zanimljivo. Opraštamo se i dogovaramo ponovni susret za iduću dan.
Nastavljamo kruzanje po placu i nalazimo ogromu halu punu HRANE! Da, cijela hala puna prave, autentične lokalne hrane! Štandovi koji su prepuni hrane, od jaja, spring rolica pa do juha, rezanci, piletine... Ima svega! A najbolje od svega, svaka porcija, koja je ogromna, košta samo 3-4 kune!
Isprobavam sve! Od rolica – koje su ubojito ovisne, rezanci sa govedinom – koji me ne impresioniraju, pa do palačinki sa kozicama. Da, palačinke sa kozicama. Tijesto koje je slično našim tankim palačinkama, ali je totalno hrskavo, punjeno je kozicama, klicama, umakom od patlidžana, mentom... Jede se umatanjem u tijesto od riže koje tanko poput lista od papira te sližu kao vrsta maramice da se ne zaprljate, ali se jede! Koja klopa. Osjećam se kao ženeu dućanu s cipelama. Nema mi kraja! Jedem sve!
„Mrtav“ od dobre hrane, vraćamo se u hostel gdje nas čeka iznenađenje. Tom! Frajer je dobicikliral po ovakvoj kišurini u rekordnom roku! Pozdravljam se sa sad već dobrim prijateljem te ga puštamo da se odmori, izgleda ko beskućnik iz američkih filmova. Prljav od blata, mokar, znojan – ali nasmijan! Divim mu se, treba ovo izdržati. Svaka mu čast! Za zadnji dan dogovaram s Tomom posjet plaži, da se čovijek odmori kak spada!
Oliver odlučuje ostati u hotelu, velim, nije za avanture, ne kužim ga! Sa Tomom rentam skuter i odlazimo do obližnje plaže koje je poznata po ogromnim valovima. Prvi put u životu vozim motor, ali nije teško. Osjećaj je fenomenalan, pogotovo dok se vozakate uz palme i plavo bistro more. Plaža je udaljena samo desetak minuta od našeg hostela, pa stižemo dosta brzo.
Koji pogled. Palme, kokos, bijeli pijesak, ogromni valovi... Koja uživancija. Tom sa svojim viještim pregovaranjem dolazi do jeftinijih ležaljki tik uz palme! Koji lik, i to sve u 1/3 cijene.
Dan provodimo izležavajući se na plaži i ubijanjem u lokalnom egzotičnom voću. Nemam pojma kaj sve stavljam u sebe, Tom samo nabavlja voće. Mislim da bi mi bilo boje da sam s njim nastavil put a ne s Oliverom. Oli voli komfor i izležavanje u hostelu, dok Tom iskorištava svaki dan na najbolji moguću način.
Gotov je i ovaj zadnji dan u ovom prekrasno malom tropskom gradu. Šteta da nisam imal prilike istražiti malo više zbog kiše.
Oliver nastavlja prema Sajgonu, dok ja odlazim u Nha Trang. Čujem da je grad pun Rusa i da je dosta turistički nastrojen, ali nadam se da nije tako. Ovog puta ne sudim knjigu prema koricama, idem sa otvorenim umom, pa kaj bude – bude! Tom nastavlja lagano istim smjerom ko i ja, i iskreno se nadam, i volio bih, da se opet sretnemo!
