Porozina - Niska - Beli - Niska - Porozina
Dužina staze: 20 km, 782 visinske razlike, 5:46 sati hoda
Težina staze: lagana
25.02.2021.
Pozdrav s Cresa, našeg krasnog sjevernojadranskog otoka koji je još uvijek dovoljno izoliran da na njemu možeš naći i mir. "We are like islands in the sea, separate on the surface but connected in the deep."
Ova izreka podsjeća me na trenutačnu situaciju koja nas okružuje. Svi mi mislimo da možemo sami i da nam nitko ne treba, ali u suštini potrebni smo jedni drugima. Potrebna nam je podrška, ali i dodir. Sitne, besplatne stvari čine nas najispunjenijima... od najobičnijeg osmijeha koji dobijemo od neznanca na cesti do onoga kad te draga osoba zagrli i kaže da će sve biti u redu. Međutim, to može biti i mjesto na kojem se osjećaš miran te se voliš tamo vraćati da opet iznova osjetiš taj miris i okus mira.
Mi smo se uputile na Cres, koji nam daje taj neki feeling... Pa idemo onda opet na Cres 😀.
Protagonistice današnje priče u Karin i Dunja, prijateljice već više od 20 godina. Pišem ovaj broj i ne vjerujem da je već prošlo toliko godina. Život nam leti kao što pijesak pada iz ruke. Zato ga proživite na način da imate čim više trenutaka u kojima se osjećate sretno i ispunjeno. Sutra je apstraktni pojam, bitan je onaj sada i u ovom trenu.
Trebam početi pisati o izletu, a ja krenula u filozofiju, but who cares 😂. Već neko vrijeme dogovaramo se za ovaj izlet. Trebale smo ići prošli tjedan, ali nešto iskrslo pa eto prebacile i pogodile 300% vrijeme. Doslovno toliko posto, vjerujte mi.
Trajekt nam je u 09:30. Odbacujemo naše mlade potomke u školu i vrtić te u 08:50 krećemo iz Lovrana prema Brestovi. Puštamo auto i ukrcavamo se na trajekt. Krećemo kroz nekoliko minuta. Sve na vrijeme. Kako to volim 💪. Sunce je i sjedimo vani na palubi. Vrijeme kao da je peti mjesec. Prognoza za danas toplo, sunčano i visoke temperature.
U 09:51 dolazimo na Porozinu i krećemo na naš pohodić. Ulazimo u mjesto i pratimo znak za Beli. Lijepi, široki put kroz šumu s laganim usponom. Markirano je super. Hodamo, pričamo i uživamo u ovim trenucima. Ovakve me stvari osvijeste o tome da smo stvarno sretni gdje živimo i što sve imamo na raspolaganju. Mislim na našu lijepu državu i njezine prirodne ljepote, politics are excluded for sure 😉.
Nakon dvadesetak minuta puta dolazimo na raskrižje. Lijevo put vodi prema Ivanju, a desno prema Belemu. Uzimamo desni krak putanje i ne žalimo za odabir ni malo. Još neko vrijeme hodamo kroz šumu te nakon toga stižemo na livade, a i uspon je stalno prisutan. Lagan, dakako. Svako malo vidimo ovčice i mladu janjad, koje čim nas vide odmagle na sigurnu udaljenost. Zaključile smo da bi bilo najbolje kupit stado ovaca i postati pastirice. Kažu: "Ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli Svemir se uroti da ti pomogne".
Napuštamo livade i ovčice te krećemo u lagano strmiji uspon uz kamenolom i borovu šumu. Samo informacija da je vani sigurnih 20 stupnjeva, mi smo u kratkim rukavima, znojimo se kao da je ljeto, hodamo kroz borovu šumu i samo čekam da čujem cvrčke jer mi je teško pojmiti da u ovo doba godine može biti ovakvo vrijeme. Ludilo...
Hodamo nekih kilometar po makadamskoj cesti i dolazimo na najvišu točku našeg današnjeg izleta. Čak 412 mnv 😀. U laganini 5,5 km nismo niti osjetile. Spuštamo se i dolazimo do napuštenog sela Niska. Uzimam divlji šipak i kiselim se jedeći ga. Grrrr, baš je kisel, ali fin. Tempo nam je lagan te stalno slikamo. Ulazimo u hrastovu šumu. Svako drugo stablo ima izdubljenu rupu. Zanimljivi su ti oblici. Tko zna kako su nastali, pitam se?
Nakon 2 sata hoda i prijeđenih 8 km dolazimo na uski šumski put koji se počinje strmije spuštati prema Belom. Vidimo ga ispred sebe, ali ima još klipsanja do tamo. Pred samo mjesto put postaje čisti kamenjar s zanimljivim spustom. Karin razmišlja već o putu za nazad po ovom terenu. Na licu joj se ne vidi baš najsretniji izraz lica. Dobra je ona, bome je i osobni rekord oborila. Dolazimo pred mjesto i prolazimo kraj Centra za posjetitelje i oporavilišta za bjeloglave supove. Vidimo ptice izdaleka i nastavljamo dalje uz ogromne i bujne masline. Po domaći "uliki". Krećemo prema plaži i još malo spusta, ali po asfaltiranoj cesti. More i nebo plavo, masline, sunce, ... dobrodošli u raj. Ne brinite, nisu sva mjesta rezervirana, ima ih još 😂.
Spuštamo se i dolazimo na plažu. Nekolicina ljudi, tj. danas smo srele samo mušku populaciju na cijelom otoku. Jedan se pokušava okupati ulazeći u more s barke i uzdišući toliko da ga se čuje vjerujem i do samog mjesta iznad. Naravno, vidio 2 cure i odmah skinuo gaće da se pokaže macho 😂. Međutim, hladnoća mu nije smanjila samo muškost nego i mozak 😜.
Sjedamo uz plažu i odmaramo s najljepšim pogledom. Nakon 2:40 h i prijeđenih 9,7 km zasluženo jedemo i pijemo. Težina iz ruksaka neka prijeđe u trbuh. Nemamo previše vremena za odmor jer imamo trajekt u 16.00. Spremamo se i krećemo nazad. S ove strane otoka malo je žešći uspon. Laganini idemo prema mjestu i odlučimo pronjuškati do stare jezgre. Bacimo par fotki i idemo dalje. Pozdravljamo te Beli i vidimo se uskoro.
Pomalo svladavamo uspon i uzdižemo se iznad mjesta, posljednji pogled i krećemo u šumu.
Radimo par pauza da mi suputnica malo odmori. Ipak je to njezin prvi dugometražni izlet. Neka bude ponosna, a vjerujem da je. Nakon ovog strmijeg uspona nastavljamo lagano prema Niski. Prolazimo kroz šumu maruna. Zaboravila sam je spomenuti prije. Nismo ni za znale da ima maruna na otocima. Eto, svaki dan možeš nešto novo naučiti.
Dolazimo u simpatično selo Niska i Karin bere divlje šipke, a ja pojedem još jednog. Grrrr, nije ništa manje kisel od onog od prije par sati. Još se malo dižemo po cesti i dolazimo opet u borovu šumu te počinje spust. Karin odahne. Mislim da joj je dosta već i uspona i silaska i svega. Hodamo već 4 sata i prešle 14,3 km. "Od sad je samo silazak", tješim je. Smije se.
Srećemo ovčice i opet bježe od nas. Nastavljamo put po livadama i ulazimo u zadnjih nekoliko kilometara u šumu. Prođe to sve nekako u trenu i evo nas na Porozini.
Pozdravljamo domorodačke magarce i spuštamo se prema trajektu. Ukrcavamo se i sjedamo opet van, ali se premještamo unutra gdje je toplije i mekane su fotelje. Ipak su guzice zaslužile da sjednu na udobno nakon 20 km i skoro 6 sati hoda.
Prije svega, čestitam Karin na njenom osobnom rekordu u dužini staze. Vjerujem da će ponoviti 🙂. Društvo je bilo super. Atmosfera je bila odlična. Vrijeme je bilo bolje nego bi itko mogao prognozirati.
Suma sumarum: TOP
I za kraj: "Život je ono što ti se događa dok radiš druge planove!"
Until next time
Dunja
Dunju možete pratiti i na njenom blogu i Facebook profilu.
