Galerija
Tijekom svog prvog putovanja u Tanzaniju, desetak dana boravila sam s pripadnicima plemena Masai, uglavnom u rezervatu Ngorongoro. Cilj mojeg posjeta bio je tamošnjoj djeci podijeliti školarine prikupljene u jednoj hrvatskoj udruzi, a za što sam prethodno prošla kroz intenzivne pripreme.
Sudar svjetova
Ali nisam se mogla pripremiti za prvotni šok uzrokovan ekstremnim siromaštvom i teškim uvjetima u kojima su ljudi živjeli. Malene okrugle nastambe napravljene od zemlje, sa šibama umjesto krovova i zemljanim podovima bile su tipični dom članova plemena. Okupljene u sela na zelenim proplancima, nalazile su se kilometrima udaljene od prvog doktora, škole ili čak dućana. U blizini sela pasle bi krave pomiješane sa zebrama, a čuvale su ih djeca koja se ne boje ni lavova ni leoparda.
Bez struje i vode život je tamo težak pa sam se ponekad znala zapitati zašto sam uopće došla. No, osjećaj panike koji se lagano šuljao mojim kostima ublažavale su nevjerojatne prirodne ljepote i bogata kultura. Bilo je očaravajuće udisati čisti zrak prašume, proučavati slonove i diviti se šarenim perlicama na nakitu lokalnog stanovništva. Naposljetku, imala sam priliku iz prve ruke promatrati nefiltriranu verziju plemenskog života u koji polako prodire 21. stoljeće.
Daleko od idiličnog života
Tako je pored mene žustro koračao Masai, omotan u tradicionalnu „šuku“ veselih boja, ali sa šiltericom na kojoj iznad poznate kvačice pogrešno piše „Mike“. U jednoj ruci držao je dugački štap kojim goni stoku, a u drugoj oronuli mobitel iz ranih 2000-ih kojim zove rođake da sazna rezultate utakmice. Djelići modernog svijeta koji su iskakali iz stoljetne tradicije podsjećali su me da su idilična sela koja posjećujem stvarna i da su njihovi stanovnici daleko od blagodati modernoga života. Bio je to brutalan prikaz kako, zbog nedostatnog razvoja, sav potencijal kojim Tanzanija obiluje nije dovoljan da bi svojim stanovnicima pružila odgovarajući životni standard. Zašto bi onda netko opet htio natrag?
Tanzanija je zemlja u razvoju i kao takva mijenja se nabolje pred očima promatrača. Još je daleko od toga da osigura dostojanstvene uvjete života za sve svoje stanovnike, ali ima nešto magično u promatranju polaganog, upornog napretka koji dovodi do velikih rezultata. Posebice sam počela uživati u neizbježnoj promjeni tijekom mjeseci koje sam provela u sirotištu na jugu zemlje. Nigdje drugdje nije mi bilo toliko jasno da sam dio pozitivnog zamaha kao u toj zajednici s raskošnim drvetom manga u dvorištu. Nakon prvotne suzdržanosti, djeca bi dozvolila volonterima da postanu dio njihove svakodnevnice. S dječjim povjerenjem došao bi i osjećaj časti, kao da ste prošli neki neizrečeni test gdje se vrednovao vaš karakter.
Vremenom, kroz rad, ali i dokolicu, privrženost je sve više jačala dok nije dosegla rodbinske veze. Drugačije nije ni moguće kad s nekim mjesecima živite, učite, razgovarate i putujete baš kao da je oduvijek bilo tako. Na kraju nastane mješavina dubokih osjećaja zbog kojih svima uključenima postane iznimno stalo doprinijeti napretku te zajednice. Napretku sirotišta gdje djeca s groznim početcima grade divne budućnosti.
Lijepe priče u teškim vremenima
Jednom prilikom sam tako posjetila bivši dom dvaju štićenika koji su sad već u dvadesetima. Dom je bio ciglena baraka s azbestnim krovom gdje su živjeli kao djeca, sami, bez odrasle osobe koja bi se o njima svakodnevno skrbila. Preživljavali su iz dana u dan. Srećom, našli su sigurnost u sirotištu gdje su se oporavili od pothranjenosti te krenuli i u školu. Sada su obojica na fakultetu i imaju velike planove. Takve priče su brojne te je posebno inspirirajuće biti maleni doprinos njihovom sretnom završetku. Suptilno, no brzo, kroz pomaganje tim nevjerojatnim ljudima, razvije se ovisnost o osjećaju korisnosti.
A svi ti doživljaji i poznanstva smješteni su u magičnom krajoliku kakav se inače može vidjeti samo u dokumentarcima. Savane i džungle, prošarane selima i gradovima koji ponekad izgledaju kao da su narasli slučajno usred pravog životinjskog carstva. Uz ceste se lijeno odmaraju majmuni i pasu žirafe, a malo dalje trgovci prodaju voće, sokove i slastice pečene uvijek u istom ulju. Banane i drugo tropsko voće prave društvo načičkanim nastambama ispred kojih se djeca igraju ostacima plastike.
Svugdje je prisutna crvena prašnjava zemlja koja se utaba u kožu i srce svim svojim posjetiteljima. Sjećam se da sam već prvog dana imala neopisivi poriv sve snimati jer sam mislila kako mi nitko doma neće povjerovati što sam vidjela. No uhvatiti atmosferu i osjećaj meni je bilo nemoguće. Posebice jer su mirisi, boje i okusi Tanzanije različiti od svega na što sam do tada bila navikla. U meni bi uvijek izazivali čuđenje i zato su bili intenzivniji. Osim toga, ljudi se tamo drugačije odijevaju, druže, objeduju.
Drugačije poimaju ljubav, dužnost, obitelj i uspjeh. Stoga svaki razgovor postaje prilika da se skrati naizgled tisućama kilometara velika kulturološka barijera. Jednom sagrađeni most postane na kraju važna životna škola koja svakog dana pokazuje nove poglede na svijet.
Tko se zapravo ne bi htio vratiti u taj koktel zanimljivog, neuobičajenog i lijepog? Tko ne bi htio biti dio razvoja i promjene, sudjelovati u napretku?
Možda je zato pravo pitanje: je li moguće ne vratiti se natrag?
