Opet? Zakaj? Ma daj... U Bangkoku mi se pružila prilika da radim u jednom restoranu, a uz šljaku, upisao sam i jednu kulinarsku akademiju.Riječ je o Le Cordon Bleu-u koji ima svoje škole diljem svijeta - od Londona, Pariza, Los Angelesa, pa sve do - Bangkoka! A zašto baš Bangkok i Tajland? Ako ste pratili moje trkeljanje s prijašnjeg puta - onda vam je sve jasno. Posao i učenje u najboljoj kulinarskoj akademiji na svijetu, u centru street fooda, još k tome u tropima... Sa samo tri sata vožnje do plaža i sunca! Savršena kombinacija – „I'm sold!“. Ovog puta vremensko ograničenje na putu - nemam! Jedino mogu potvrditi da me u Hrvatskoj sigurno nema idućih godinu dana. Jednosmjerna karta je u džepu a datum boldano stoji na njezinom rubu kao 29.03. Povratka više nema! Volim ovako rezervirati karte, bez previše planiranja, spontano i divlje... Normalno, i okolne zemlje neće biti zanemarene. U blizini su brdoviti Laos,čarobna Burma i sunčana Malezija - i sve su u planu. Materijala i avantura će sigurno biti - pogotovo sad kad više nisam newbie u putovanju.Kaj će sve bit u idućih godinu dana? Nemam pojma, i ne brinem se oko toga... Ali znam da neće biti dosadno – ipak je ovo Jugoistočna Azija.
Dan prije puta uvijek je gadan, pogotovo kad je u pitanju „malo“ duža tura.Kad velim „gadan“ mislim na X raznih pitanja i emocija koje vas šoraju u glavi – a do odgovora na ta pitanja je nemoguće doći, pa je svo to bediranje i mučenje psihe – uzaludno.Jel' bude sve ok? Kak ću bez svojih frendova? Obitelji? Cure? Kaj ako u školi zakažem? Kaj ako ovo? Kaj ako ono? Bem ti ta blesava pitanja... Bila su i prije prošlog puta i sve je završilo dobro, čak i bolje od očekivanog. Kakav j*beni strah i upitnici! Gdje bi svi mi bili da se odmaknemo korak natrag dok ti strah od nepoznatog stišće želudac... Nemam vremena za takve gluposti!
Krenuli smo... Ovog puta ne letim iz Zagreba, već iz Budimpešte. Karta je puno jeftinija, a nije puno udaljenija od mog Čakovca. Stižem do aerodroma, i slijedi onaj trenutak kojeg mrze SVI putnici. Pozdravljanje s voljenima. Čudan je ovo osjećaj, jako težak za opisati onima koji ga nisu prošli. Uzbuđeni ste zbog novog izazova i straha od nepoznatog, tužni jer napuštate sve poznato i vama drago, al' opet prihvaćate situaciju otvorenih ruku i znate da idete dobrim putem. Putovanja i nove kulture šire vidike i razvijaju sam vaš um, a ponekad vas učine i boljom osobom nakon svega što ste prošli. To je to bogatstvo koje se vraća uloženim novcem i ovom žrtvom.
Stišćem zube, želudac se još grči... Nije ni mojima lako. Pogotovo roditeljima i curi. Pružaju mi ogromnu podršku u ovim mojim pizdarijama i neizmjerno sam im zahvalan zbog toga. Skrivam emocije od njih, da ne brinu i da im dam barem nekakav osjećaj moje sigurnosti i samouvjerenosti. Mašem i nestajem u kaotičnoj rulji Ferenc Liszt internacionalnog aerodroma u Budimpešti. To je to, krenuli smo... Opet sam sam nakon šezdesetak dana pauze! Adrenalin roka, uzbuđenje je pomnoženo sa 10, a onaj strah... Oni blesavi upitnici? Njih više nema! To je to! Vrijeme je za novi pohod i nova osvajanja – Bring it on!
Terminal 2, gate 13E. Letim ruskim Aeroflotom, kompanijom koju koristim po drugi puta, pa proceduru više manje znam. Check in kod njihovog pulta, predajem prtljagu, dobivam potvrdu i krećem dalje. Aerodromi su fascinantan mravinjak ljudi kojem se uvijek divim da funkcionira ovako glatko i precizno. Jedini aerodrom koji je kaos kaosa jest onaj u Kathmanduu koji tehnološki zaostaje barem 50 godina iza ovih nama poznatih, pa ono precizo i glatko zamijenjujete s labirintom neorganiziranosti i „snađi se“ algoritmom. Ovog puta to nemam. Budimpešta – Moskva – Bangkok. Ovo su moje stanice, i sve su mi poznate. Uhodani put...
Boarding započinje. Uvijek se smještam blizu prozora, planirano odredim mjesto tjednima prije. Nisam fan letova, ali ih niti ne mrzim. Onaj početni trenutak naglog ubrzanja aviona i samog uzletanja je gadan, i ako nemam pogleda na tlo i ne vidim da su krila još pričvršćena za truplo aviona, postaje mi slabo i imam osjećaj padanja. Haha, moram početi vjerovati u te metalne beštije koje bezbrižno „plutaju“ nebom, ali sve one obavijesti nakon nestalog malezijskog zrakoplova samo pogoršavaju uzbuđenje. Lift-off i nisam više na tlu Europe. Zračna luka i zgradurine oko nje postaju mravi, a velika Budimpešta samo kap boje na šarenoj paleti. To je to, povratka nema...
Moskva je udaljena samo pet sati leta iz glavnog grada Mađarske, koje mi nakon onih 40 stanih vožnje vlakom u Indiji prolazi za tren oka. „Dobro pozhalovat' v Rossiyu“ – nasmiješeno mi govori kapetan aviona po dolasku u Moskvu i stupam u, još uvijek hladnu, rusku atmosferu. Jakne nemam, obučen sam lagano i udobno. Ipak idem za Bangkok gdje me čeka temperatura iznad 34 stupnja, i ono njegovo poznato prženje. Valjda mi Moskva zadaje zadnji udarac, i pozdrav ovakvim debelim minusom. Šteta što nemam rusku vizu pa da skočim u centar na barem malo razgledavanja veličanstvene Moskve, al' imam druge prioritete. Ubijam šest sati tranzitnog čekanja promatrajući divovske avione. Velika imena kompanija poput Qatara, Turkisha, Lufthanse, Aeroflota i Air Asije imaju svoje stopove u ovoj divovskoj zračnoj luci. Iskusni kapetani koji uvijek zrače nekakvom mudrošću i mistikom ponosno koračaju velikim hodnicima, dok ih slijedi bataljun od desetak prelijepih stjuardesa, svaka od njih u bojama i prepoznatljivom imidžu svoje kompanije. Filmski!
Promatranje ljudi na ovakvim velikim terminalima je najbolji ubojica vremena koje vas dijeli do vašeg idućeg leta. Scene koje se odvijaju ispred vaših očiju su nezamislive u normalnim situacijama. Ispred vas se miješaju razne kulture svijeta - Afrikanci, Palestinici, Iranci, Meksikanci, Ameri, Europljani... Ima svega! A sve je kompresirano u tim velikim zračnim lukama, gdje dolazi do interakcije jednih s drugima, paničarenja zbog propuštenog leta, gubitka prtljage, uzbuđenja od puta, emocija... Zračne luke su pune emocija na svakom od putnika, i zabavno je promatrati kako se odvijaju, možda čak izvučem i pouku iz nekih situacija. Oštar ženski glas na ruskom jeziku poziva na ukrcavanje za Bangkok, prozor, slušalice na glavu – sleep mode on. Tonem u san nakon prolaska onog početnog uzbuđenja leta, i na pola puta budi me stjuardesa sa ruskom zastavicom na crvenoj kapi i pruža mi obrok. Nisam ljubitelj ove instant masovno prozvedene „zračne“ hrane. Nije da sad prdekam jer sam izbirljiv, al' ponekad je stvarno nejestiva. U detaljnije opisivanje ne želim ići... Nije ju teško za prokužiti, a niti mi se troše riječi na to. Ostatak vremena ubijam gledajući filmove i serije na malom lcd ekranu koji se nalazi na svakom sjedalu. Ovo je prednost putovanja zrakoplovom, to je taj „luksuz“ dužih putovanja. „Dobro jutro dame i gospodo! Govorim vam vaš kapetan Timošenko. Upravo smo ušli u zračne prostore Tajlanda i uskoro slijećemo u Bangkok. Lokalno vrijeme je 08:10 minuta, temperatura zraka laganih 30 stupnjeva bez oblačka na nebu.“ Eto me, prvi korak je učinjen, tu sam.
Bez ikakvih problema prolazim carinu i obavljam potrebnu papirologiju. Razlog ulaska, adresa, viza... Sve opet glatko. Dobar početak! Ovog puta nosim malo više prtljage, pa me zabrinjava povećana mogućnost njezinog gubitka tokom putovanja iz Budimpešte. Ali opet, problema nema. Evo svih torbi na pokretnoj traci. Grabim svoj stari, dobar i drag backpack, koji je prošao puno toga sa mnom na zadnjem putu, bacam ga na leđa, uzmimam drugi kofer i krećem prema izlazu. Pitanja i upitnici? Njih nema... Ostali su u Budimpešti. Ne mogu vjerovati da trenutno razmišljam o težini ruskaka. Duplo je lakši nego kad smo trekali na Himalaje. To je to - pozitivno razmišljanje i charge! Otvaraju se klizna staklena vrata Suvarnabhumi internacionalnog terminala i stupam na tlo Bangkoka. Prvi dojam? J*bote kolko je vruće... A osmijeh od uha do uha! Sretan sam, evo me!
Skidam majicu dugih rukava, bacam je u backpack i krećem u prizemlje aerodroma. Bangkok je odlično povezan s dva sustava megabrzih vlakova. BTS, koji doslovce klizi po tračnicama iznad samog grada i MRT koji povezuje grad podzemnim tunelima. Link centar Bangkok – zračna luka košta 8 kuna, i čeka vas brza vožnja u modernom klimatiziranom vlaku/tramvaju, koji za tren oka stiže na željenu lokaciju. Pronalazim kutak u vagonu gdje kipam svoje stvari, lovim se za gumenu dršku koja mi visi iznad glave – i krećemo. Bacam poglede kroz prozor jurećeg vlaka i promatram kako se rubovi grada lagano pretvaraju u ogromne nebodere, hotele, tornjeve... Ovaj vlak nije podzemni, pa vidim i što se dešava na uličicama. Kaos tržnica, mravinjak ljudi, hrane, mirisa pa sve do poslovnih dijelova elitnih hotela i zabavljališta bogatih. U mojem vagonu par poslovnjaka, po stilu odjevanja pretpostavljam Japanci, uredno obrijani u strogom poslovnom dres-kodu, par lokalaca u japankama, i samo šačica putnika sa zapada. Svako žuri nekud sa samo njemu poznatim ciljem. Phaya Thai – posljednja postaja sky traina i mjesto gdje tražim taksi. Obično izbjegavam korištenje taksija, volim se služiti lokalnim prijevozom, poput vlakova ili buseva, ali danas nemam opcija. Znojan, umoran, smrdljiv i željan odmora - lovim prvi taksi. Roze boje, s raznim natpisima i šarenim naljepnicama kojeg vozi bucmasti stariji gospodin.
„Sawa-deeKarp!“pozdravljam taksista.
Klimanjem glave vraća pozdrav i upitno diže glavu signalizirajući mi da mu guknem adresu.
„Samsen Soi 6?“
Trzanjem glave pokazuje mi da uđem. Ahhh... Klima! Svaka čast bangkokšim taksistima. Osim što su jeftini, spašavaju vas barem na tren od vrućine i kaosa koji se događa van njihovih prozora. Prolazimo kroz meni već poznate ulice, kraj znanih mjesta gdje su se skupljale lijepe uspomene tokom zadnjeg puta, pokraj poznatog divljeg Khaosana i par ulica dalje udaljenog hostela u kojem me čeka jedan stari prijatelj. Born Free Hostel – slatki maleni hostel skriven u mirnoj uličici koje Tajlanđani zovu Soi. Svaka glavna ulica ima tisuće sojeva koji se protežu do drugih i tako tvore mrežu i središte Bangkoka. Stigli smo. Plaćam taksistu, uzimam stvari i stupam u mali hostel, čiji ulaz krase razne egzotične biljke i malena simpatična terasa koja pruža zaklon od tajlandskog sunca.
„Hey Nik! Welcome back to Bangkok buddy!“ – čujem glasno vikanje prijatelja s kojim sam prošao pola Tajlanda. Priča se nastavlja...
