Galerija
Kada smo poletjeli iz Budimpešte, nismo ni pomišljali da će let od četiri sata i dvadeset minuta potrajati dvanaest sati. Niti da će naše odredište umjesto Keflavika biti ponovno Budimpešta. Zbog nezgode prilikom nečijeg polijetanja s Keflavika pista je bila zatvorena. Kako je to zasad jedina međunarodna islandska zračna luka, u zemlju vatre i leda nismo mogli sletjeti prvog planiranog dana. Dogodilo nam se ono što nijedan putnik ne želi da mu se dogodi – izgubili smo dvadesetak dragocjenih sati.
Međutim, pribravši se i dozvavši optimizam (jer pamet tada zakaže), odlučila sam iz nastale situacije isforsirati životnu poruku Univerzuma. Prije svega, i kratko je vrijeme odlično vrijeme kada se dobro organizira, tako da nemamo ni trenutka za gubljenje. A budući da smo tu noć proveli u Sofitelu s Lančanim mostom kao susjedom preko puta, potvrđeno je i da je dobro sve što se dobro svrši. Spomenuta nezgoda prošla je bez ikakve štete za sudionike, a nas je naš prisilni plan B počastio odličnom kavom, mekanim kroasanima i svježim voćem za droučak. Nešto kasnije toga dana, već smo pili čaj od mente iz termosice i jeli sendviče u najboljem najgorem automobilu na Islandu... I eto, živjeli smo život.
Reykjavik, glavni i najveći grad Islanda sa svojih 120 tisuća stanovnika (što je trećina islandske populacije), najsjevernija je svjetska prijestolnica neke suverene države. Kao i cijeli Island, komunalna infrastruktura Reykjavika oslonjena je na održiv koncept suživota s prirodom. S obzirom na obnovljive izvore energije na dohvat ruke, zemlja je minimalno oslonjena na fosilna goriva. Upravo geotermalna energija, kao najvažniji od spomenutih izvora, jedan je od odlučujućih faktora u gospodarskoj stabilnosti države. A zbog istoga se Reykjavik ubraja među najčišće gradove svijeta. I doista, nebo je na Sjeveru toliko čisto da baca potpuno novo svjetlo na činjenicu zašto igla na kompasu baš uvijek pokazuje Sjever.
Osim što je jedan od najčišćih, Reykjavik je i jedan od najskupljih gradova svijeta. Ipak, visina cijena i životnog standarda nije praćena jednakom visinom nebodera i blještavilima kakve očekujemo od skupih metropola. Kuće su uglavnom građene od betona i lima sa začuđujuće tankim zidovima u odnosu na surovost tamošnje klime. Međutim, upravo surovost klime razlog je takvoj građevinskoj praksi. Suprotno mojim razmišljanjima, teški zidovi i masivne građevinske konstrukcije samo otežavaju održavanje. Nema te ljudske tvorevine koja bi mogla prkositi silama prirode do kraja, što Islanđani jako dobro znaju. Zato grade montažnim, lako zamjenjivim i popravljivim materijalima da bi bili spremni za brze promjene i popravke. Već kroz spomenute observacije shvatila sam da je održivi razvoj za Islanđane način života, a ne puki projekt. Međutim, Reykjavik ipak krasi i dašak modernizma. Poslovna zona, ako tako mogu nazvati kvart veličine Trga bana Jelačića, u svojim staklenim plohama odano zrcali planinu Esjan koja joj leži sučelice s druge strane zaljeva. Sve to zajedno čini jedinstvenu liniju horizonta, podvučenu zajedničkim nazivnikom svih gradskih sastavnica – jednostavnošću. Arhitektura Reykjavika prožeta je jednostavnošću.
A da je jednostavnost ultimativna manifestacija ljepote, svjedoči i Sólfar ilitiga Sun Voyager. Kao skulptura posvećena obećanju neotkrivenog teritorija, napretka i slobode bila je upravo savršena polazna točka naše islandske avanture. Lungomare Reykjavika završava u staroj luci, ali krije i još jednu impresivnu znamenitost – koncertnu dvoranu melodičnog imena Harpa.
Kao prva asocijacija na ime Harpa javlja se instrument. No Harpa ima značenje i u nordijskom folkloru, a označava mjesec kojim počinje ljeto. Povezivali je s instrumentom anđela ili početkom ljeta, sasvim je svejedno. To remek-djelo savršeno se uklapa u melodiju okolnih planina i hladnog mora, baš kao što ljetni povjetarac savršeno zaokružuje lijeno popodne na vrućoj plaži.
Svakako je najpoznatija znamenitost Reykjavika Hallgrímskirkja, upečatljiva crkva vidljiva iz svakoga dijela grada, kao zvijezda Sjevernjača. Prostranom, svijetlom i smirenom unutrašnjošću crkve dominiraju impozantne orgulje. Ispred crkve stoji američki dar Islandu, kip Leifuru Erikssonu. On je prvi Europljanin koji je otkrio Sjevernu Ameriku, prije Kristofora Kolumba. Povijesno nemaju zajedničkih točaka, ali trg crkve i kipa izgledao mi je kao moćan jedrenjak s odlučnim Erikssonom na pramcu i Hallgrímskirkjom kao snažnim jedrom.
Ostatak je grada skladan i sladak, u bojama. Darovni koncept-dućančići, kafeterijice, barovi i umjetničke galerije. Naš boravak u Reykjaviku poklopio se s dolaskom ljeta (početak svibnja) pa smo vidjeli slavlje u tu čast. Ulice su bile pune kostimiranih ljudi, a nekolicina se skinula do gola za trkačke solo dionice. Jasno je da su Islanđani istinski sretni ljudi. Bez posebnih povoda, poticaja ili pomagala, oni su samo sretni.
Lučki dio grada priča autentičnu priču o ribarskom životu stanovništva. I morski specijaliteti najbolji su baš u luci. Među tradicionalnim jelima svakako posebno mjesto zauzima Rotten Shark, jelo koje je navodno toliko groznog okusa koliko i imena, a radi se o mesu morskog psa koje šest tjedana odstoji u zemlji prije negoli se pripremi. Vrlo egzotično, moram priznati, ali to je valjda neka vikinška stvar pa neću ulaziti u to svojim nježnim dalmatinskim nepcem.
U zemlji pečenoj toplinom lave također se sprema i tradicionalni rúgbrauð. Rúgbrauð doslovno znači 'raženi kruh'. Islandski jezik ne poznaje nepotrebne komplikacije i besmisleno uljepšavanje nazivlja. To je, dakle, raženi kruh slatkog i nježnog okusa. Tradicionalna kuhinja nudi još i sheepshead (nomen est omen, ne moram mnogo objašnjavati), zatim prozirni liker koji bi kod nas bio kvalificiran kao 'za prozore' te razne juhe od mesa i jastoga. Nažalost je cjelokupni gastronomski doživljaj ograničen zbog astronomski visokih cijena. Pod pojmom 'astronomski' točno to i mislim. Orijentira radi, najjeftinije je jelo u restoranu povrtna juha, čija cijena ne pada ispod 14 eura. Zato nam se prehrana bazirala na menijima složenima među policama supermarketa. Ali i to je u suštini bilo domaće.
Kao posjetitelj Islanda zasigurno ćete obići Golden Circle. Radi se o 300 kilometara dugoj panoramskoj cesti oko Reykjavika na kojoj se nalaze najpoznatije turističke atrakcije.
Prva je točka Nacionalni park Thingvellir, 'Polje sabora'. Tu su se 930. godine počeli sastajati Vikinzi. Sastajali su se jednom godišnje, na dva tjedna u lipnju. Njihov sabor, centar društvenog života, tradicionalna zakonodavna i sudska skupštini, zvao se Althing. Kasnije u srednjem vijeku, u duhu kršćanske inkvizicije, ovdje su se počele izvršavati i poprilično brutalne tjelesne kazne. Obilazeći lokalitete Drowning Pools (kaznionice rezervirane za žene) i Gallows Rock (one za muškarce), nastojala sam zanemariti mračni vjetar dalekih represivnih vremena. Ali unatoč strahotnoj noti, mjesto odiše monumentalnošću i globalno velikom kulturnom važnošću. Naime, nakon onih u staroj Grčkoj, Althing je najstariji parlament svijeta. A za razliku od sterogrčkih, on se na ovom mjestu održao sve do 1798. godine, kada su ga Danci ukinuli.
Thingvellir još i više fascinira kao područje gdje je rascjep među tektonskim pločama ne samo vidljiv, već i vrlo opipljiv. Lagana šetnjica raspuknutim stijenama, atraktivni slap Öx, veliko jezero Thingvallavatn, i pukotina Silfra u kojoj, uz dozvolu, doslovno možete roniti među kontinentima... Već samo ovo mjesto vrijedno je svačije bucket liste.
Druga je točka Golden Circlea geotermalno Haukadalur polje visoke sezmičke aktivnosti. Među višebrojnim karakterističnim bazenima u kojima lagano vrije voda najpoznatiji su Geysir (po kojem je ova prirodna pojava i dobila ime) i Strokkur. Dok se Geysir smirio i sada samo pozdravlja lijepim okom, Strokkur i dalje divlja izbacujući vrele mlazove od dvadesetak metara prosječne visine. Voda u bazenčićima neodoljive je boje, ali i nezamislive vrućine. Zbog praznovjerniih, civilizacijom ispranih umova, mnogi su turisti u gejzire bacali novčiće za sreću. Zbog tog nerazumnog fenomena ljudskog ponašanja, uokolo su postavljene zabrane takvog ponašanja jer priroda ne mari za naše novce, a nagrizeni ostaci metala samo je nagrđuju.
Sljedeći na ruti, jednako fantastičan, čeka veliki Gulfoss, 'Zlatni vodopad'. Nalazi se u kanjonu ledenjačke rijeke Hvítá i preko dvije skaline pada između 70 metara visokih stijena. Početkom dvadesetog stoljeća engleski je biznismen razvio ambiciju za podizanjem hidroelektrane na Gullfossu. Stanovita Sigríður Tómasdóttir, koja je odrasla u blizini, na to je prosvjedovala prijetnjom da će se onda ona baciti u slap. Zahvaljujući njezinu hrabrom aktivizmu, do industrijske intervencije nikada nije došlo, a Gullfoss i dalje moćno dominira vidikom demonstrirajući snagu netaknute prirode. Sigríður je također često vodila i planinarske skupine ovim ne baš pristupačnim terenom. Tako je, osim kao jedna od najpoznatijih zaštitnica islandske prirode, ostala zapamćena i kao žena koja je utabala staze nevjerojatnih pogleda.
Krater Keriđ, danas jezero, sa svojim specifičnim crvenim kamenjem, četvrta je točka ture, i nama je bio mjesto za piknik. Slojevi zemlje i vegetacije koji izviru iz crvenog kamenjara pružaju fantastičan vrtlog boja i ne znam koji bi se luksuzni interijer mogao mjeriti s takvim objednim ambijentom. Čak i kad nam je objed bila obična konzerva tune i kukuruz.
Osim geoloških spektakularnih pojava, svugdje smo susretali simpatične islandske konje, pa tako i u obilasku Golden Circlea. U mom itineraru bili su pod 'muss'. To se pokazalo i potpuno opravdanim budući da je druženje s tim plemenitim životinjama došlo kao endorfinska kruna ovom prvom ozbiljnijem kontaktu s islandskom prirodom.
A na cesti smo susreli i vozilo koje me je fasciniralo, kao svjedok uvjeta što vladaju islandskim putešestvijama. Autobus terenac sasvim je običan autobus ogoljenih guma, što mu pruža sasvim neobičan izgled. Razmišljajući kuda se vozi, lagano sam počela spoznavati u kakvoj se divljini zapravo nalazimo. Ipak je Golden Circle civilizacijski ukroćena ljepota, skoro nešto kao zoološki vrt. Zemlja nam je toga dana doista otkrila malo svoje živosti i moći, ali to je bio tek senzibilan gležanj što sitno proviruje ispod duge halje tajnovite dame. I unatoč svim hipnotizirajućim bojama, dinamičnim pojavama i osebujnim reljefima, još uvijek nismo bili ni blizu zapanjenosti po kojoj ćemo kasnije pamtiti Island.
(nastavak slijedi) ;)
Još Valentininih priča možete pronaći na njezinu blogu vebeway i Facebook stranici.
