Stvarno se volim pakirati. Ne znam zašto, ali me sam čin izrazito uveseljava. Kroz godine i godine putovanja, ponekih vrlo dugih, ponekih jako kratkih, stekla sam nevjerojatnu brzinu u pakiranju. Ne znam sjećate li se one emisije koja se jaaako davno prikazivala gdje bi našli ljude na ulici, rekli im želite li ići tu i tu i imate pola sata da se spremite pa ako budete brži od druge osobe, besplatno putujete. E pa, da su mene sada sreli, nimalo ne sumnjam da bih glatko pobijedila. Potrebno mi je deset minuta za put od 5 do tjedan dana, a oko maksimalno pola sata za mjesec i više. Kako mi to uspjeva? Ljeti, kada najviše putujem dolazim doma na cca 2 sata i to da operem odjeću, zamijenim što mi se potrošilo te da se zatvorim u SVOJ zahod na kojih sat vremena uživajući u tišini i činjenici da me nitko ne požuruje. No čim istekne tih dva sata jurim na drugi autobus koji će me odvesti do idućeg odredišta. Imajući to na umu, već sam odavno napravila popis stvari koje moram napraviti prije nego izađem iz kuće, znate ono: plin, voda, struja... Također, već imam univerzalne popise stvari koje nosim, a koje koristim u određeno doba godine za određeni broj dana.
Druga stvar, s vremenom sam naučila da: a) ne da mi se nositi tešku prtljagu i b) NIKADA ne iskoristim sve što ponesem. Iz tih razloga, popisi su bili sve kraći, a sada za putovanja od 5 dana preko ljeta, nosim samo malu putnu torbu veličine moje obične dnevne torbice. Jedini problem su mi cipele...ufff što to mrzim...jer osim što ih imam gomilu, štikle zauzimaju previše mjesta i to me uistinu izluđuje.
Opet skrećem s teme.
Tema zbog koje sam počela pisati tekst je iduća: poštasti koje se događaju nekoliko sati prije polaska ili na samom putu u najgore moguće vrijeme i na koje nikada ne možete utjecati. Te pošasti se svakome nužno barem jednom dogode, a kako stvarno jako puno putujem iz raznih razloga i na razne načine (više volim vidjeti egzotična mjesta nego novu haljinu)...imam iskustva sa svima.
1) Razne bolesti
Ova pošast se može dogoditi nekoliko sati prije polaska, no UVIJEK se događa nakon 9 sati navečer kada je prekasno za potražiti pomoć liječnika ili zubara. Ne postoje pravila, štoviše u dubokom sam uvjerenju da će vam pola sata prije nego što morate krenuti - puknuti vodenjak..iako ste muško. Također, može se dogoditi i na samom putovanju i u tom slučaju će trajati od drugog dana dolaska do zadnjeg kada će se dogoditi čudesno ozdravljenje.
Dva dana nakon što sam ovo ljeto stigla na more primijetila sam da sve češće i češće trčim na zahod. Hodam bosa po hladnim pločicama, pomislila sam i počela nositi japanke ne obazirući se previše na tu činjenicu. Međutim, stanje se pogoršavalo sve dok nisam potražila stručno mišljenje. Upala mjehura, bio je odgovor. Nema kupanja, nema plaže, samo gomila čaja i wc školjka. Ne moram ni napominjati koliko mi je prekrasno ljetovanje bilo. Kada je prošlo? U trenutku kad sam sjela u autobus za Zagreb.
2) Pomor elektronike
Pošast koja je druga na listi javlja se također nekoliko sati prije polaska, no može biti i na sam polazak. Iz nekog razloga, sva elektronika koja do tada besprijekorno funkcionira odjednom ne daje znakove života. Tablet? Više se ne pali samo nešto vibrira svakih deset sekundi (ni kao vibrator pošteni više ne može poslužiti). Fotoaparat? Negdje je nestala memorijska kartica i tek se onda blijedo počinjete sjećati kako ste ju posudili prije nekoliko stotina godina nekoj tamo osobi čijeg se lica ni ne sjećate. Ipod? Baterija mu je još uvijek prazna iako ste ga stavili prije pet sati na punjenje. Punjač? Pukle žice. I onda se moš jebat.
2 sata prije polaska za Francusku, provjerala sam sve stvari koje nosim u ručnoj prtljazi; jesu li tu i rade li. Držala sam zaljubljeno u rukama tek novi fotoaparat, boje višnje, sitan, prekrasan. Skidala sam ga s punjača i upalila da okinem nekoliko slika prije puta. Čisto za svaki slučaj.
"No memory", blinkalo se dok sam okinula.
"Šta pričaš ti?" govorim ja fotoaparatu. "Tek sam te kupila jebem ti život."
Krenem ja njega rastavljati da vidim što mu je. I tek onda shvatim. Nema memorijske kartice. Ne moram ni spominjati da sve ostale koje smo imali nisu bile prave veličine.
Nemam slika iz Pariza. I nije mi žao.
3) Pretvaranje ljubavi u mržnju
Netko, ne nužno osoba s kojom putujete, ali svakako osoba s kojom živite, će vam zagorčati život svojim zanovijetanjem u onim ključnim trenucima dok se pokušavate sjetiti jeste li ponijeli čarape ili putovnicu. Zašto? Nije bitno, ali dići će vam tlak u svakom slučaju. Možda svojim savjetima (i bit će najčešće u pravu), možda svojom životnom pričom (broj cipeli koje nosim su bitniji od tvog prekida s partnerom)...nebitno čime, ali baš onda kada ćete stavljati novčanik u torbu, izgovoriti će nešto zbog čega će početi svađa koja će potrajati iduća dva sata. Izgladit ćete sve prije nego sjednete u vlak. Na granici ćete shvatiti da niste ponijeli putovnicu.
Noć prije nego sam krenula u Beč žestoko sam se posvađala s majkom. Zašto? Nisam sigurna točno. Nešto je pričala po svom običaju trpajući mi stvari koje sam znala da neću nositi. Rasplakala sam se najmanje tri puta prije nego smo ju brat i ja izbacili iz stana i pozvali mi taxi. Na kraju me odvezla ona...s prtljagom punom njenih stvari.
4) Tuča i oluja
Ova pošast se javlja u obliku vremenske prognoze koja je nužno, svaki puta, bez iznimke - pogrešna. S ovom pošasti nemam problema ako putujem unutar Hrvatske, no čim prijeđem granicu, all hell brakes loose. Sva odjeća koju ponesem će biti potpuno beskorisna u trenutku kada stignem na odredište. Sedmi mjesec u Grčkoj? Trebat će vam zimski kaput. Sjeverni pol? Nadam se da ste ponijeli bikini. Najčešće ćete onu jedinu stvar koju ponesete "za svaki slučaj" nositi punih dva tjedna.
London. Travanj. Kišobran, fancy baloner, duge majice i starke - savršeno spakirane i spremne za nošenje. Nikada izvađene iz torbe jer punih 7 dana nije pala ni kap kiše, a sunce je sjalo kao da smo na Maldivima. Kunem se, vratila sam se osunčanija nego nakon 2 tjedna u Zadru.
5) Smrt voznih redova
Nije mi točno jasno zašto se to događa, ali redovito se dogodi kada stignem sat i pol vremena ranije na kolodvor ili aerodrom. No kad kasnim (što je ipak češće)... eee tad će uraniti baš meni u inat (nikada se nije dogodilo u Hrvatskoj). Sekunde više nisu sekunde, već su sati ili tisućinke ovisno o situaciji. U tim trenucima postat ćete doktori fizike uviđajući koliko je vrijeme uistinu relativno, ali nikako nikada u vašu korist.
U Portugalu smo čekali cijeli dan na aerodromu jer su nam svakih sat vremena odgađali polazak za još sat vremena da bi nam nakon 15 sati što smo proveli tamo, dojavili da je let u potpunosti odgođen. Sreća da sam se već tada napila od portugalskog vina i da mi je sve bilo sasvim svejedno. A i Portugalci su pošteni pa su nas smjestili u hotel s 5 zvjezdica... još da sam imala četkicu za zube...
No zašto ovo pišem u tri ujutro. Zato što me ubija zub koji je intenzivno počeo boliti u osam navečer i pokušavam pronaći punjač za fotoaparat. Ah i da, za 3 sata mi kreće vlak za Munchen. Oh živote.
