Galerija
Hodočasnici se često odlučuju i na Camino Portugués (Portugalski put). Druga najpopularnija dionica kreće iz Lisabona (oko 600 km), no većina hodočasnika bira kraću i lakšu verziju iz Porta (oko 240 km) prateći unutrašnjost ili obalnu rutu (Camino Portugués de la Costa). Predivan je i Camino del Norte (Sjeverni put) koji počinje u gradu Irún, dug je oko 820 kilometara i nudi poglede na more, litice, planine, ali i plaže. Fizički je zahtjevniji zbog čestih uspona te nešto skuplji od Puta Svetog Jakova, osobito u turističkim mekama, poput San Sebastiana.
Camino Primitivo (Izvorni put) najstarija je povijesni pravac koji kreće iz Ovieda. Dug je oko 320 kilometara, prolazi kroz planinske predjele i smatra se jednom od najtežih, ali i najljepših ruta. Camino Inglés (Engleski put) kraća je dionica kojom su tradicionalno pješačili hodočasnici sa sjevera Europe koji su stizali brodovima. Kreće iz Ferrola ili A Coruñe i duga je oko 120 kilometara.
Kako doći?
Ovisno o tome za koji se Camino odlučite, možete sletjeti u neki od većih španjolskih ili portugalskih gradova poput Madrida, Barcelone, Bilbaa, Lisabona ili Porta pa putovanje na početnu točku nastaviti vlakom ili autobusom. Španjolska ima dobro organiziranu mrežu prijevoznika, a najpoznatiji su Renfe (vlakovi) i Alsa (autobusi). Karte možete kupiti online ili putem mobilnih aplikacija. Za prelaženje manjih udaljenosti između gradova dobro je istražiti o kojim se regionalnim prijevoznicima radi, a karte se prodaju i na ulazima u autobuse. Neki od njih omogućuju beskontaktno plaćanje.
Koliko kilometara treba za Compostelu?
Najmanja udaljenost potrebna za dobivanje certifikata Compostela iznosi 100 kilometara pješice ili 200 kilometara biciklom, a vjerovali ili ne, potvrdu možete dobiti i ako se odlučite prijeći 100 kilometara u sedlu. Prošle godine svoju je Compostelu u Santiagu primilo više od 530 tisuća hodočasnika! To je i najveći broj do sada. Neki hodočasnici se odluče odraditi čitav put, od početka do kraja ruta, a drugi se pak vraćaju Caminu iz godine u godinu i nastavljaju ondje gdje su stali. Nije neuobičajeno sresti ljude koji kreću iz svoje zemlje pa biciklom ili pješice putuju po Europi.
Najveća gužva na Caminu nastaje upravo u španjolskom gradu Sarriji zato što upravo odande kreće najkraća ruta potrebna za dobivanje hodočasničkog certifikata. Od Sarrije do Santiaga ima nešto više od 100 kilometara pa mnogi biraju upravo tu dionicu kako bi mogli prijeći minimalnu udaljenost potrebnu za potvrdu.
Zbog toga se ondje susreću hodočasnici koji pješače cijeli Camino, oni koji imaju samo tjedan dana godišnjeg odmora, ali i brojni turisti koji žele iskusiti barem dio atmosfere Camina. Upravo nakon Sarrije broj ljudi na stazi, u alberguejima i restoranima naglo raste pa je taj dio puta poznat kao najprometniji na Caminu Francés. Mnogi hodočasnici ne uživaju u tom dijelu puta, kako zbog gužvi, tako i zbog toga što se ne osjeti toliko "pravi duh" Camina.
Zašto Camino?
Na Camino se većinom odlučuju vjernici, ali sve je više onih koji se žele povezati sa sobom, prirodom i drugim ljudima, promijeniti navike, okušati u fizičkom izazovu ili su samo željni avanture. A Camino je doista avantura i ne treba ga olako shvatiti. Iako ga svatko može prijeći u vlastitom tempu, bolovi i ozljede na putu posve su uobičajeni. Rijetki su oni hodočasnici koji ne muče muku sa žuljevima te bolovima u koljenima, zglobovima, pokosnicama i leđima...
Kako bi se izbjegle tegobe, dobro je nekoliko mjeseci prije putovanja planinariti, hodati s ruksakom na leđima i pripremiti tijelo na napore. Čak se i sportašima dogodi da precijene svoje mogućnosti jer misle da ako su u formi, njihovi su zglobovi i tetive spremni na kontinuirani napor. Najbolje je hodati u tenisicama ili planinarskim cipelama koje ste prethodno dobro prošetali i uvjerili se da vam odgovaraju.
Što ponijeti na Camino?
O tome koja je obuća najbolja za Camino i treba li nositi štapove za hodanje vode se beskonačne rasprave pa ih je najbolje isprobati na vlastitoj koži i pronaći ono što vam najbolje odgovara. Samo hodanje je naporno, ali na dobar način. Dnevno se prelaze dionice od deset, dvadeset ili trideset kilometara – ovisno o tome koliko vam dopuštaju volja, forma, mentalna snaga, ali i teret na leđima.
Camino će vas naučiti da možete sasvim lijepo živjeti mjesec dana bez stvari koje biste ponijeli za “svaki slučaj”. Jednako kao i obuću, dobro je testirati i ruksak koji će vam biti nerazdvojan suputnik. Broj stvari svedite na minimum, a ako ste u mogućnosti, birajte što lakše rekvizite. Vreća za spavanje, koja će vas grijati u proljeće, jesen i zimu, služi i iz higijenskih razloga jer u spavaonicama često nema posteljine, a nećete uvijek dobiti ni deku.
Skromni hosteli ili svratišta za hodočasnike (španjolski: albergue) ponekad nemaju ni deku, a neki od njih nemaju grijanje pa ledeni zidovi dodatno hlade spavaonice – što je sjajno ljeti, ali u hladnije doba godine može biti dosta problematično, osobito kada ste izmoreni od cjelodnevnog hodanja. Oni hodočasnici koji žele maksimalnu slobodu u ruksaku ponesu i šator, najbolje izrađen od što lakših materijala.
Na popisu stvari trebat će vam nešto odjeće, najbolje od materijala koji se brzo suše jer dan na Caminu ne završava obrokom i spavanjem nego pranjem odjeće – bilo ručno, bilo u perilicama koje možete naći u alberguejima ili u gradskim praonicama. Ponijeti treba i dodatan par obuće jer prije ulaska u smještaj treba ostaviti cipele u kojima ste hodali u predvorju, zajedno sa štapovima. Ne zaboravite osnovne lijekove i higijenske potrepštine, flastere i vazelin, odnosno kremu u sticku za zaštitu kože od trenja, šiltericu ili šešir te pončo ili kabanicu. Neki hodočasnici nose sa sobom i prijenosne punjače za mobitele jer nemaju svi smještaji dovoljan broj utičnica za punjenje.
Gdje spavati na Caminu?
Na Caminu postoji nekoliko vrsta alberguea, a kako biste mogli u njima noćiti, trebat će vam hodočasnička putovnica koju treba pokazati na ulazu u njih. Za uzvrat će vam u nju udarati žigove potrebne za dobivanje potvrde na kraju puta. Hodočasnička putovnica može se dobiti u svakoj zemlji u kojoj postoji Bratovština Svetog Jakova, uključujući i Hrvatsku.
Smještaj možete pronaći po cijeni od tek nekoliko eura pa do skupljih privatnih soba i hotela. Većina hodočasnika noći u alberguejima, a kada se požele odmoriti, uzmu privatnu sobu kako bi se naspavali kako treba. Jedna od korisnih stvari na putu su čepići za uši, pogotovo ako imate lagan san. Neki hodočasnici bude se u cik zore ili kreću hodati dok je vani još mrak, s čeonkama na glavi. Šuškanje vrećica, zatvaranje zatvarača, lupanje vratima, hrkanje i svi ostali zvukovi koje proizvodi ljudsko tijelo orkestar su koji je lakše preboljeti s čepićima u ušima.
Smještaj na Caminu ima i svojih čari – od zajedničkog kuhanja i obroka do druženja, ponekad uz pjesmu i gitaru, kao i popratnih sadržaja na koje možete naići. To može biti zajedničko čitanje pisama hodočasnika koji otvoreno pišu zašto su krenuli na put ili mali koncert časnih sestara. Više o takvim posebnim oazama na putu možete doznati u vodičima ili na internetu.
Romantično doba kada su hodočasnici prestajali hodati kada bi se umorili i spontano skrenuli u prvi albergue koji uvijek ima krevet na raspolaganju, nažalost je prošlo jer sve veći broj ljudi na putu traži rezervacije smještaja i nekoliko dana unaprijed. Iako ima ljudi koji se pouzdaju u sreću ili vlastiti šator koji nose sa sobom, većina ipak voli biti sigurna da će ih na kraju dana dočekati mjesto za spavanje.
Albergueji se dijele na one za turiste (klasični hosteli) i one namijenjene hodočasnicima. Cijene se okvirno kreću između nekoliko eura i 40 eura po noćenju, ovisno o vrsti i lokaciji. Donativo je najjeftiniji i funkcionira po principu “plati koliko možeš”, a obično se ostavlja 5 do 10 eura. Javni albergueji mogu biti municipalni (u vlasništvu lokalne općine, grada ili sela) ili parroquial, kojim upravlja lokalna crkva ili župa. Nakon donativa imaju najniže cijene, a nerijetko ne primaju rezervacije nego se kreveti dodjeljuju po redu dolaska. Otvaraju se između 11 i 14 sati, a uobičajeno je vidjeti hodočasnike koji čekaju u redu dok se vrata ne otvore. Prednost imaju oni koji brže hodaju pa oni koji ne žele utrku za krevetom ponekad biraju kraće rute, pomire se s činjenicom da će možda morati hodati do drugog mjesta ili pak odabiru privatne albergueje koji dopuštaju rezervacije i za cijenu od oko 12 do 20 eura po noćenju nude nešto bolje uvjete i opremljenost.
Mana takvog smještaja je gubitak slobode hodanja – neke dane poželjet ćete hodati više ili manje od zacrtanog ili se zbog fiksnog ritma udaljiti od ljudi s kojima biste voljeli nastaviti putovanje. Također, rezervacija smještaja traži nešto više planiranja i rezerviranje preko internetskih platformi koje naplaćuju uslugu pa će vas krevet izaći koji euro skuplje, kao i svakodnevno snalaženje u kanalima komunikacije. Neki domaćini primaju rezervacije samo telefonskim pozivom, mailom ili putem WhatsAppa, a ako ne govorite španjolski, nerijetko će vam trebati mala pomoć internetskih prevoditelja. Ako pak želite privatnost unutar hostela, cijene su u prosjeku između 35 i 100 eura.
Orijentiranje na putu
Snalaženje na putu nije komplicirano jer vam smjer kretanja pokazuju školjke i strelice postavljene po putu poput markacija, ali korisno je prije puta skinuti neku od mobilnih aplikacija koje ne samo da će vam pokazati GPS rute i bez interneta nego i prikazati popis alberguea s adresama, brojevima telefona i recenzijama te ponuditi jednostavne alate za planiranje rute. Buen Camino, Camino Ninja, Gronze Maps, Wise Pilgrim i Wise Pilgrim All Caminos neke su od najpopularnijih. Aplikacije će vam pokazati i gdje se nalaze restorani, trgovine, ljekarne i autobusne stanice. Osobito su korisne za planiranje rute jer na nekim dijelovima puta kilometrima nema hrane ili vode na raspolaganju. Na osobito dugim dionicama možete naići na volontere koji nude vodu, kavu, voće i male zalogaje.
Što jesti?
A kad je riječ o prehrani na Caminu, hodočasnici većinom kupuju hranu u trgovinama pa kuhaju ili jedu u zajedničkoj kuhinji ili biraju dnevne menije. Dnevni meni (Menú del Peregrino ili Menú del Día) na Caminu obično stoji između 12 i 18 eura te je jedan od najpovoljnijih načina prehrane. Uključuje predjela poput juhe, salate ili tjestenine, glavno jelo od mesa ili ribe s prilogom te desert. Cijene vina u Španjolskoj puno su niže nego u Hrvatskoj pa ćete ponegdje jednako platiti dnevni meni koji uključuje vino ili vodu. Privatni albergueji nerijetko nude večeru ili doručak koji možete pojesti ondje ili ponijeti sa sobom, a oni hodočasnici koji više vole odraditi dio rute pa tek potom jesti nerijetko staju na tortillu koju možete naći na svakom koraku, a riječ je o složencu od jaja i krumpira. Brojna mjesta primaju kartice, ali ne sva pa je uvijek dobro imati nešto gotovine sa sobom. Na nekim mjestima dobit ćete besplatni mali obrok na Caminu, a osobito u Leonu, gradu koji je poznat po besplatnim tapasima uz piće.
Iako se za Camino vrijedi pripremiti, uvijek će vas nešto iznenaditi. Od toga kako reagira vaše tijelo na desetke prijeđenih kilometara i spavanje u raznim uvjetima do vremenskih prilika i neprilika - svatko se suočava s vlastitim izazovima. Iako nije uvijek lagan niti lagodan, Camino se pobrine i kada postane teško. “Camino provides” jedna je od najčešćih rečenica na putu jer Camino uvijek na neki način osigura ili donese upravo ono što nam treba u tom trenutku, čak i kada nismo na to računali. To je dio filozofije i čarolije Camina, vjerovanje da će se putem pojaviti pravi ljudi, smještaj, pomoć ili odgovori baš kad zatrebaju.
Između Bleda i Ljubljane: Predivni slovenski grad koji je idealna baza za istraživanje Dežele
