Lijepo je svaki dan biti na novom mjestu i svaki dan istraživati novu okolinu, upoznavati nove ljude, al' sve to ponekad jako brzo umori. I putnicima treba malo mira... Pogotovo u ovom dinamičnom velegradu koji ima moć brzog isisavanje energije. U Bangkoku ostajem punih godinu dana, i trebam svoj stan. Dobro da sam na prošlom putovanju stekao par dobrih prijatelja koji su mi brzo uskočili u pomoć i „problem“ riješen u samo jednom danu. Kevin, moj prijatelj i vlasnik hostela u kojem trenutno odjsedam, obavlja par poziva, nasmiješeno spušta slušalicu i predaje mi komadić papira na kojem je ispisana adresa. „Rama 6 Soi 13, Bangkok."
Zahvaljujem mu hladnom Singhom, i krećem u lov! Zaustavljam prvi taksi, predajem mu papirić, i za petnaestak minuta evo me u novom kvartu – kvartu koji je tog istog dana postao moj! Sjećate li se kad smo u osnovnoj školi, u onim prvim razredima morali napisati sastavak na temu "Moj kvart"? Baš me zanima kako bi to prošlo kod moje učiteljice da joj dostavim ovakav sastavak. Pa da se okušam u zadaćnici nakon jednog dužeg vremena, i da vam na onaj stari poznati školski način dočaram koliko je ovaj tajlandski drugačiji od primjerice jednog zagrebačkog. Svaki sa svojim prednostima i nedostacima naravno!
Moj kvart stvarno nije običan. Nalazi se u starijem dijelu "grada anđela" poznatijem po zapadnjačkom nazivu kao Bangkok. Svaki put kad stupam iz svojeg klimatiziranog malog stana u uličicu koje Tajlanđani zovu Soi, dobivam ljepljivu, vruću šamarčinu duž cijelog lica. Već samim hodanjem do glavne ceste, koje traje punih tri minute, osjećam se kao da pješačim Saharom bez kapi vode, i rado bih se vratio natrag u moj mali klimatizirani stan i zavalio ispod hladnog tuša. Ako na glavnoj ulici skrenem lijevo, čekaju me stare trošne zgrade pune šarenila u kojem živi samo lokalno stanovištvo i koje mi svaki put kad prolazim pokraj njih baca čudne poglede zbog moje ne-orijentalne face. Bez obzira na moje zapadnjačke oči, njihov upitnik na licu se brzo pretvori u topao osmijeh koji ipak daje osjećaj sigurnosti i dobrodošlice.
Par koraka dalje dolazim do mosta koji se diže iznad jednog od mnogih kanala kojima je prošaran ovaj grad anđela. Ako zastanem na par minuta u hladu kod tog mosta, svaki put me pozdrave klinci koji se zabavljaju pecanjem duž tog istog kanala. Nadam se da se bave ribolovom samo iz zabave, jer voda i nije najbolje čistoće, pa pretpostavljam da ribe, koje i ako uspiju upcecati, izgledaju kao mutirana verzija Godzille. Bez obzira na to, izgledaju sretno i veselo, i jedini mi mašu kad prolazim mostom.
Kad prođem taj stari, veselo grafitima prošaran most, dolazim do ulice u kojoj obično jedem ručak. Teta, koja me već sad poznaje par dana, uzbudljivo me smješta tik do njezinog metalnog štanda i postavlja mi malu plastičnu stolicu. Za tren počinje sa spremanjem moje klope. Iskusno čeprka po namirnicama i za samo par minuta nosi mi tanjur pun boja. Svaki put me iznenadi drugačijim jelom, a ja samo navalim na klopu i zahvalim joj sa desetak bahta i istim toplim osmijehom koji mi pruža kod svakog dolaska.
Ako pak skrenem desno, put me vodi prema samom srcu ovog velikog, dinamičnog grada koji nikad ne spava. Do stanice iz koje juri velik, brz i moderan vlak kojeg Tajlanđani nazivaju skytrain, i koji me spaja sa svim tim ludilom. Od njega me dijeli samo jedno malo igralište na kojem vrijeme tokom dana provode klinci. Ovi nisu toliko zainteresirani za mene. Više pažnje, čini mi se, daju maloj plavoj lopti koju veselo šutkaraju igralištem.
Uf, da ne zaboravim. Imam i još par prijatelja koji me začuđeno prate u tom desnom pravcu. Soi cucki - jednostavnije, psi lutalice, koji me uvijek gladno slijede u tom smjeru. Nadam se da s njima neće biti nikakvih problema dok padne noć. Al' i ako bude, nabavit ću par pilećih nogica i potkupiti ih da se pridruže mojoj bandi. U samom srcu mojeg kvarta nalazi se i pravi mali, zlatno-crveni nudistički hram o kojem se brine desetak monkova. Oni me baš i ne primjećuju, briju svoju briju. Ovo je moj mali kvart! A da ga opisujem cijelog, draga moja učiteljice, ne bi stao ni na 100 stranica zadaćnice.
Eto, zadaćnica je predana na vrijeme, učiteljica je zadovoljna (valjda) , bazni logor je utemeljen, soi cucki su regrutirani u moju bandu – a sad u nove pobjede! Uskoro me čeka najveći i najpoznatiji festival u JI Aziji, a o čemu je točno riječ, saznajte u nastavku putopisa - čujem da će biti mokro i ludo!
