Razmišljala sam malo odakle početi. Da li od četvrti u koju smo bili smješteni – EUR Roma ili od prvog dana razgledavanja. I nekako mi se čini da je s EUR Romom bolje završiti. Prvi dan razgledavanja Rima bio je ujedno i 1. svibnja, dakle i kod Talijana neradni dan pa nismo mogli razgledati iznutra mnoge građevine i muzeje koji su nam bili u planu (Colosseo, Pantheon itd). Nakon doručka, krenuli smo prema katakombama. Fotografirala sam iz busa četvrt, a onda i rimske bedeme pokraj kojih smo prošli.
I danas su impresivni, kažem danas jer danas stvarno po svijetu ima ogromnih građevina, od zgrada, hotela, mostova. Mogu zamisliti kako su se posebno velikima činili u vrijeme Rimskog carstva. U Rimu ima nekoliko katakombi, a mi smo posjetili Catacombe San Callisto.
Put prema njima vodi pokraj male crkvice (Chiesa del „Quo vadis“) koja je ime dobila po kultnom pitanju. Naime kad je Sveti Petar bježao iz Rima zbog progonstva Kršćana, na ulici Via Appia susreo je Isusa i postavio mu poznato pitanje: Quo vadis, Domine? (Gdje ideš, Gospodine?), a Isus mu je odgovorio: Eo Romam iterum crucifigi. (Idem u Rim da me ponovno razapnu.).
Katakombe su nastale polovicom II. stoljeća, a gradili su ih kršćani kojima je vjera bila zabranjena pa su se skrivali u njima da bi propovijedali svoju vjeru i sahranjivali mrtve. I za molitve su se sastajali u grobnicama jer je u to vrijema svaki građanin na groblju bio siguran – prema rimskom zakonu, grobna mjesta bila su sveta. Kada je za vrijeme cara Konstantina prestao progon kršćana, katakombe su postale objekt posjećivanja mnogih hodočasnika. U 8. stoljeću prestale su se uporabljivati pa su sve do 16. stoljeća pale u zaborav.
Do Katakombi San Callisto dolazi se Viom Appiom, a prije samog ulaska, osim spomenute crkvice, uz cestu je dugi niz drvoreda.
Riječ je o jednima od najvećih i najvažnijih katakombi u Rimu. Zauzimaju površinu od 90 hektara, a idu i do 20 metara ispod zemlje – raspoređene mrežom galerija na četri razine. Imali smo vodiča – stručnjaka za katakombe koji nam je održao kratko uvodno predavanje na hrvatskom jeziku. U tim je katakombama pokopano mnogo kršćana, deseci mučenika te 16 papa i visokih crkvenih dostojanstvenika. Među najpoznatijim mučenicima jest Sveta Cecilija o kojoj ću malo kasnije. Ime su dobile po đakonu Kalistu kojeg je imenovao papa Zephyrinus kao upravitelja groblja početkom trećeg stoljeća pa su katakombe San Callisto postale službeno groblje Crkve u Rimu. Prije ulaza u katakombe voditelj nam je pokazao i podsjetio nas na neke od ranih starokršćanskih simbola (tzv kriptojezik – znakovlje razumljivo samo poklonicima nove vjere), a koji su obično krasili grobove ili zidove i koji su prerasli vremenom u kršćansku ikonografiju.
Križ je osnovni simbol vjere, motiv pastira s ovcom na ramenu je simbolom 'dobrog pastira', riba (na grčkom: ™§ýĄŁ što je skraćenica za Iesus Hristos Theou Yhios Soter – Isus Krist Sin Božji Spasitelj) simbol je Isusa Krista, sidro je simbol spasa, palma - mučeništva, golubica - Duha Svetoga, krug predstavlja nebo, jelen koji pije iz kantara (zdenca krstionice) je simbol žudnje za krštenjem, a Kristov monogram je XP.
Inače, preporučava se da ljudi koji imaju problem s klaustrofobijom ne idu unutra. Što se samog zraka unutra tiče – skoz je ok. Nema neugodnih mirisa i dosta su prozračne, nisam ni primijetila da je prevlažno (iako naravno da se malo vlage mora osjetiti). Pri dnu stuba, hodnici se račvaju u raznim pravcima. Vodič nam je napomenuo da se držimo grupe da se ne izgubimo. I stvarno, na momente sam imala osjećaj da sam u labirintu. Hodnici su dosta dugi, ali i jako uski – pročitala sam da su široki tek toliko da se dva pogrebnika, koja nose mrtvačka nosila, mogu mimoići. Zidovi koji prate hodnike puni su šupljina u koje su se smještali ostaci tijela i zazidavali ciglama ili kamenjem. Postoje i kripte te niše koje su se zatvarale kamenim pločama te niše sa sarkofazima. S obzirom na to da je u jednom dijelu ovih katakombi bilo pokopano šesnaestak papa i visokih crkvenih dužnosnika, zovu ih još i „Malim Vatikanom“.
Ipak, najzanimljivija figura svakako je Sveta Cecilija, zaštitnica crkvene glazbe:
Prema legendi, Cecilija je bila djevojka iz bogate plemenitaške rimske obitelji. Iako su joj roditelji štovali rimske bogove, Cecilija je rano upoznala kršćanstvo i to u doba kada je ono bilo zabranjeno. Živjela je svoju vjeru u potpunosti – dušom i tijelom te se zavjetovala Bogu na djevičanstvo. Međutim, kada su njezini roditelji dogovorili brak između nje i Valerijana (koji nije bio kršćanin), odlučila je udati se za njega. Neposredno nakon vjenčanja Cecilija je odlučno objasnila Valerijanu svoj zavjet i povjerila mu čudnovatu činjenicu – da je uz nju uvijek stajao anđeo koji je bio poslan da izvršava zadaću čuvanja njezinog djevičanstva. Valerijan se nije naljutio, već ga je zanimalo sve što mu je Cecilija ispričala te se i sam upustio u proučavanje, a onda i prakticiranje kršćanstva (obratio se i krstio). Tadašnje vlasti saznale su da Valerijan sudjeluje u pokapanju mučenika u katakombama te su ga zajedno s njegovim bratom uhitili i pogubili, a nedugo nakon toga, uhitili su i Ceciliju. Pokušavali su je nagovoriti da promijeni ponašanje i uvjerenja, a kako je bila iz ugledne obitelji molili su je da barem svoju vjeru zataji, no ona na to nije pristala te je osuđena na smrt odrubljivanjem glave. Naime, odrubljivanje glave bila je časna smrt rezervirana samo za prave Rimljane. Legenda kaže da se unatoč udarcima krvnika njezina glava nije dala odvojiti od tijela te je na skulpturi koja je isklesana po uzoru na njezine posmrtne ostatke (Mučeništvo Svete Cecilije) na vratu vidljiva crta gdje je glava bila odrubljena. Cecilijino je tijelo u Kalistovim katakombama počivalo do 821. godine kada ga je papa Paskal I. premjestio u crkvu Svete Cecilije u rimskoj četvrti Trastevere, a na mjestu gdje je bila pokopana stoji prelijepa gore spomenuta skulptura.
Moram to napomenuti – na ulazu ima predivna suvenirnica gdje sam kupila dosta suvenirčića. Pošpotali su me suputnici iz busa, a i voditeljica da nisam tu trebala kupovati ništa jer da ima po štandovima u Rimu puno jeftnijih stvarčica, no nakon što sam se vratila u Zagreb i pregledala sve što sam kupila – žao mi je da u toj suvenirnici (unatoč mrvicu većim cijenama, ali zapravo i dalje skroz normalnim) nisam kupila još više toga. Predivne krunice od ružina i jasminova drva u lijepim kutijicama, posebna izrada perlica za krunice, kalendarići, privjesci, medaljoni...
Nakon katakombi krenuli smo u centar Rima. Veličina Koloseuma (Colosseo, originalno znan kao Amphitheatrum Flavium, a ime Koloseum dobio je u Srednjem vijeku), njegova monumentalnost i impozantnost jednostavno oduzima dah. Stoji on tamo skoro 2000 godine. Kraj njega, čovjek se stvarno osjeća mal. Ipak, cijelo to vrijeme sam se čudila kako su ga takvog uspjeli izgraditi, a da i dan danas ponosno stoji i ne da se. Znam da je iskorišteno valjda milijun, ako ne i više robova koji su svakodnevno tkali krv, znoj i suze i živote u njegove zidove, a koji će zauvijek ostati nepoznati imenom i prezimenom. Kao da nikad nisu ni postojali. Kao i velika većina stanovništva zapravo, samo što su ovo bili robovi (prema rimskom pravu, robovi su bili izjednačeni sa stvarima, nisu smatrani fizičkim osobama pa shodno tome nisu imali nikakva prava) koji su dali živote za mnogo građevima kojima se danas divimo. Ipak, zanima me kako su to tehnički izveli, u ono doba, bez gotovo svih pomagala koje imamo danas – arhitektonski plan, plan građenja, matematički izračuni – totalni respect! Imam feeling da se danas ide graditi Koloseum, da bi bilo mnogo problema i da bi „stalno bilo nešto“. I pitanje je bi li opstao bar 2000 godina :-) Iznenađuje i činjenica da je Koloseum izgrađen za samo cca osam godina (iako je završna izgradnja trajala još par godina). Počeo ga je graditi car Vespazijan 72., a njegov sin Titus 80. godine povodom svoje auguracije, održao je igre otvaranja koje su trajale 100 dana.
Poznato je da je služio za održavanje raznih spektakla, a najpoznatije su bile borbe gladijatora. Priča o gladijatorima je poprilično duga, a seže još iz doba Etrušćana. Ono što je na samim počecima predstavljalo ljudska žrtvovanja bogovima brzo je preraslo u borbe ratnih zarobljenika, robova, osuđenika na smrt, ali i građana koji su bili željni slave i toga da budu poznati. Uvod u borbe gladijatora bile su cirkuske točke sa životinjama (lavovi, zebre, slonovi..) koje su dovozili iz Afrike i Bliskog Istoka. Slijedila je borba gladijatora do smrti. Teško ranjeni gladijator predavao je svoju sudbinu u ruke svjetine. Palac gore prisutnog cara značio je da ostaje na životu, a palac dolje – smrt u kojem slučaju je drugi gladijator postao odmah herojem. Da bi car dao „palac gore“, svjetina je to trebala izraziti mašući rupčićima po zraku i uzvicima koji su značili sveopće oduševljenje borbom gladijatora. Suprotno od toga – smrt. To sam pročitala u knjižici kupljenoj u Rimu, ali nekako mislim da je car mogao nabaciti palac kako god je htio, neovisno o želji svjetine.
Da su bili svjesni od samog početka svoje sudbine govori i uobičajeni pozdrav gladijatora carevima: "Ave, Caezar/imperator, morituri te salutant" – Pozdravljaju te oni koji će umrijeti.
Koloseum je zaprimao više od 50 000 gledatelja (toliko je bilo sjedećih mjesta), a zanimljivo je da je trebalo SAMO nekoliko minuta da svi gledatelji uđu i sjednu na svoje mjesto. Imali su kamene pločice kao ulaznice numerirane s brojem reda i odjeljka - znalo se gdje tko sjedi, mjesta su bila strogo ograničena prema statusu gledatelja. Najbolja mjesta pripadala su caru i Vestalkama, zatim senatorima, koji su sjedili u prvim redovima i tako dalje prema vrhu, gdje je bio običan puk.
Arhitentoski je također imao jako zanimljiva rješenja. Elipsasti tlocrt, kojeg opasuje zidni plašt kojeg krase otvori arkada raspoređene na tri kata i kroz koje su hodnici dobivali svjetlost i zrak, a bile su ukrašene skulpturama. Stupovi su na prvom katu dorski, na drugom jonski, a na trećem korinstki, a imali su čak i pokretni krov od platna koji nije prekrivao cijeli Koloseum, već sjedeća mjesta te je tako štitio gledatelje od jakog sunca, donekle kiše, ali mu je glavni zadatak bio da služi kao ventilacija – provjetravanje i poboljšavanje cirkulacije zraka jer je zbog načina gradnje (mnogobrojne arkade na zidovima) stvarao blagi povjetarac. Inače, o fascinantnosti građevine govori i činjenica da je donji dio Koloseuma bio tako građen da se mogao ispuniti vodom te su se u istome odvijale i pomorske bitke galijama.
Basilica di San Pietro in Vincoli - Bazilika Svetog Petra u okovima, smještena je kraj Inžinjerskog fakulteta (Facoltŕ di Ingegneria) osnovanog 1817. godine unutar kojeg postoje razni odsjeci studija. Riječ je o manjoj bazilici poznatoj po tome što se u njoj nalazi relikvija – okovi Svetog Petra te grob pape Julija II kojeg krasi Michelangelovo remek-djelo – Mojsije. Ima li štogod što je Michelangelo napravio, a da nije bilo remek-djelo?
Inače, voditeljica nam je rekla da je Michelangelo dobro zarađivao, ali da je bio jako škrt te da je uglavnom živio samo na kruhu i vodi. Hm.. odmah mi je palo na pamet kako je tu škrtost u privatnom životu kompenzirao bogatim detaljima na svojim slikama, skulpturama, dizajnu i arhitekturi. Bazilika je ime dobila upravo po poznatim lancima kojima je bio okovan Sveti Petar, a bila je poznata i pod nazivom Basilica Eudoxiana - prema svojoj osnivateljici, carici Eudoxiji. Legenda kaže da je Eudoxijina majka predmetne lance dobila na dar od jeruzalemskog biskupa te ih je dala svojoj kćerki. Kad je Eudoxija lance predala papi Leu I.-om, on ih je usporedio s lancima kojima je Sveti Petar bio okovan u Rimu – i tada su se lanci sami od sebe spojili u jedinstvenu cjelinu.
Kompletan putopis, kao i brojne druge, potražite na blogu Nike Furioso!
