Rano je jutro. Ležim obučen na krevetu s jednim okom otvorenim. Kroz prozor dopiru taktovi uvodne pjesme emisije Dobro jutro Hrvatska, miris jutarnje kave i nadolazeće kolovoške vrućine. Na katu iznad otvaraju se vrata, a po izlizanima kamenim stepenicama već dobro poznati zvuci susjedovih talijanskih cipela. Skačem iz kreveta brzinom Branka Zorka te jurim prema vratima već iskusno preskačući po tri stepenice. Kao i svakog jutra, žurim se barem na sekundu sjesti na njegov novi motor. Smije se i vrti glavom u nevjerici. Nikako mu nije jasno kako posljednjih mjesec dana, svakog jutra, bezglavo jurim po stubištu ne bih li dobio priliku pritisnuti magični crveni gumb i pokrenuti moćnu mašinu. Diže me i sjeda na motor, palim stroj. Pitam ga kako je moguće da motor upali bez greške baš svako jutro. „Japanska je to mašina mali, odgovara mi. Zapamti, što Japanac sastavi to nitko ne može da rastavi. Strašan narod, kažem ti“ - iskusno prebacuje nogu preko Honde, uz dobro poznati metalni zvuk (oni koji voze znat će) ubacuje u prvu brzinu te nestaje brže od novog broja Dylan Doga s kioska. U čeoni režanj neizbrisivo mi se urezuju njegove riječi.
Dvadeset i pet godina kasnije umirujući glas stjuardese javlja nam da su vani ugodna i sunčana 22 stupnja. Sletjeli smo u Tokio.
U Zemlju Izlazećeg Sunca doputovali smo na naše bračno putovanje. Umor od dugog leta nestao je čim smo izašli iz aviona i na terminalu aerodroma Narita se, uz savršenu organizaciju, u pola sata ukrcali na autobus koji nas je odveo u blizinu našeg smještaja u kvartu Otemachi, koji je dio okruga Chiyoda.
Kao što i sami vjerojatno znate, Tokio je najveći svjetski megalopolis s više od 38 milijuna stanovnika. Povijest glavnog grada Japana (a naravno i samog Japana) izuzetno je zanimljiva i kompleksna, a kako svi imamo pristup internetu, prepuštam svakome od vas da se sami, u mjeri u kojoj vas interesira, educirate o njoj. Ja ću se kroz sam putopis pokušati na kvalitetan i zanimljiv način dotaknuti nekih zanimljivosti kroz prizmu svojih doživljaja.
Nakon kratkog traženja smještaja u predvorju hotela dočekuje nas prvi kulturološki šok. Dok dajemo svoje putovnice, tri recepcionerke na porti klanjaju se primajući naše isprave. Gracioznost i gostoljubivost koju iskazuju prema svakom pojedinom gostu zaista je fascinantna. Nose nam prtljagu u lift te dok se zatvaraju njegova vrata njih tri u naklonu čekaju sve dok se ona potpuno ne zatvore i lift krene.
Prije putovanja razgvoarali smo s ljudima koji su u Japanu živjeli te smo dobili foršpan onog što nas očekuje, ali na ovakve stvari vas zaista nitko ne može u potpunosti pripremiti. Došavši u sobu, raspakiravamo se. U tren oka pada mrak. Anamaria već spava snom pravednika, dok se ja još neko vrijeme divim pogledu iz sobe. Nepregledan grad, beskrajne prometne petlje te vlakovi koji prolaze kroz nebodere čine se nadrealnim. Čujem Roya Battyja kako mi govori : „I've seen things you people wouldn't believe. Attack ships on fire off the shoulder of Orion. I watched C-beams glitter in the dark near the Tannhäuser Gate. All those moments will be lost in time, like tears in rain. Time to die.“ Zaista, pogled kroz prozor nepogrešivo asocira na scene iz Blade Runnera. Tuš , upoznavanje s WC daskom koja ima više lampica nego sovjetska nuklearka te spavanje. Sutra je prvi dan putovanja.
Rano se dižemo i spuštamo na doručak. Otvaraju se vrata lifta, a naši domaćini spremno stoje u naklonu s osmijehom od uha do uha. Dan počinjemo posjetom najbližoj znamenitosti, a to je Kraljevska palača i, naravno, dom kraljevske obitelji. U prošlosti je bila sjedište Tokogawa shogunata koji je vladao Japanom nešto kraće nego Bandić Zagrebom, nekih 250 godina.
Godine 1868. šogunat je svrgnut te je glavni grad prebačen iz Kyota u Tokio. Inače, cijelo područje palače u Drugom svjetskom ratu potpuno je sravnjeno sa zemljom. No vrijedni Japanci u potpunosti su ga obnovili prema originalnim nacrtima. Cijeli prostor kraljevskog posjeda uređen je bez ikakva luksuza i razmetljivosti, što je, vidjet ćemo kasnije, pravilo japanske kulture. Japanska monarhija, najdugovječnija na svijetu, seže unatrag 126 monarha (prvi monarh imenovan je prije 2679 godina), pa sve do današnjeg cara Naruhita. Pogađate, najdugovječnija je to monarhija ne svijetu. Japanski car svom narodu predstavlja stup države te simbol jedinstva svih građana. Tijekom povijesti njegova je riječ bila božanski zakon te obvezujuća naredba svim građanima. Hodajući prekrasno uređenim vrtovima, u daljini promatramo brojne nebodere financijske četvrti Otemachi, u kojoj se nalaze neke od najvećih kompanija svijeta.
Kako smo zaljubljenici u japansku hranu (i hranu generalno), na prvu naznaku gladi bacamo se u potragu za ručkom. Tokio, koji nazivaju svjetskom metropolom hrane, dom je više od 160 tisuća restorana, od čega njih čak 11 ima tri Michelinove zvjezdice. Za usporedbu, u Parizu možete birati između 40 tisuća restorana. Prva asocijacija Hrvata na Japan (uz japanke i gospodina Yuichia Nishimuru koji je na otvaranju Svjetskog prvenstva između Brazila i Hrvatske sudio s povezom na očima) jest skupoća. Kako je većina predrasuda pogrešna, takva je na sreću i ova.
Prvo, kvaliteta namirnica, odjeće, usluga i svih zamislivih komoditeta u Japanu zaista je izuzetna. Ne može vam se dogoditi (bar nama nije) da u bilo kojem restoranu dobijete loš sastojak, toplo pivo ili prljav tanjur. Bio obrok jeftin ili skup, on će biti sastavljen od vrhunskih sastojaka i poslužen s maksimalnim entuzijazmom. Nama, naviknutima na konobarsko prevrtanje očima pri molbi za još jednom čašom vode, ovo je možda bio najveći kulturološki šok. Cijelo vrijeme osjećali smo se kao u epizodi skrivene kamere. Cijena obroka s uključenim pićem nikada nije (za nas dvoje) prešla 300 kn. I da, sushi je zaista bolji nego kod nas, ramen je nektar bogova, a sve vrste tempura jednostavno su fantastične. Količina je dostatna da se moja dinaridska statura od stotinjak kilograma najede do razine – daj mi samo pola sata da odspavam na stolu pa idemo dalje.
Vrijeme u istraživanju ovog megalopolisa prolazi, zaista leti, te nas uskoro lovi noć. Noć, koja većinu nas, u kombinaciji s ogromnim gradovima asocira na nesigurnost i kriminal, ovdje nije nikakav bauk. Štoviše, Tokio već nekoliko godina zaredom slovi kao najsigurniji veliki grad na svijetu. Hodajući njegovim ulicama, nismo ni u jednom trenutku imali osjećaj da bi nam se nešto ružno moglo dogoditi, dapače. Kada padne noć, grad se od iluminacije tisuća ogromnih svjetlećih reklama razdani. Gradske vlasti potiču i subvencioniraju velike korporacije da se promoviraju outdoor oglašavanjem jer je navedeno u japanskim gradovima poprimilo obilježje turističke atrakcije. Dolazimo na Shibuyu, možda najpoznatije, a svakako najprometnije svjetsko raskrižje koje je samo utjelovljenje ovog grada.
Iz svih smjerova, cijelu noć i dan, 365 dana u godini prolaze horde ljudi. Čak 2500 ljudi preko ovog raskrižja prođe na samo jedno zeleno svjetlo. Da, da, tu je snimljena najpoznatija scena filma Lost in Translation. Posjetili smo i spomenik psu Hachiku, koji je personifikacija lojalnosti i prijateljstva. Ljudskih vrlina koje su danas, nažalost, u ozbiljnom deficitu. Naime, taj je pas svoga vlasnika, sveučilišnog profesora gospodina Uena svakog dana kada se spomenuti vraćao s posla dočekivao na stanici Shibuya. Nakon mnogo godina prijateljstva između psa i čovjeka profesor je umro. Narednih devet godina frajer od psa čekao ga je svaki dan na stanici očekujući njegov povratak.
Nakon frenetične i ultramoderne Shibuye za nekoliko trenutaka dolazimo do njihova downtowna, kvarta Asakusa, koji je dom prekrasnog budističkog hrama - Sensoji. Iz buke i neona do mira u samo nekoliko minuta. To je ono što ovaj grad i zemlju čini toliko posebnom. Kod Japanaca prvo smo zamijetili dualizam kojim pristupaju prema životnim vrijednostima. Veoma su zapadnjački orijentirani, stilom oblačenja, kapitalističkim pristupom poslu te izrazitim potrošačkim mentalitetom, no veoma je uočljiva granica koju povlače i tada predano konzumiraju svoje tradicionalne vrijednosti. Teško je vidjeti Japanca koji će proći kroz jedan od tisuća hramova diljem zemlje te se neće zaustaviti, dvaput pljesnuti dlanovima kako bih otjerao zle duhove, izrekao u sebi kratku molitvu te tek tada nastavio svojim poslom. I mi pljeskom dlanova pozdravljamo neke njihove bogove i zahvaljujemo se našima što imamo privilegiju biti na ovako inspirativnom mjestu. Ne može štetiti, rekli bi stari ljudi.
Oni stariji od trideset godina znat će za brendove kao što su Sega, Nintendo i Konami, na kojima smo odrasli s joystickom u rukama. Na sreću, tada smo još uvijek većinu vremena u nogama imali loptu i zamišljali da ćemo biti neki budući igrači reprezentacije. Kako uspomene iz djetinjstva romantiziramo i stavljamo na neki poseban pijedestal, meni je godinama želja bila zaigrati igricu Street Fighter u njezinoj domovini. Kako je Tokio prepun ogromnih igraonica u kojima možete zaigrati zaista što vam srce želi, davnu sam si želju i ispunio. Izabrao sam svog omiljenog lika Hondu te se vrhunski zabavio.
Kako mi je žena bila izuzetno strpljiva dok sam se beskrajno dugo zabavljao na svim mogućim konzolama, tako ću i ja danas morati biti oličenje strpljenja. U posjetu smo kvartu Omotesando, koji je poznatiji i kao vrhunska tokijska šoping-destinacija. Za razliku od Ginze, gdje možete naći sve premium marke poput Guccija, Balenciage, Diora i Međimurske Trikotaže Čakovec, ovdje su dominantni mali nezavisni kreatori, kafići s craft kavama (pojačavam strpljenje na maksimum) te šarene Harajuku djevojke. Japanci su izrazito pomodni i veoma paze na svoj vanjski izgled te osobnu prezentaciju. Za Japanke se govori da su najbolje obučene žene Azije. Moram istaknuti da u dva tjedna koliko smo proveli u ovoj zemlji nismo vidjeli niti jednog neuredno niti loše obučenog čovjeka. Inače, Japanci su narod koji ima „najjaču“ srednju klasu na svijetu, a od malih nogu usađena im je samosvijest o važnosti vanjskog izgleda.
Sam Omotesando izrazito je ugodan i kreiran po mjeri čovjeka s nebrojenim drvoredima, mjestima za odmor, odličnim restoranima te wending mašinama koje se nalaze na doslovno svakom koraku, bilo da je riječ o poslovnim ili rezidencijalnim zonama. Navedeni aparati posebna su, zaista samo japanska priča. Na svaka 23 građana postoji jedan aparat, što bi značilo da ih je u Japanu nešto više od pet milijuna, a u njima se prodaje sve, od sokova, kave, cigareta, juha, pa čak i piva te sakea. Sam sadržaj aparata je povoljan te dostupan svima. Jedan sok stoji u prosjeku 5 kuna te smo se svako malo osvježavali dok je izbor zaista beskrajan. Imena sokova su, malo je reći, maštovita. Posjećujemo i obližnji Hajaruku, koji je poznat kao okupljalište mladih. Sve je tinejdžerski šareno, klinci jedu šećernu vatu, a modni je izričaj, blago rečeno, eklektičan.
Nakon šopinga vrijeme je za malo kulturnog uzdizanja. Muzeji su u Japanu zaista mnogobrojni te ih na izbor imate doslovno stotine. Mi smo se odlučili za Nezu Museum, koji krasi fenomenalan vrt te predivno dizajniran prostor. Logika je sljedeća: provedete određeno vrijeme upijajući sadržaj muzej, a onda još neko vrijeme provedete u šetnji vrtovima i promišljate o onom što se vidjeli. Ima smisla, zar ne? Ovo je bio uvod u nama neopisivu ljepotu i filozofiju zen vrtova koja će u Kyotu doživjeti svoj vrhunac. O tome kasnije.
Uskačemo u podzemnu željeznicu te hitamo prema Roppongi Hillsu i njegovu krunskom dragulju Mori Toweru, s čijeg ćemo 54. kata dočekati sumrak te, nadamo se, veličanstveni pogled na grad. Roppongi Hills jedan je od najvećih nekretninskih projekata na svijetu. Za njega je zaslužan gospodin Mori, jedan od najbogatijih ljudi Japana. Mori, čija je vizija bila napraviti prostor koji će omogućiti ljudima kvalitetniji život i rad, u zemlji se slavi kao nacionalni heroj. Za njezinu realizaciju trebalo mu je čak 17 godina, no nikada nije ni pomišljao odustati. Tajkun, a heroj? Da, i to je moguće – In a galaxy far far away…
Pogled ne razočarava. Pred nama se, kao na dlanu, prostire najveći urbani prostor na kugli zemaljskoj. Zanimljivo je da čak 94 % Japanaca živi u gradovima na prostoru nešto malo većem od savezne države Kalifornije. Razmišljamo o ljudskoj košnici od 38 milijuna ljudi te svim sudbinama koje se iz dana u dan isprepliću u tom tangu zvanom život. Ima neka tajna veza, za sve ljude zakon krut, kažu poznati stihovi. Kad bih vam rekao da više od osam populacija Hrvatske na prostoru jednog grada funkcionira savršeno, da na ulici nema doslovno niti jednog papirića, a u dućanima i prometnicama gužve, ne biste mi vjerovali. Zato, najbolje je da ga posjetite sami i osobno se uvjerite.
Prolazimo kroz Akihabaru zvanu i Electric Town. Kako mu i sam nadimak govori, Akihbara je poznata kao centar videoigara, anime i manga kulture te nebrojenih dućana elektroničke opreme. Pojedine trgovine prostiru se na desetak katova i u njima je zaista moguće kupiti sve što ste ikada zamišljali, pa i više od toga. Jedan je kat, naravno, specijaliziran samo za zahodske daske. Istraživanje elektroničkih nebodera otvorilo nam je apetit. Ubrzo nalazimo izvrstan sushi restoran u kojem sve naručujete preko tableta. Jednostavno klikom odabere hranu i piće, kuhari ispred vas naprave željeno, a konobar sve ubrzo posluži. U gotovo svim restoranima pravilo je da sjedite na šanku oko kuhara te gledate kako vam spravljaju jelo. To pruža jedan zaista poseban doživljaj, no daje i garanciju u kakvoću i kvalitetu hrane. Nakon što smo od naručivanja gotovo potrošili bateriju na tabletu, odlazimo sanjati sushi.
Danas je muzejski dan, dan kojemu sam se dugo veselio. Bešumnim vlakom prilazimo kroz nebrojene nebodere te putujemo prema Odaibi, umjetno napravljenom otoku koji se nalazi u Tokijskom zaljevu. Na njemu se, između ostalog, nalazi Muzej znanosti i inovacija popularno zvan – Miraikan, što u prijevodu doslovno znači Muzej budućnosti. Najprije u oči upada struktura posjetitelja. Doslovno svaki roditelj pod rukom drži najmanje jedno dijete. Sam program i postav muzeja maksimalno je prilagođen najmlađima. Od eksperimenata, interaktivnih radionica, mozgalica i igara, sve je u službi edukacije onih na kojima svijet ostaje. Japanci sve svoje muzeje koncepcijski prilagođavaju djeci, a roditelji umjesto u šoping-centre svoje potomke izlažu znanju s kojim će sebe i svoj narod povesti u bolju budućnost. Pogledali smo interaktivni globus, Hondinog robota Asima koji igra nogomet bolje od mene te kupili službene majice. Dok nitko nije gledao, pitao sam androida sanja li po noći električne ovce. Namignuo mi je, što je značilo da možemo nastaviti dalje.
Odaiba je, između ostalog, poznata i po čestim oktanskim skupovima i sajmovima. Imali smo sreće da se u vrijeme našeg posjeta održavao jedan od najvećih. Odlazimo pozdraviti 20-metarskog Gundama. Da sam ovolikog transformera vidio dok sam bio klinac, vjerujem da bi mi glava eksplodirala od sreće. Domaći klinci samo ga okrznu pogledom i nastave dalje. Prije ručka treba dati i intervju japanskoj televiziji. Hvalim Odaibu i japanski narod te ih pozivam da dođu na Jadran i opuste se. Klanjaju se i zahvaljuju. Klanjam se i ja.
Digitalne šume i rijeke? Digitalna umjetnost? Zvuči nemoguće. E, nije. Team Borderless, koji čini nekoliko japanskih umjetnika, napravio je prvi digitalni muzej na svijetu. On se sastoji od pedeset radova koji su bili „razbacani“ po svijetu da bi se na kraju ujedinili u ovom 10.000 m2 velikom, interaktivnom muzeju. Ime Borderless dobio je jer se svi navedeni radovi interaktivno nastavljaju jedan na drugi. Kao i u Muzeju Budućnosti, prostor je pun djece koja se upoznaju s digitalnim svijetom kroz razne interaktivne igre. Mali Japanci s tehnologijom se upoznaju već od malih nogu i ona im, vrlo rano u životu, postaje sastavni dio svakodnevnog života.
Podzemna nas lansira do kvarta Ueno, gdje uživamo u jednom od najvećih javnih parkova u gradu. Posjećujemo ogroman buvljak, gledamo ulične zabavljače, pijemo kavu te jednostavno promatramo lokalce. Naravno, i u parku postoji predivan hram u kojem prolazimo kroz mnogobrojna tori vrata koja bi nam trebala donijeti sreću. Toliko se dobro osjećamo da su nam se želje očito momentalno ispunile.
Današnji izvrstan ručak sastoji se od nekoliko vrsta jela lijepo serviranih u bambusovim košarama. Za ljubitelje slatkog bitno je naglasiti da se vi u Japanu nećete dobro provesti jer je izuzetno teško naći bilo što iole slatko. Njihovi kolači sastoje se od zaista malo šećera te smo dobili dojam da je jesti slatko nešto što je njima neshvatljivo i totalno strano. Jedna dobra šampita totalno bi ih izludila. „Slatko“ koje smo probali dosta je skupo, no dolazi zapakirano i prezentirano poput najboljeg francuskog parfema. Strast kojom pristupaju prema prezentaciji, pa i naoko nevažnih stvari, zaista je inspirirajuća. Moram priznati da se čovjek sa zadovoljstvom odvoji od svojeg novca kada vidi da se druga strana svojski potrudi da bi mu za taj isti novac ponudila određenu vrijednost. Umjetnost prodaje ovdje se posvećeno prakticira. Inače, vrijeme ručka u Japanu obilježava ogromna gužva u restoranima. U redu se čeka i duže od 45 minuta, no sve se odvija jako ležerno i mirno. Kao da se nikome nigdje ne žuri, a nervoza ne postoji ni u tragovima. Još jedna predrasuda srušena.
Dan završavamo na pomodnoj Ginzi i najvećoj robnoj kući u Aziji, Ginzi Six. Tokio nam se nudi u svoj svojoj raskoši. Sutra je dan kada odlazimo iz glavnog grada i krećemo istraživati tradicionalni Japan, sela i manje gradovi. Je li učitelj Miyagi govorio istinu? Je li Tom Cruise zaista posljednji samuraj? Predstoji nam saznati…
Na motorima do Grčke: 6 prijatelja na putu do Zemlje Bogova
