Galerija
Od Bačić kuka na sjeverozapadu do Ljubičkog brda na jugoistoku, preko Kukalina, Butinovače, Kize i Grabara, ovaj se impresivni zid strmo spušta u široke krške šumske udoline - dulibe i dabre (Crni, Ravni i Došen Dabar). Već pisanje imena otkriva puno više od njihova geološkog određenja. Iako danas jesu samo imena usred velebitske drame, ona su i spomenici ljudima koji su ovdje na milost i nemilost planini, usprkos njoj i s njom – stoljećima živjeli.
Velebitskim cestama, stazama, njedrima
Danas su najživlje naselje u blizini Baške Oštarije uz cestu koja spaja Gospić i Karlobag, pravo središte planinarskog turizma, mjesto koje hodače, penjače i zaljubljenike u velebitske poglede od zore krijepi vrućim varivima, domaćim sirom i mirisnim kruhom, a predvečer ih nagrađuje mrzlim pivom i čarobnim pogledom na sve prigušenije vrhove.
Osim iz Baških Oštarija na slikovito upoznavanje dabarskih ljepota možete krenuti i starom Dabarskom cestom, koja se s već spomenutom državnom cestom D25 Karlobag – Gospić spaja kod mjesta Sušanj Cesarički i vodi preko Bačić dulibe dalje prema Štirovači i Mrkvištu, gdje se pak spaja sa Zavižanskom cestom.
Dabarskim kukovima prolazi grebenska staza, koja se gotovo čitavom dužinom ne spušta ispod 1100 metara nadmorske visine, na kojoj se svaku kap znoja nudi po jedan nezaboravan pogled. Čitavo je područje išarano i brojnim dobro označenim stazicama koje obilaze kukove, prilaze im i od njih se udaljavaju kroz šume i dolce, debele travnjake i blještavo bijele kamene skulpture.
Sa sjeveroistočne strane Dabarski se kukovi mogu obići lijepom i nezahtjevnom šumskom stazom za Crni i Ravni Dabar, a najkomotniji prilaz Ravnom Dabru Premužićeva je ljepotica koja ovuda stiže do Baških Oštarija. Dabarski su kukovi poslastica i za penjače, koje ćete redovito susretati u intimnim dodirima s Filipa kukom, Visibabom, Rujičinim i Čelina kukom.
Velebitska škola... još uvijek
Upravo se ispod Čelina kuka ili Čelinca, u Ravnom Dabru, nakon sporadičnih podsjetnika na nekadašnji život rijetkih velebitskih stanara, bunara, Gospe u šumi ili zaboravljenog groblja, odjednom događa prava gužva putova koji vode do kućice - gotovo nevidljive od velebitske bujnosti i visokog bijelog čela Čelina kuka.
Planinarski dom Ravni Dabar, tako skroman i kao - stisnut, nezaobilazna je točka Dabarskih kukova. Na prvu, ni po čemu se ne razlikuje od većine naših planinarskih domova – u prizemlju se nalaze blagovaonica, kuhinja i sanitarije, potkrovlje je uređeno kao zajednička spavaonica u kojoj može boraviti do 50 ljudi, a na drvenim klupama na terasi ispred doma u predahu uživaju planinari rumenih obraza i uvijek dobre volje.
Planinarski dom Ravni Dabar nalazi se u kući u kojoj je prije malo više od pola stoljeća bila – škola. Ovu školu usred Velebita mali su Ličani polazili od 1930. do 1970. godine. Te zadnje godine kada se u Ravnom Dabru pratio školski kalendar, u klupama je sjedilo 20 učenika. Posljednji stanovnici Ravnog Dabra zauvijek su napustili svoje kamene zidove početkom 1980-ih.
Istu su sudbinu doživjeli i drugi Dabri, a sjećanje na njih, na njihove žive i na njihove mrtve, Velebit još čuva… kao svoje. Dulibe i dabri odavno se ne obrađuju, stare putove između sela pomalo osvaja priroda, ali PD Ravni Dabar, sa svojim crvenim krovom, priča i o ljepoti kukova, i o surovim zimama, i o onima koji ovuda više ne prolaze… I veseli se svakome tko navrati.
PD Ravni Dabar otvoren je vikendom ili po dogovoru, a kontakt domara i više informacija potražite na stranicama Hrvatskoga planinarskog saveza.
Gladno pleme Asmat: Priča o domorocima koji su optuženi da su pojeli mladog Rockefellera
