Samuraji je naziv za japanskog ratnika čiji korijen dolazi od japanskog glagola samuraj, što bi u slobodnom prijevodu značilo – 'služiti nekome i ugledati se na njega'.

Njegovo je najubojitije oružje njegov Bushidō koji označava kompleksan skup moralnih vrijednosti na čelu s iskrenošću, lojalnošću, poznavanjem borilačkih vještina te prakticiranju časnog ponašanja, pa makar njegova cijena bila i smrt. Da su samuraji ozbiljni frajeri, pokazali su nam u svojim filmovima Kurosawa i Tom Cruise čija je besprijekorno njegovana kosa, koja se vijori dok jaše u bitku, sigurno zaslužna za streloviti rast pretraga na Googleu o toj temi. Šalu na stranu, iz današnje perspektive teško je čak i samo zamisliti kolika je razina samodiscipline potrebna da bi se život proživio kroz takve vrijednosti.

Najbolji među njima postajali su generali (shoguni) koji su ispočetka bili carevi podanici, a nakon nekoliko stoljeća postupno su postali moćniji čak i od cara samog te vladali cijelim Japanom. U povijesti su postojala tri razdoblja šogunata: Kamakura, Muromachi te Tokugawa. Godine 1868. završava posljednji šogunat te Japan ulazi u feudalno razdoblje svoje fascinantne povijesti. Klupko povijesti se, mnogo godina kasnije, preko Meji restauracije odvija svojim tijekom te čini ovu zemlju industrijskim divom i predvodnicom tehnološke revolucije u kojoj više nego uspješno konkuriraju još i danas.

Borisova avantura u gradu od 38 milijuna ljudi u kojem nema gužvi ni nervoze Boris u Japanu - 41 Boris u Japanu - 1 Boris u Japanu - 10 +50 Boris u Japanu - 48

Danas smo u gradu Kamakura, koji je poznat i kao drevna prijestolnica zemlje gdje je gospodin Minamoto no Yoritomo utemeljio vojnu vladu te počeo razvijati grad koji je u jednom trenutku bio i najnaseljeniji u Japanu. Ovaj čovjek, uz to što ima ime koje bi savršeno odgovaralo nekom brendu skupih tenisica koje bi svi mahnito kupoval i iako bi dizajnom mogle uspješno tjerati vrane s polja, prvi je službeni šogun te vrlo važna figura japanske povijesti.

Od blještavog Tokija vlakom je udaljen dva sata, a dolaskom u to mjesto započinje druga epizoda našeg putovanja. Epizoda u kojem krećemo u istraživanje onog tradicionalnog, spiritualnog i drevnog Japana.

Iz gore navedenih povijesnih činjenica daje se naslutiti da će to mjesto biti puno hramova, zen vrtova i vrijednih eksponata. Spomenutog je, naravno, bilo napretek te smo teškom mukom izdvojili nekoliko nama najljepših. Ovdje se nalaze neki od najbitnijih budističkih hramova na svijetu, a svaki od njih zaista je poseban na svoj način jer se o svakome brine grupa svećenika koja uređenjem izražava neku svoju, njima svojstvenu životnu filozofiju. 

Budistički hram Budistički hram (Foto: Boris Šuša)

Prolazimo kroz kompleks Engaku-ji, divimo se ogromnoj drvenoj pagodi koja je visoka nekoliko katova i podignuta bez ijednog čavlića te prolazimo kroz nastambe koje izgledaju kao bajkoviti filmski set. Kroz kompleks odjekuje hipnotizirajući zvuk molitve, a pored nas totalno nečujno prolaze svećenici. Pored nas se sve giba u harmoniji, dok zvuk vode, miris drva i zvuk lišća umiruje sva osjetila. Dok prolazimo kroz prostorije, ne odolijevam zakoračiti na tatami. Žurimo dalje jer Morpheus započinje trening sa svojim novim štićenikom, a tu je negdje zasigurno i učitelj Miyagi

Prvo wax on, wax off Borise ;) Prvo wax on, wax off Borise ;) (Foto: Boris Šuša)

U hramu Meigetsu-in prvi se put susrećemo se zen vrtom koji nas ostavlja bez daha. Do dandanas jednostavnost i filozofija koja je utkana u svaki centimetar ovog umjetničkog djela, te način na koji svaki vrt izražava viđenje svijeta onog koji ga uređuje, ostala je jedna od najljepših stvari koje sam ikada vidio i krunski dokaz da je jednostavnost vrhunac sofisticiranosti. Inače, Steve Jobs, tata iPhonea, po svoju je inspiraciju redovno dolazio u zen vrtove diljem Japana.

Šteta što je iz vrta povukao samo komadić dizajnerske inspiracije, dok je ona karakterna ostala nedorečena pa je do kraja života vrijeđao ljude oko sebe. Skidamo cipele, ulazimo u dio koji se zove Prozor u prosvjetljenje dok oko nas vlada potpuna tišina. Uživamo u čaju, promatramo zen vrt te pokušavamo odgonetnuti smisao života. U tom naumu nismo briljirali te se bacamo na domaći teren, potragu za hranom.

Kako za sve velike stvari treba skupiti snage, tako smo i velikog Budu odlučili potražiti siti i odmorni. The Great Buddha of Kamakura ili Daibutsu, kako ga zove lokalna ekipa iz kvarta, sa svojih 11,4 metra visine druga je najveća statua Bude u Japanu. Nadmašuje ju jedino ona u hramu Todaji, koji se nalazi u Nari. Statua je izrađena prije nešto više od 750 godina, a tek posljednjih stotinu stoji na otvorenom jer su svetišta u kojima je bila smještena često uništavali tajfuni i potresi. Stari dobri Daibutsu tako je dobio trajni izlazak. Kako bi rekli Guano Apesi – „Things are easy when you're big in Japan“. 

Great Buddha of Kamakura ili Daibutsu Great Buddha of Kamakura ili Daibutsu (Foto: Boris Šuša)

Poslije dugog dana ispunjenog doživljajima ugodno je obaviti ritualno čišćenje zvano misogi. U svim hramovima, i u urbanim i u ruralnim područjima postoje mali „bazeni“ u kojima možete, koristeći plitice na dugim štapovima, oprati ruke i lice. Navedeni ritual izvodi se vrlo posvećeno i oblik je molitve te kratkog odmora. Moram priznati da je taj običaj vrlo ugodan te smo ga vrlo često prakticirali. Imamo i mi svoje fontane, no za daljnju raspravu u tome morao bih neko vrijeme skupljati snagu gledajući u zen vrt.

On u besprijekorno bijeloj uniformi i snježno bijelim rukavicama stoji nepomično pored vlaka dok mu je pogled fokusiran u daljinu. Ona jedan korak iza njega, u ljupkom šeširiću, ali stroga i odlučna garda. Vlak kreće za minutu. On glasno uzvikuje naredbe, a ona ih bilježi na papir, uvježbanim pokretima bacaju pogled na sat, okreću se na peti i ulaze u vlak. Vlakovođa prstima odbrojava pet sekundi, kažiprstom pokazuje u daljinu i vlak kreće. U nekoliko sekundi bijela strijela već vozi 150 km/h, a na prsima osjećam nalet vjetra. Očima se susrećem s Talijanom koji stoji pored mene. Pogledom si sve govorimo.

Hayabusa ili u prijevodu Sivi sokol brzi je vlak koji će nas s Tokyo Stationa za manje od dva sata dovesti do gotovo 500 km udaljenog Kyota. Bitno je naglasiti da su Japanci potpuno opsjednuti vlakovima, njihovom točnošću i efikasnošću. Linija postoji bezbroj, vlakom možete stići u svaki kutak zemlje, a cijene su pristojne i pristupačne svima. Ako ćete u Japanu koristiti taj oblik prijevoza (toplo preporučujem), istražite više oko JR Passa, s kojim imate pristup gotovo svim oblicima prijevozima.

Na stanici Sivog sokola Na stanici Sivog sokola (Foto: Boris Šuša)

Shinkansen, ponos i dika japanske nacije te sama materijalizacija njihove kulture i mindseta, brzi je vlak koji brzinom od gotovo 300 km/h spaja gotovo cijelu zemlju. U 50 godina postojanja ovaj metak preveo je više od 5,5 milijardi putnika. U to isto vrijeme nije zabilježen niti jedan ozlijeđen putnik ili oštećen vlak. Da, dobro ste pročitali. Slobodno si uzmite nekoliko trenutaka da vam ta informacija sjedne.

Smještamo se u prostrana i udobna sjedala. Na ekranu iznad naših glava stoji informacija da vlak trenutačno putuje prema drevnoj prijestolnici Japana brzinom od 280 km/h. Gledam površinu šalice kave koja stoji na stoliću ispred mene. Savršeno je mirna. Anamaria je zaspala u trenu. Vlak kao samurajski mač reže zrak i primiče nas našem cilju. Osoblje se naklanja svakom gostu pojedinačno uz još jedan veliki naklon pri izlasku iz vagona. Ispred mojih očiju prostiru se beskrajna rezidencijalna naselja i industrijski kompleksi. Slobodne zelene površine ovdje su jako rijetka pojava.

Stižemo u Kyoto. Na modernom i čudnovato čistom kolodvoru do nas dolazi robot, diže tablet te nas nudi svim bitnim informacijama. Provodimo neko vrijeme s našim novim prijateljem, uspješno nalazimo poziciju svog hotela te neke opće informacije o gradu. Uspoređujemo efikasnost ovog jednog robota naspram naše javne uprave, zbog rezultata usporedbe u glavi vizualiziramo zen vrt te nastavljamo dalje.

Godine 749. Kyoto je izabran kao sjedište Japanskog imperijalnog dvora. Carevi će iz ovog grada vladati Japanom sljedećih 11 stoljeća, sve do 1869. godine, kad je sjedište države prebačeno u Tokio. Jedna je od zanimljivosti da je grad u američkim ratnom planu uz Hirošimu bio određen za bacanje atomske bombe. Nasreću, tadašnji Ministar rata, gospodin Henry Stimson proveo je svoj medeni mjesec u ovom gradu te je, fasciniran njegovom ljepotom i kulturnim nasljeđem otišao direktno predsjedniku Trumanu te ga nagovorio da ga makne s liste bombardiranja.

Tako je spašen grad koji je dom više od 2000 budističkih hramova, od kojih čak 17 spada na UNESCO-ov popis zaštićene kulturne baštine.

Trbuh javlja da je vrijeme za sushi. Sjedamo u „zalogajnicu“ koju vode otac, mama i sin. Inače, većina je manjih restorana u obiteljskom vlasništvu, a posao se prenosi s oca na sina. Ipak, očito je da je ovdje šefica majka. Jedemo neopisivo dobar sushi, pijemo pivo i na TV-u gledamo bejzbolsku utakmicu koja je ovdje nacionalni sport broj jedan. Ne razumijemo niti jedno pravilo, ali se veselimo zajedno s navijačima u kafiću. Ljudi oko nas pitaju nas odakle smo te treba li nam ikakva pomoć. Hrvatska im je nepoznata, no na spomen Luke Modrića i Mirka Filipovića kreću salve odobravanja, a na račun kuće se na šanku teleportiraju dva sakea. Poslije božansko dobrog sushija odlazimo u kvart Gyon, mjesto iz kojeg originalno potječu gejše, Japanke koje zabavljaju goste stoljetno njegovanim performansom koji uključuje sofisticiranu kombinaciju umjetnosti, plesa i pjesme. Karakterizira ih njihov kimono te prepoznatljiva osihiroi šminka.

Vrijeme je za sushi Vrijeme je za sushi (Foto: Boris Šuša)

Zapadnjačka je predrasuda o gejšama kao prostitutkama, naravno, pogrešna. U moderno doba gejše većinom zabavljaju goste u izuzetno skupim restoranima i hotelima te posluživanjem raznih jela i čajeva pričaju priču o japanskoj povijesti i vrijednostima. Te cure godinama su posvećeno „trenirale“ kako bi mogle savršenom gracioznošću predstaviti svoj narod. I u drugim gradovima Japana možete vidjeti gejšu, no samo one u Kyotu smatraju se autentičnima upravo zbog izuzetno stroge selekcije i dugog treninga. Čak je 5 godina potrebno kako bi mlada djevojka između 15 i 20 godina postala geiko.

U samom Kyotu trenutačno ih obitava oko 200. Stotinu ih je geiko (punopravna gejša), dok se druga polovica naziva maiko. Najlakše ih možete prepoznati po odjeći i modnim detaljima. Maiko nosi šareni kimono dugih rukava i pojavljuje se ukrašenom kosom zavezanom u punđu, dok geiko nosi kimono kratkih rukava te čiste jednostavne frizure. Da, uspjeli smo ih vidjeti izbliza i zaista su prekrasne. Podsjećaju me na figuru porculanske balerine koju je moja baka držala na tabletiću svog televizora. Dok se spušta noć, lagano i opušteno hodamo gradom, prolazimo pored prekrasne pagode Yasake, sjedamo na stepenice, ulice su prazne, osjećamo mir dok nas drevne kuće nagrađuju mirisom stoljetnog drveta.

Prije Kamakure, Kyota i Tokya grad Nara bio je centar zemlje. Vole Japanci selidbe. To je dom njihova najvažnijeg hrama, koji je trenutačno najveća drvena zgrada na svijetu te prebivalište stotine jelena koji slobodno lutaju gradom. Legenda kaže da je praotac svih ovdašnjih jelena jednoga dana izišao iz hrama, došao do cara koji ga je pustio na svoj dvor, a vladaru je od tog dana sve krenulo od ruke. Od tada se Bambi smatra svetom životinjom, zaštićen je te je to glavni razlog zbog kojeg je simbol grada. Jeleni doslovno ulaze u kafiće te ih ljudi maze dok piju kavu. Vjerovali ili ne, ako im date kreker (koji se prodaju posvuda), naklonit će vam se. Ovdje su i životinje pristojne. 

Privučeni bukom i gužvom stajemo i svjedočimo izradi tradicionalnog japanskog deserta. Pitam se koliko su puta dečki dobili po prstima prije nego što su ovladali ovakvim sinkroniziranim udarcima. (pogledajte u videu)

Nakon što smo se najeli Hulkova deserta i pomazili nekoliko desetaka jelena, ukrcavamo se u brzi vlak te se teleportiramo u Osaku, drugi najveći japanski grad s više od 19 milijuna stanovnika. Grad koji se smatra gastronomskom prijestolnicom zemlje prava je destinacija za nas. Bacamo se na posao. Pijemo odlično pivo Asahi, na mostovima Dotonborija jedemo punjene okruglice, a prehrambeni maraton finiširamo sa sushi trainom, koji je zaista poseban doživljaj. Cijene hrane doista su povoljne, a izbor je beskonačan. U Japanu kruži nepisano pravilo da građani Tokija svoje novce troše na odjeću, a bećari iz Osake na hranu i piće. Uskačemo na posljednji vlak za Kyoto te smo za tren oka u hotelskoj sobi.

Današnji dan rezerviran je za odmor u prirodi. Odlučujemo posjetiti Arashiyamu, kompleks ispunjen hramovima i parkovima, a omeđen bambusovom šumom. Dok u Arashiyami možete provesti i nekoliko dana, mi smo odlučili posjetiti Hram majmuna Iwatayama te prekrasni Zlatni paviljon, čija su dva kata u potpunosti prekrivena zlatnim listićima, a sagrađen je kao dom u kojem je po mnogima najveći japanski shogun Yoshimitsu proveo svoju penziju. To se zove kvalitetan treći mirovinski stup.

Šuma bambusa Šuma bambusa (Foto: Boris Šuša)

Ovdašnji ljudi vjeruju da prolazak kroz vrata tori donosi sreću. Odlučujemo sreću maksimizirati te krećemo prema Fushimi Inari-Taishi, koji se prostire po istoimenoj planini, a do čijeg vrha prolazite kroz nešto više od tisuću torija. Za uspon je potrebno nešto više od 2 sata. Prekrasna priroda u kontrastu s crvenim strukturama izgleda fantastično. Inače, većinu vrata donirali su japanski biznismen jer vjeruju da će im to donijeti sreću, i privatno i poslovno. 

Posljednji dan u Kyotu provodimo, pogodili ste, u jednom od hramova. Istina je da je svaki pojedini hram toliko specifičan i drukčiji od drugih da vas svaki novi oduševi malo više od prethodnog. Danas smo gosti Eikando Zenrinjija. Imali smo sreće te smo došli u vrijeme kada su budistički svećenici održavali svoje svetište te smo ih mogli uz odličan čaj matcha promatrati i diviti se njihovoj predanosti i mirnoći kojom obavljaju zadatke. Iako nitko od njih nema mobitel, ne gleda u mailove i notifikacije na društvenim mrežama, čine se zaista sretnima. 

Umorni dolazimo u hotel, Anamaria odlučuje ostati u sobi i pretresti dojmove, dok ja izlazim van i radim još jedan đir po ovom prekrasnom gradu. Jedem vrhunski ramen, družim se s Talijanima i Australcima s kojima uspoređujem dojmove te jednostavno promatram bilo grada. Zastajem pored hrpe odjeće na štenderu te shvaćam da je to kemijska čistionica. Ponoć je, radnja je zatvorena. Vlasnik je ostavio odjeću na ulici kako bi je ljudi koji se vraćaju kasno s posla (da, u ponoć) pokupili. Ne postoji nikakav nadzor niti čuvar. Nitko i ne pomišlja na krađu. U ovih 14 dana vidjeli smo zaista svašta. Stvari koje su nas beskrajno inspirirale, učinile boljima i sretnima, no ovaj prizor na mene je ostavio najveći dojam. Prizor koji je čista personifikacija ove zemlje, odnosa čovjeka prema čovjeku, sugrađanina prema sugrađaninu. U najgušće naseljenoj zemlji na planetu vlada savršena čistoća i tolerantnost. Ako nekome ispadne papirić iz torbe, čovjek iza njega u tišini ga pokupi, stavi u torbu i nastavi dalje. Da, svjedočili smo tome. Nema vike, trubljenja, psovanja i nervoze. Sada, kada se ujutro vozim na posao i netko napravi glupost u prometu, sjetim se te kemijske čistionice i onoga što ona predstavlja i nastavim mirno dalje. Jer gdje ćemo kao društvo stići ako će čovjek čovjeku biti vuk. Eto, krenimo od sebe, jedan po jedan, dan po dan i možda se za nekoliko desetljeća probudimo u društvu o kojem svi sanjamo. Šampioni jesmo, to smo svijetu i pokazali.

Metak nas vraća u Tokio, u kojem posljednji dan provodimo istražujući neke nove dijelove grada i shvaćamo da smo vidjeli samo mali dio tog megalopolisa. Sretni smo zbog toga. Imamo se zašto vratiti. 

Za kraj našeg boravka u Kyotu, već tradicionalno kupujemo knjigu, na njezine korice upisujemo datum te stavljamo svoje potpise. Lijepa uspomena koja će nas jednog dana podsjećati na predivno vrijeme koje smo ovdje proveli. 

Rano je jutro. Bude me zvuci uvodne pjesme Dobro jutro Hrvatska dok kroz vrata dopire miris jutarnje kave i nadolazeće kolovoške vrućine. Doručkujem, ljubim ženu i sjedam na motor te krećem prema Dalmaciji. Već tradicionalno prvo stajanje za kavu su Rastoke. Sjedim na terasi uz svoj omiljeni napitak uživam u hrvatskom Hobbitonu. Dolazim do motora kako bih nastavio dalje, a pored njega stoji dječak te hipnotizirajuće gleda u Suzukija. Pitam roditelje hoće li da ga dignem na sjedalo. Otac spremno prihvaća, dok majka nesigurno pristaje. Okrećem ključ, dajem kontakt i pokazujem mu magični crveni gumb. Pritišće ga i japanska mašina se pali. Klinac se uzbuđeno smije i poskakuje po sjedalu. Otac je ponosan, a majka malo manje nesigurna. "Koji je to motor, striček?' pita me. 'Japanska je to mašina, mali', odgovaram mu. 'Zapamti, što Japanac sastavi, to nitko ne može rastaviti. Strašan narod, kažem ti.' Sjedam na motor i brže od Cro Copove specijalke nestajem iza prvog zavoja. Ispod kacige razvlačim osmijeh od uha do uha jer znam da će neki novi klinci nastaviti našu strast pogonjenu na japanski pogon.

Narode Japana, gospodo Honda, Yamaha, Suzuki i Kawasaki, hvala Vam na svemu!

Sayōnara Japan, mata aimashō.

Na motorima do Grčke: 6 prijatelja na putu do Zemlje Bogova Na motorima do Grčke - 2 Na motorima do Grčke - 5 Na motorima do Grčke - 6 +3 Na motorima do Grčke - 4

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju