Polako otvaram oči nakon dvanaestosatne vožnje busom iz Kambodže. Čeka me iznenađenje. Znam za njegovu veličinu sa TV ekrana i googla, ali uživo je jednostavno drugačije. Ogromne zgradurine koje ljuto probijaju oblačno nebo (za koje još nisam siguran jel' smog, ili jednostavno tamni oblaci), rozi taksisti gužvaju se u prometnim čepovima, ogromni mostovi i petlje pokušavaju smiriti promet, ali jednostavno ne ide. Dobro došli u Bangkok, ljepljivu vruću šamaričinu koja vas udara preko lica i otvara oči na totalno drugačiji način nego Kambodža i Vijetnam. Utjecaj zapada je ogroman, to je vidljivo već na samim cestama – njemački i američki automobili, pješaci nisu samo Azijati već ljudi iz svih krajeva svijeta. Od Arapkinja kojima je lice prekriveno burkom pa sve do poslovnih zapadnjaka u odjelima, ovo je totalno drugačije. A najbolje od svega – sviđa mi se. Adrenalin trenutno počinje rokati, i jedva čekam da krenem u istraživanje. Bangkok je grad u kojem sam trebao ostati samo tri dana i krenuti dalje, ali umjesto tri, proveo sam punih šesnaest! Evo zašto je bilo sve u 16... Teško je točno opisati zbog čega je ovaj grad tako poseban... Možda upravo zato jer je melting pot Azije, nešto tipa New York. Ljudi iz svih krajeva, razni restorani, street food, energija grada, dinamičnost... Nema rutine kao doma.
Koračate vrućim asfaltom Bangkoka i probijate se kroz rulju, sudarajći se slučajno s užurbanim prolaznicima koji uvijek nekud žure. Udaram u ogromnog Indijca i automatski se ispričavam. Odgovara mi – „Ne brini, ovo je Bangkok“. To vas čeka tu, to je razlika između zapada i Azije. Ljubaznost, ona je uvijek ključna. A ako je moguća u gradu s dvanaest milijuna stanovnika, moguća je svugdje. Da se vratim na street food. Melting potovi su uvijek najbolji za hranu. Fuzije, kombinacije, razlike... A Bangkok ima sve. Kipam svoje stvari u malom simpatičnom hostelu pod imenom „Born Free Hostel“ kojeg vodi Švicarac Kevin i njegova bolja polovica Wasma. Hostel se nalazi u „mirnijem“ dijelu Bangkoka, u blizini Khaosan ulice, ulice putnika. Ako se ikad nađete u Bangkoku, skok do Khaosana, barem na jednu porciju mamurluka, itekako se isplati. Garantiram Vam da ćete upoznati barem desetak ljudi tokom večeri, razmijeniti facebook adrese, brojeve, priče s puta. Ulicu šarene brojni štandovi s odjećom i raznim suvenirima, barovi, restorani... Nikad se ne spava, nema prometa, i najbolje od svega – nema dosade! Ako ste gladni nakon pete pive, tri koraka dalje imate najbolji kebab (onaj pravi, a ne ko naš plastični) za samo 5 kuna! Ako vam se ne jede kebab, nema problema! Četiri koraka desno i evo Pad Thai štanda. Ne jede Vam se Pad Thai ? Možda nekaj zapadnjačko? Nema problema. Pokraj Tattoo salona ima odličan štand sa pravim američkim hot dogom – nije franšiza!
Samo tridesetak minuta vožnje taksijem, za koji morate inzistirati da koristi taksimetar jer nabijaju cijene naivnim turistima, eto vas u China Townu. Sjećate se poznate scene s majmunom iz filma Mamurluk 2? E, ona je snimana u ovom dijelu grada. Khaosan je spoj svih kultura, večinom zapadnjačkih – dok China Town... Samo ime govori! Ulica puna Kineza. Barovi više nisu zapadnjačkog tipa i definitvno ima više hrane. Ulice su pretrpane ljudima, baš kao u Kini. Veliki neonski natpisi koji mame kupce, para se diže iz wokova i posuda od bambusa u kojima se pare prefini Baozi koje sam ubijao u Kini. Ovo vraća uspomene. Prošlo je više od 50 dana od mojeg posjeta Kini, i evo me sad, u Bangkoku, ali mirisom i mislima opet u Kini. Eto koliko je hrana jaka emocija, miris običnog jela vraća me na ulice Pekinga s Frankom i Dunjom. Lijepe uspomene.
Male stolice ispred jednostavnih štandova s hranom koje su pretrpane ljudima, glasna dovikavanja – a samo par centimetara od vas se odvija kaotičan promet groznih taksista. Ima jedna stvar koja mi se ne sviđa u ovom dijelu grada. Juha od peraje morskog psa. U China Townu se oglašava u svakom restoranu. Kinezi je obožavaju, bez obzira što peraja nema apsolutno nikakav okus. Ovo jelo datira daleko iz kineske povijesti, a danas je jede u znak poštovanja prema gostima, zbog prestiža, impresioniranja... Nemam pojma, ne kužim ih. Način na koji se love morski psi je odvratan i okrutan. Nakon što ih ulove, živima im se reže peraja i nakon toga se bacaju natrag u ocean. Pošto je peraja bitna morskom psu da pliva, kad se odreže, on tone i nema kontrolu kod plivanja. Ugiba gušenjem na dnu oceana. Ovo je okrutan način lova i puno zapadnjačkih i azijskih zemlja je zabranilo ovu namirnicu te oštro osuđuje njezino konzumiranje. Poznati kuhari poput Jamie Olivera i Gordona Ramseya su čak i pokrenuli kampanju protiv ovog okrutnog čina.
Iz principa ne želim probati juhu, odbijam. Uz to, skupa je, a ja toliko love nemam. Ramsay veli da je peraja bez okusa, želatinasta i neugodne teksutre. U kulinarskom smislu, peraja je neiskoristiva. Ali opet, ona se jede. Radijee za istu cijenu jedem tri dana Baozi i vraćam uspomene iz Kine. Ako se ikad nađete u ovom dijelu Bangkoka, ne kupujte juhu, iz poštovanja prema životinjama.
Ovo je samo mali komadić Bangkoka - kad velim mali, mislim na stvarnoooo mali komad. Čeka Vas još priča!
