Ovaj miran budistički praznik, kojim se označava početak novog ciklusa godine, a za neke i novi početak u životu (ista priča kao i kod nas, prestajem pušiti, počinjem ozbiljno učiti... itd.), u posljednjih se par godina pretvorio u totalni kaos vodenih „topova“, horde pijanih, blesavih i bezobraznih turista i divljačkih partijanja do ranog jutra nasred ceste. Nekad se nježnim mazanjem bijele krede po licu davao blagoslov, a polijevanjem vode su se ispirala sva zla iz prošlih godina. Ovo su obično u prošlosti radili samo budistički svećenici, a dan bi prošao relativno mirno... Danas, kao što kaže i početak ovog teksta – ovo se pretvorilo u kaos. Kako? Zašto? Pa da vam dočaram...
Grad je pun letaka i plakata kojima vas razni klubovi, barovi i hoteli mame na doček Nove godine u njihovom aranžmanu. Ljubazne i zgodne Tajlanđanke u izazovnim krpama dijele letke od ranog jutra, na svakom uglu, u svakoj ulici... Nemoguće je ne biti informiran u vezi zabava u Tajlandu! Svugdje ima svega – a ponajviše zabave! Pijena party, vodeni topovi party, vodeni baloni party, pool party – sve vezano uz – vodu! Al' ja biram staru poznatu ulicu, popularniju među turistima i backpackerima - koja obećava najveću i najbolju zabavu za ovaj event. Riječ je o Khaosanu. Ako ste ikad posjetili Bangkok, onda znate o čemu pričam. Khaosan je splet par ulica na kojem su niknuli razni barovi, hosteli, hoteli, štandovi, klubovi, bla bla bla... Ima apsolutno svega! Ova ulica je meka za sve backpackere koji se sjate u Bangkok da bi se ponovno polovili s prijateljima, ili jednostavno da bi nastavili svoj put. Provodi u ovoj ulici obično završavaju teškim mamurlukom, izgubljenim mobitelom i manjkom jučerašnjeg filma u glavi.
Sad sve nabrojano pomnožite sa 100, dodajte 20 puta više ljudi u malu uličicu koja je već i ovako prenatrpana raznim blesavim suvenirima, dajte svakom pištolj ili pušku na vodu (preporučam nešto s malo većim dometom i puno većim spremnikom), nabijte zvučnike u barovima na maksimum - i imate Songkran! Da samo napomenem koliko je stvar ozbiljna kad pričam da je sve ovo postalo „divljanje“ i potpuno odskočilo od onog što je nakad bilo i predstavljalo ovom narodu. Čak je i tajlandski kralj zamolio da se pripazi tih par dana – te pokrenuo novi slogan Songkrana kojim bi se smanjili i obrisali ovi crni podaci vezani uz ovaj blagdan. Umjesto sedam crnih dana, neka Songkran bude sedam dana sreće! Al' na njegovu i našu žalost - podaci su opet bili totalno negativni.
Ove godine, za ovaj Songkran, poginulo preko 200 osoba, a čak više od 2000 je ozlijeđeno... Najčešći razlog – alkohol! Ne preporučam vam da se vozikate motorima ili tuk-tukom u ovo doba godine. Taksi ili noge – ako vam se živi! I normalno, pamet u glavu! Neće vama Tajlanđani na silu ulijevati alkohol u grlo – odgovornost je na vama! Uzimam taksi ispred stana i izgovaram to „kaotično“ odredište – Khaosan! Daje mi potvrdno klimanje glavom, nešto mumlja na tajlandskom – traffic ovo ono, pritišće gumb na taksimetru kojeg uvijek krasi neki sreberni buda – i krećemo! Da, traffic... Eto nas zaglavljenih samo nakon prvih pet minuta vožnje. Izgleda kao da se čitav grad svaljuje prema tom dijelu Bangkoka. Lagano gmižemo kroz kolone, a oko mene lagano započinje onaj prethodno opisani kaos. Ne vidim nikog suhog! Svi su mokri do kože! Na svakih deset metara, ispred svih onih malih restorančića i štandova prepunih raznog sranja, zabunkerirane su grupice od 5-6 Tajlanđana koji kanticama, vodenim puškama ili zdijelicama zalijevaju apsolutno svakog tko prođe pokraj njih. Odvjetnik? Pljas! Doktor? Pljas! Tuk-tuk? Pljas... Nema tu: „ Joj nemoj mene, imam mobitel u džepu!“, igra se prljavo. Al' bez obzira na šamarčine vode koje ljudi konstatno dobivaju duž svoje face, osmijeh im se ne skida s lica! Nakon tridesetak minuta probijanja kroz gužvu, eto me ispred Khaosana. Otprilike... Taksist nije u mogućnosti da me iskipa točno u središte događanja. Okolne ulice su zatvorene za svaku vrstu prometa – o tom se brine oko 1000 policajaca koji su opkolili centar zbivanja raznim checkpointovima i pokretnim medicinskim ambulantama u slučaju, ne daj Bože – nekve gadne pizdarije. Stupam van iz groznog vozila (da, većina Taksija u Bangkoku su – rozi), plaćam par bahta za vožnju mojem no-speak-english vozaču, i stupam u rulju...
Prolazim taj policijski checkpoint na kojem mi Mr. Police Officer detaljno pretražuje džepove i torbu. Policijske kontrole u Tajlandu su poprilično stroge i detaljne – uživaju kad pronađu neku „zabranjenu“ stvar u džepovima turista pa lijepo iza nekog ugla naplate popriličnu svotu kako bi se izbjegla dodatna procedura, ili eventualno kažnjavanje. Tajland se još debelo bori s korupcijom, al' stvari polako postaju bolje. Ona donekle suha ulica odjednom postaje rijeka... Doslovce gacam u 20 cm vode i promatram kaos. Klinci, stariji, bake, dede, pijani Britanci (koji su najbolji primjer nekulturnog i bezobraznog ponašanja u ovim krajevima) – stvarno svega ima u ovom vodenom ratu.
Odjednom lovim pogled niskog Tajlanđana koji u ruci drži šarenu bazuku kineske proizvodnje. Baca mi lagani osmijeh, klimne glavom, i pritišće okidač! U facu mi udara debeli mlaz ovog superoružja i u samo par sekundi postajem mokar. Savršena kamuflaža za nastavak hodanja. „Sad sam mokar, i više nisam meta!“ – mislim si! Al' si mislim totalno krivo... Par koraka dalje, evo još jedne vodene šamarčine. Pa opet. I opet... Pokušavam iscijediti višak vode iz svoje majice, al' moj trud je totalno uzaludan. Kad god se malo osušim, evo novog slapa. A ako nije slap vode – eto ti šamarčina bijelom kredom duž cijelog lica! Fenomenalan osijećaj kad ti ta pizdarija uđe u oči, hehehe. Probijam se kroz prvu ulicu koja se spaja s infamous Khaosanom, prolazim još jedan policijski checkpoint, i eto me na odredištu. Početak novog kaosa... „WELCOME TO SONGKRAN 2014“ – stoji na ulazu u ulicu. A iza tog šarenog plakata... Mad max feat. Waterworld feat. Project X! Vodena postapokaliptična scena partije koja se totalno otela kontroli! Masa rulje ispred mene, tiskanje i probijanje da bi se prošlo par metara ulice. Voda nije bistre boje kao u ulici ispred, već je puna blata, smeća, čaša, razbijenih pivskih flaša i pokojeg odbačenog pokvarenog vojnog oružja. Iznad sve te rulje stoje dva ogromna balkona na kojima plešu većinom pijani turisti, a ostatak nacije gađa baš vas vodenom artiljerijom. Uspio sam se probiti do pola i odlučio da jednostavno nema smisla. U ovom se nemoguće zabaviti. Pretjerano je s tom vodom – nemate mira ni pojesti nešto na miru u okolici od pet kilometara.
Na povratku uzimam tuk-tuk koji mi je jedina opcija da se vratim kući. Taksisti jednostavno traže previše love iz te turističke zone. A mana tajlandskog tuk-tuka? Otvorenog je tipa... Krov ima, vrata i prozore ne... Da, pogađate rezultat. Brza petnaestminutna vožnja konstantnog poljevanja na svakom stajanju, a i kunem se da su nas u jednom trenutku napala tri motorista naoružana vodenim oružjem! Vodeni kaos... Songkran je klasičan primjer lošeg utjecaja turizma na kulturu i običaje nekog naroda. Nekad miran budistički događaj zamijenili su glasni zvučnici na kojima se vrte najnoviji Thai pop ili elektro hitovi, laganim i nježnim mazanjem stranca po licu dijelio se blagoslov, a danas ova kreda najčešće služi kao ručna granata u vodenim-kaosom zaraženoj rulji... Laganim polijevanjem vode po glavi ispralo se zlo, a danas, ako skoknete u Bangkok za vrijeme Songkrana, možete uživati u njegovoj vodenoj apokalipsi i svim njezinim nabrojanim čarima, ali i manama. Sretno!
