Razlika između glavnog grada Hanoia i Saigona je ogromna. Hanoi nema toliko ogromnih zgradurina kao Saigon, a i promet je kaotičniji. Nemam pojma zašto vodiči navode Hanoi kao grad sa najgorim prometom na svijetu, Saigon je definitivno gori. Rijeka motora koji se slijevaju niz ulicu uz konstantno trubljenje, stotine štandova sa raznim glupostima i ogromna ponuda hrane. Ovo je neka vrsta 'melting pota' Azije. Od indijskih, tajlandskih, malezijskih restorana pa sve do vrhunske francuske i talijanske kuhinje u hotelima sa 5 zvijezdica. Saigon ima sve: ako Vam treba dostava najskuplje cuge u ponoć ili kvačice za sušenje veša – okrenite jedan od bezbroj brojeva u oglasu i imate dostavu na vrata.
Odsjedam samo par metara od backpacker ulice u Saigonu, često nazivana i srcem Saigona. U hostelu upoznajem Freda, sramežljivog Francuza i Derricka, Amera iz Kalifornije. Da ih prvi put vidim na cesti bez problema bi ih svrstal u zemlje iz koje dolaze. Fred il Frederick – sitan francuzić sa tipičnom francuskim brčićima i jakim naglaskom kad priča engleski, i Derrick – amerikanac meksičkih korijena sa 10ak tetovaža koji na putovnici vuče na jednog od najtraženijih FBI zločinaca.
Zajedno krećemo u istraživanje ulice. Tisuće stolica na cestama koje su pune backpackera koji se ubijaju u jeftinoj pivi ( 0,5l je oko 3-4 kune) , štandovi sa uličnom hranom, odjećom, suvenirima i ostalim raznim glupostima. Ogromni neonski natpisi, glasna dovikavanja, mirisi koji se miješaju u zraku... Ovaj grad stvarno ima posebnu vibru. Tu otkrivate kako diše i živi Vijetnam. Ako se odlučite za cugu uz cestu, budite spremni za konstantna bombardiranja uličnih prodavača – od naočala, ogrlica i narukvica pa sve do trave, kokaina i noćnih dama.
Najsmešnije od svega je redosljed na koji Vam se nude ovakve stvari. Sjedite na pivi i prilazi vam frajer sa pločom na kojoj su naočale. Sunglasses? – No, thank you! Lighter? No, thank you! Hat ? No, thank you! Marijuana? Cocaine? Boom boom girl? Ma nude vam SVE! Ako Vam treba nekaj sa drugog kraja grada, dajte dolar uličnom prodavaču i za 15 minuta imate vašu narudžbu.
Ako ostajete iza ponoći, situacija postaje sve gora. Kad velim gora, nemojte zamišljati postapokaliptične scene iz filmova sa prostitutkama, drogom i kriminalom. Nije toliko loše. Zapravo je na neki način i simpatično slušati ponude dok se šetkarate ulicama – bez obzira koliko to smiješno zvučalo.
Nakon par krigli jeftine pive, vraćamo se u hostel debelo iza ponoći. Na svakom koraku nudi nam se raznovrsna droga, koju je lako odbiti i prodavači se povlače već na prvi „No – thank you“ . Ono čega se nemuguće riješiti su prostituke koje su izuzetno dosadne i napadne. Skupina od 5 cura nas je slijedila do našeg hostela, doslovce se bacajući po nama i spuštajući cijenu sa 30ak dolara na 10 kod samog ulaza u hostel. Ovo bacanje je doslovce, love vas za vrat, ruku i da, muškarce za znate već šta. Nije ugodno ali je definitivno doživljaj, kao iz filma. Rješavamo ih se uz pomoć recepcionera koji dežura (čitaj spava) na recepciji. Ako se ikad nađete u ovakvoj situaciji, čvrsto stišćite novčanik tokom hoda jer su ova nabacivanja po Vama najviše fokusirana na njega. Kad se zgodna cura zapriča sa Vama, druga vam mazne novčanik. Imaju dosta prakse i prave su profesionalke u ovakvom poslu. Većina ih glumi da nude sex tek toliko da Vam se mogu približiti i maznuti pare.
No nije Saigon samo takav. Ima on i drugu stranu, onu starnu koja vam otkriva zašto je tako. Neki dan, također iza ponoći, prilazi mi mala klinka, stara oko 8-9 godina sa košaricom punom narukvica. Ovo je totalno normalna scena tokom dana, ali čudite se kad se dogodi ovako nešto nakon ponoći. Sa klinkom je majka koja ima razne stvarčice na prodaju u svojoj košari. Na prvu vam pada na pamet – mama iskorištava svoju kćer za laku lovu, ali nije baš tako. Vijetnam i dalje ostaje siromašna država, opljačkana ratom. Puno ljudi se bori za život, na razne načine. Neki drogom, neki prostitucijom, a neki prodajem narukvica. Mama valjda nema kome ostaviti svoju klinku, pa je prisiljena povesti ju sa sobom i zaraditi za hranu.
Kada vidite ovakvu scenu, nije lako ostati ravnodušan.
Odlučujem se na kupnju jedne narkuvice, ali ne za sebe. Molim slatku malu curicu da odabere jednu iz košarice. Bira najšareniju. Kupujem je ali je ne stavljam na svoju ruku, već na njezinu. Zbunjeno promatra narukvicu na svojoj ruci. Nakon nekog vremena, skida je, stavlja na moju ruku i pruža mi zagrljaj. Razne emocije počinju šorati nakon ovakvog trenutka. Cijela slika grada i zemlje Vam se mijenja u nekoliko sekundi. Počinjete shvaćati zašto je baš tako.
I tu završava moja avantura u ovoj čarobnoj zemlji, zemlji koja mi se toliko duboko zavukla pod kožu da ozbiljno razmišljam provesti u njoj par godina nakon povratka. Vijetnam – zemlja ljubavi, tolerancije, srdačnih ljudi, hrane i emocija. Bez obzira na rat i siromaštvo koje je još uvijek prisutno, ova zemlja zahvaljujući ljudima koji je čine toliko posebnom ima svijetlu budućnost, a mislim da ju je i debelo zaslužila. Ako ste ikad imali želju posijetiti Vijetnam – bez razmišljanja krenite i uživajte u vožnji.
A ja, tužan što napuštam svoju zemlju snova, krećem prema Kambodži i novim avanturama. Nemam pojma što očekivati,ali to je i čar putovanja, biti iznenađen onda kad se najmanje nadaš.
