Gogo, znamo da si plivao s morskim psima i radio nepotrebne stvari u Sibiru na minus dvadeset, ali što te tjeralo u crnu Afriku?
Pa tamo sam nuždio s morskim psima i plivao na minus dvadeset! Tjerao me poltergeist koji mi je opsjeo stan u Šibeniku pa sam se morao iseliti na dva mjeseca dok egzorcisti ne istjeraju demona. A kako je demon bio crn, gdje ću drugo nego u Afriku. To je bilo jedino logično rješenje.
Koje si zemlje proputovao?
Počeo sam s Ugandom, pa nastavio za Keniju, Tanzaniju i otok Zanzibar, Burundi, Ruandu i DR Kongo. U ovu potonju državu sam ušao na jako kratki vremenski period jer nisam imao potrebitu vizu.
Gdje te bilo najviše strah?
U Hrvatskoj.
Što si najbolje a što najgore jeo i pio?
Pa izbor hrane u Africi zaista nije impresivan – prava gozba im je riža, prženi krumpirići (prženi 1000 puta u istome ulju) i matoke (kuhana banana). Bolje je da ne spominjem ono što im nije gozba. Što se pića tiče, Afrika začudo ima nekoliko sasvim solidnih brendova piva (Tiger, Primus...), ali im domaće žestice katkad znaju izazivati sljepilo.
Ispričaj nam što ti je netko rekao ima li seksa jer znamo da si neporočan, osim votke i piva?
Seksa nema, svi Afrikanci, kako je nadaleko poznato, danas žive u celibatu. Ali drevne afričke legende kažu da je tu nekoć cvjetala prostitucija, da su se svi (i bez prostitucije) pohotno družili i bludničili, a u svemu tome muzungu (bijelac) je bio izrazito tražena roba. Čak su se neke cure na današnjem području Ruande, tvrde stari spisi, hvalile ako su spavale s „muzungu“ te im je bio cilj spavati s bijelcem kao što je gastarbajteru na šesnaestom velikom pivu cilj spavati s Monicom Belluci... Ili bilo kojom ženom.
Koje su ti se anegdote po običaju dogodile?
Iz mnoštva anegdota izdvojit ću onu u kojoj me u autobusu iz Tanzanije za Burundi nadrogiralo u cilju otuđenja mojih stvari. Naime, nakon 13-14 sati u autobusu, simpatičan starčić mi je ponudio bombon – karamelu – koju sam prihvatio, no unutra se očito nalazio anestetik. On me, u sprezi s dva normabela koja sam prije popio (vožnja afričkim autobusima po afričkim cestama je ubitačna, pa je svaka pomoć dobrodošla) - potpuno uspavao. Srećom, torbu sam (što uvijek u Africi radim) vezao oko noge i ruke, te su me njihovi pokušaji da mi istrgnu torbu iz ruku ipak probudili taman toliko da ih spriječim u njihovu naumu. Nije lako konjinu koja je već godinama svaka dva mjeseca u bolnici na potpunoj anesteziji tako lako uspavati – eto neke koristi i od moje bolesti (Chronova bolest, op. a.)...
Čitave situacije se slabo sjećam, jer sam bio prilično nadrogiran, ali kad sam stigao na granicu Burundija, policija je, vidjevši da ne mogu hodati (teturao sam i padao kao ruski pijanac), brzo shvatila da nešto nije u redu sa mnom te su me odveli u postaju (nazovimo tu štalu tako) gdje sam i prenoćio. Sutradan sam bez materijalnih posljedica nastavio za Burundi.
Kad će više ta knjiga?
Knjigu pišem već 3-4 godine, ali sam prokleti perfekcionist, koji je svjestan da svakom ispravkom već napisanog teksta u afektu uništavam magiju trenutka, no ne mogu si pomoći. Isto tako ne želim napisati samo još jedan u nizu putopisa, a pošto niti sam ne znam što točno želim napisati (pridodajmo tome i da su mi ambicije sputane lijenošću), vjerujem da će knjiga izaći posthumno.
Predstavi nam plan i program gdje da te uskoro dođemo slušati i gledati!
Već jako brzo, točnije 23.4. imam predavanje u Zagrebu, 7.5. na festivalu putnika u Šibeniku, a krajem petog mjeseca sam u Osijeku. Gotovo svaki vikend me možete slušati i na svadbi... Ako ste pozvani.
Zahvaljujemo Velikom Gogi i ovom vas prilikom pozivamo na njegovu tribinu koju organizira "Udruga Nova stranica Zagreb" u četvrtak, 23. travnja. U sklopu njihove akcije "Noć knjige", u Domu za odgoj djece i mladeži Zagreb sa sjedištem u Dugavama, Goranu Subašiću će se na predavanju pridružiti i autor Sven Popović koji će predstaviti zbirku kratkih priča "Nebo u kaljuži". Dakle, ako volite putopise i književnost - vidimo se kod Velikog Goge!
