Prije nego krenemo o samoj Bjelolasici ili još važnije – na nju, voljeli bismo podsjetiti naše čitatelje na uvjete koji trenutno tamo vladaju. Zbog jakog snijega i niskih temperatura, HGSS je prije nekoliko dana spašavao tri planinara i psa na obližnjoj Matić Poljani. Ironično, ova poljana poznata je po spomenicima smrznutim partizanima, što je samo još jedno upozorenje da se ne upuštate u pohode i izlete ako nemate prikladnu opremu i iskustvo. Dani su kraći i mrak pada rano zbog čega je lako izgubiti se, staze su skliske, signala mjestimično uopće nema, a duboki snijeg prekriva brojne rupe u stijenama u koje možete zagaziti. Bjelolasica će vas strpljivo čekati dok se ne poprave uvjeti, a do tada ju sačuvajte kao ideju i uživajte u upoznavanju naših najljepših planina kroz priče i fotografije.

Bijela kao lasica

Naša bijela ljepotica nalazi se u masivu Velike Kapele, a svoje ime duguje pridjevu „lasast“, koji su tamošnji stanovnici koristili kako bi opisali njegov uski, bijeli hrpt iznad šume. U zimskim danima postao bi naročito upadljiv zbog snijega, poput krzna lasice.

Sa svojih 7 kilometara nije toliko dugačka, ali je zato najviša planina u sastavu Velike Kapele s vrhom Kula na visini od 1 534 metara. Na vrhu se nalazi prostrana travnata visoravan s koje se pruža prekrasan pogled na Kvarner, Gorski kotar i strme padine prekrivene bogatim šumama. Pod samim hrptom, na visini od 1460 metara, nalazi se sklonište Jakob Mihelčić. Drvena kućica sadrži malu blagovaonu, a ime je dobila prema lugaru koji je planinarima u 19. stoljeću otkrio put do vrha Bijelih stijena.

Podno planine možete pronaći nekoliko etno kućica i ugostiteljskih objekata u miru i zelenilu (ili bijelom pokrivaču, ovisno o tome kada dolazite). Nedavno smo izdvojili i dvije super ponude

Polaznih točki do vrha Kula ima više - od Begovog razdolja prikladnog za one koji dolaze s Kvarnera, do Vrela za južnjake i kontinentalce. Najkraća staza vodi od Vrbovske poljane od koje će vam do vrha trebati oko sat vremena. Kratki podsjetnik za planinare početnike: Bjelolasica je malo teži zalogaj, pa ako niste u barem pristojnoj kondiciji, dobra ideja bi bila okušati se najprije na lakšim stazama. Ili se jednostavno psihički i fizički pripremiti na žešći trening.

Kratak život olimpijskog sela

Inače, spomenuto Vrelo nalazi se kod poznatijeg Hrvatskog olimpijskog centra (HOC) Bjelolasica. Priča o njemu nije jedna od naših sretnijih, no nadamo se da nije ni završena i da nade još ima. Naime, centar je izgrađen 1986. godine kao skijalište, hotelsko naselje i sportsko-rekreacijski centar, a uključivao je šest kilometara skijaških staza, tri žičare, planinske paviljone…

Tko je imao prilike skijati na Bjelolasici, sjeća se čekanja u redu za vožnju žičarom, sanjkanja, boljih i lošijih staza za skijanje... One manje uređene vodile su kroz grane drveća, panjeve, izbočine, pa se iskusni znaju našaliti da je onaj tko je skijao tamo - spreman za sve. Šalu na stranu, riječ je o skijalištu koje je imalo i ima mnogo potencijala u obliku atraktivne lokacije, staza i zimskih (snježnih) uvjeta.

Ovdje su sportaši dolazili na pripreme: Vatreni prije svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 1998. godine, a Ivica i Janica Kostelić su ovdje započeli svoje skijaške treninge. Zatim zimski i ljetni turizam, pa kongresni, lokalna domaćinstva, školski izleti, blizina gradova i mora…

Sve je izgledalo svjetski i obećavajuće a danas, 35 godina kasnije – prazni hodnici, zaključana vrata, pustoš, tuga. Glavna zgrada izgorjela je u požaru 2011. godine, da bi nedugo poslije izbio još jedan, a objekt na kraju bio srušen. Centar je otišao u stečaj i uslijedile su neuspješne dražbe.

Tko će biti vjesnik proljeća i boljih dana?

Tek ovog tjedna stigla je vijest o tome kako je slovačka tvrtka u postupku kupnje centra. Nadamo se da za Bjelolasicu to znači dolazak boljih dana jer osim planinskih ljepota i mogućnosti rekreacije postoje i brojni sadržaji u okolici kojima posjetioci mogu povezati izlet i bolje upoznati Gorski Kotar.

S jedne strane, strogi prirodni rezervat Bijele i Samarske stijene. Sjeverno od njih, s ceste će vas na putu do Bjelolasice dočekati zanimljiv spomen park Matić poljana. Na prostranoj travnatoj visoravni vire kameni spomenici, simboli 26 partizana koji su se smrznuli na zimi tijekom marša u veljači 1944. godine. Autor spomenika Zdenko Sila inspiraciju je pronašao u sličnom kamenju rasutom po okolnim poljanama, a planinarima je sigurno poznat i još jedan njegovih ruku projekt: planinarski dom na Snježniku.

Ni na nebu, ni na zemlji: Veličanstveni usamljenik Snježnika koji čeka bolje dane Snježnik i PD Moša Albahari - 9 Snježnik i PD Moša Albahari - 6 Snježnik i PD Moša Albahari - 1 +20 Snježnik i PD Moša Albahari - 3

S druge strane su grad bajki Ogulin i planina vještica Klek. Upravo su ogulinski časnici sredinom 19. stoljeća zapisani kao prvi planinari na području Bjelolasice. Jedan od njih pritom je opisao Bjelolasicu kao „svojeglavu“ ali lijepu planinu. Desetljeće kasnije poveo je cestom Ogulin-Novi Vinodolski i Augusta Šenou koji je potom napisao putopis „Preko Jasenka“. U njemu spominje pitoreskna uređena sela, kamenje gigantskog lika, izvore za srne između gromada bijelih stijena… Prirodu koja je bez obzira na sve ostala jednako lijepa kao i u Šenoino doba.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju