Hladno je nedjeljno poslijepodne. Kraj je veljače. Šest prijatelja uz kavu i tonu smijeha pretresa aktualne događaje. Razgovor polako, ali sigurno klizi prema najzanimljivijoj temi zbog koje smo sve i okupili, temi koja nas veže i pokreće – motorima.
Bliži se sezona i krajnje je vrijeme da se krene u dogovore o ovogodišnjem putovanju. Nakon razmišljanja o destinacijama, zbrajanju dana godišnjeg odmora te planiranja poslovnih (i privatnih) obveza odluka pada na – Grčku. Zemlja bogova, maslina, otoka i ogromnog javnog duga čini nam se kao savršena ovogodišnja destinacija.
Budući da smo prije tri godine motorima prošli hrvatski jug, Crnu Goru i Srbiju, odlučili smo ponoviti gradivo, ali i pročitati ono što se u udžbenicima zvalo – „tko želi znati više“. Ono više u ovom slučaju, uz Grčku, bilo bi detaljno upoznavanje Makedonije, Albanije te dijelova Srbije u kojima do sada nismo bili. Dijele se zadaci. Jedni su zaduženi za planiranje same rute, drugi za rezervaciju i evaluaciju smještaja (čitaj – ako nema žohara i glava nije na kamenu, tu spavamo), dok treći prikupljaju najzanimljivije činjenice i gastroupute o svakoj pojedinoj destinaciji kako bismo i ponešto naučili i pojeli.
Na ovom putovanju napravit ćemo više od 4000 kilometara, što zahtijeva detaljnu pripremu motora i pripadajuće logistike. Kod servisa i sigurnosti motocikla zaista ne smije postojati alternativa te zbog toga za svoje čelične konje koristimo samo najbolje. Upravo zbog toga već godinama „motopotrepštine“ naručujemo preko Motostop.hr. Brza dostava, garancija kvalitete i vrhunsko iskustvo kupnje uvjeravaju nas da ćemo se, zajedno sa svojim motorima, sigurno vratiti doma. Kako prije svake avanture uvijek govorimo – „Na putovanju se sve može dogoditi, promijeniti i propustiti, no najbitnije je da se svi živi i zdravi vratimo kući“.
Svi smo čuli za onu staru da slika vrijedi tisuću riječi, ali i za onu „novu“ – „ako nije na Facebooku, nije se ni dogodilo“. Dok nas ova potonja ne muči previše, svi se slažemo da se svako putovanje mora ovjekovječiti sa što više materijala kako bismo i mi mogli jedan dan unucima pokazivati (i dokazivati) kako nismo oduvijek bili dosadni čangrizavi starci. Duboko u srcu nadamo se da će naše avanture i u njima pobuditi strast za putovanjima te upoznavanju drugih kultura i ljudi. Bezbroj puta uvjerili smo se da su iskustva koja smo doživjeli najveće bogatstvo koje uvijek nosimo sa sobom i koje nam nitko ne može oduzeti.
Kako je sama dinamika motoputovanja dosta specifična, pokušati ću je sažeti u izjavi jednog od protagonista ovog putopisa – „Na motoru postoje dvije temperature – prehladno ili prevruće“. Kako bi dokumentiranje naših doživljaja proteklo što komotnije, preko webshopa Links.hr nabavljamo najnoviji GoPro Hero 7 Black. Odlične recenzije ove kamere daju nam za pravo nadati se odličnim fotografijama i videosnimkama. Na kraju smo samim slikama, ali i jednostavnošću korištenja same kamere bili jednostavno oduševljeni!
Topli je travanjski petak. Dan putovanja konačno je došao. Uzbuđeni i sretni, svaki iz svog smjera, sjedamo na motore i krećemo prema mjestu polaska, popularnom motorističkom okupljalištu – kafiću PTG. Parkiram pred terasu dok na njoj sjede moji suputnici. To su redom: moj najbolji prijatelj i vjenčani kum Luciano (položio kategoriju A, nekoliko mjeseci nakon toga kupio 15 godina star motor i njim otišao u Afriku), Jozo (naš vođa puta, planer ruta i onaj koji se prvi budi i posljednji ide spavati), Emil (Motoguru. Onaj koji nam iz inozemstva „dovlači“ motore), Matija (naš Zagorac sa zagrebačkom adresom, vičan mehanici, onaj u kojeg svi gledamo ako se nešto dogodi na motoru) te Daniel (dobri duh naše ekipe, čovjek koji na putovanjima uvijek u pravom trenutku izvadi hranu). Današnje je odredište Novi Vinodolski. Slikamo se ispod velikog Valentina Rossija, koji nas, jureći na svojoj Yamahi, ispraća na još jednu avanturu. Treba krenuti jer mrak brzo pada dok se svi veselimo večernjem zajedničkom druženju. Vozimo se starom dobrom Luizijanom, cestom koju poznajemo kao svoj dlan. Sunce nas grije, motori se graciozno gibaju kroz zavoje dok ispred sebe gledam pet bajkera u savršenoj formaciji. U tom trenutku razmišljam o pitanju koje je, svakome od nas, postavljeno već stotinu puta – „Zašto voziš te motore?“
Razmišljam koliko smo neprocjenjivo lijepih trenutaka, pejsaža, zavoja i iskusatva doživjeli. Koliko je svaki od nas morao žrtvovati vremena i truda za svoj hobi. Koliko smo se puta susreli s nerazumijevanjem okoline za našu ljubav i strast. Kako u životu najteže ceste vode do najljepših destinacija, tako su nam i gore opisani izazovi donijeli neraskidiva prijateljstva te ogromnu privilegiju da živimo svoj dječački san. Uz vrhunsku cestu i motokontemplaciju dolazimo u Novi. Smještamo se u kuću te kroz zezanciju i smijeh vrijeme brzo prolazi. U jednom trenutku ispred kuće čujemo zvukove hitne pomoći i vidimo bljeskove rotirki. Svi su tu, živi i zdravi. Nije nam jasno o čemu se radi. Otvaraju se vrata i na motoru dolazi naš prijatelj Saša, pripadnik hitne pomoći na motorima, heroj zagrebačkih ulica. Grad Zagreb je, naime, kupio novi BMW motocikl koji treba razraditi kako bi mogao juriti i spašavati živote. Saša cijeli dan predano razrađuje mašinu kako bi vozilo bilo spremno za njegov plemeniti posao. Dobra atmosfera nastavlja se do dugo u noć.
Budimo se i spuštamo na doručak. Jozo, koji spava kraće od Chucka Norrisa, već je napravio kavu i proučava današnji plan puta. Sjedamo za pun stol. Scene hranjenja podsjećaju na kadrove iz poznatih dokumentarnih filmova BBC-a. Nažalost, ovdje nije prisutna plemenita naracija legendarnog Davida Attenborougha, koji bi svojom viktorijanskom dikcijom ovu scenu učinio podnošljivijom. Današnji je cilj Crna Gora i grad Tivat, od kojeg nas dijeli 550 kilometara. Cijela družina sjeda na motore te krećemo prema poznatom okupljalištu motorista, cesti Senj – Karlobag. Spomenuta cesta spada među najatraktivnije motodionice na svijetu. Upravo su Mercedes i Ducati (a i mnogi drugi brendovi) ovu cestu izabrali za snimanje svojih reklamnih spotova. Klizimo prekrasnom magistralom dok se beskrajni zavoji izmjenjuju jedan za drugim. Kao balerine „plešemo“ na svojim motociklima dok se ispred očiju „vrte“ vizure od kojih zastaje dah.
Fokusirano pratimo cestu dok perifernim vidom uživamo u tirkizno plavom moru i suncu koje se od morske površine odbija na naš vizir. Koliko god puta prošli ovom „pistom“, svaki put nas iznova fascinira. Nije zato što je naša, ali Hrvatska je zaista prekrasna. U Karlobagu sjedamo u kafić Carlitos, poznato okupljalište ljubitelja vožnje na dva kotača, pijemo kavu i opraštamo se od ostatka ekipe. Iz Karlobaga dalje nastavljamo Jozo, Matija i moja malenkost. Stišćemo gas i jurimo, vremena je malo, a Crna Gora nije blizu. Ubrzo stižemo do Makarske i uživamo u njezinoj rivijeri dok putujemo prema biseru Mediterana, Dubrovniku. Zaustavljamo se pored Grada i nakratko uživamo u pogledu na to magično mjesto. Vjerojatno nikada neću shvatiti kako netko može sagraditi tako prekrasan grad. Ubrzo smo na granici sa Crnom Gorom, prolazimo Herceg-Novi, ukrcavamo se na trajekt koji krati put oko bokokotorskog zaljeva te stižemo u Tivat, gdje se smještamo kod domaćina Deje, koji nas odmah s ulaza nudi rakijom.
Kao svaki pravi pripadnik naših naroda i narodnosti, ispreda priče o kvaliteti svog napitka dok u tom procesu ispijamo nekoliko rundi, ubrzo zaboravljamo na umor i 550 odvoženih kilometara. Dejo nam se ispričava što u apartmanu postoje samo dva bračna kreveta i što će netko morati spavati zajedno te odlazi po zaseban madrac. Mi mu uporno govorimo da smo mi navikli spavati zajedno, što dovodi do njegova zbunjenog pogleda. Još dvaput odlazi po madrac. Na kraju se predaje, ispija još jednu rakiju i uz šok i nevjericu, odlazi dalje.
Spuštamo se u grad te obilazimo marinu Porto Montenegro. Sama marina zaista je luksuzna te odaje osjećaj kao da se nalazite usred francuske rivijere. Lanci hotela i samo uređenje na svjetskoj su razini. Tivatska riva nalazi se u nastavku same marine, a oko toga imamo podvojena mišljenja. Koliki god smo pobornici globalizacije te stranih investicija, čini nam se da su ovdje strana ulaganja otišla predaleko i da je sama marina „progutala“ mjesto. Budući da na put nismo krenuli kako bi napravili istraživanje za potrebe doktorske disertacije o problemima javno-privatnog partnerstva, odlazimo na koje pivo u obližnji pub. Rušimo se u krevet. Sutra je na redu zemlja orlova, Albanija.
Nastavlja se...
Na motorima do Grčke: Put kroz prekrasnu i nelogičnu, šarmantnu i zastrašujuću Albaniju
