Prije puta nisam puno znao o Maroku. Uglavnom opća kultura i osnovne stvari iz udžbenika zemljopisa i povijesti. Arapska zemlja, bivša francuska kolonija, planina Atlas, glavni grad Rabat, Casablanca, atletičar Hicham El Guerrouj... Ok, priznajem, možda je to malo više nego što neki drugi znaju o Maroku, no i dalje sam imao osjećaj da odlazim u nešto nepoznato. Razlika je kad putuješ u SAD i kad ti je sve već poznato iz serija i filmova ili kad putuješ u muslimansku zemlju u Africi koja eventualno služi kao set za američke blockbustere.

Zašto Maroko? Jer smo htjeli nešto egzotično, izvan Europe, a da je opet relativno blizu. Jer smo htjeli neku destinaciju gdje su zime blage, što Maroko s dnevnim prosjekom od 20-ak Celzijusa svakako jest. Jer smo htjeli iskustvo afričke i muslimanske zemlje.

Ostaci starog grada Tinghira Ostaci starog grada Tinghira (Foto: Silvije Pleština)

Obzirom da smo putovali u vlastitom aranžmanu, plan puta smo sami složili. Odlučili smo se za “četvorku” Marakeš-Merzouga-Fes-Casablanca, kako bismo pokrili ono najvažnije što zemlja nudi.

Marrakech – dragulj u kruni marokanskog turizma

Put započinjemo u Marakešu. Četvrti grad po veličini privlači najviše turista pa logično da i nas najviše zanima. Kako bismo osjetili pravu vibru, odlučili smo se za smještaj u medini, starom dijelu grada, i to u riadu. Riadi su tradicionalne marokanske kuće s otvorenim dvorištem, vrtom i bazenom koje danas umjesto na kuće više liče na boutique hotele sređene za moderni turizam.

Grad je pun palača, džamija, soukova (tržnica), a sama medina je jedan veliki labirint. Po uskim uličicama medine kreću se pješaci, auti, skuteri, bicikli i zaprege s magarcima. Na cesti vlada funkcionalan kaos. Svi trube, psuju i ulijeću jedni drugima, a opet nitko se ne sudara i sve nekako teče. Glavne gradske atrakcije su Jardin Majorelle, park s muzejom i kućom Yves Sainta Laurenta, te Djemaa el Fna, glavni gradski trg koji objedinjuje sav košmar i energiju grada. Teško je opisati i nabrojati što smo sve vidjeli dok smo hodali trgom. S jedne strane ti prodavači nude lažne "Rejbanice", s druge pečenu janjetinu, odmah pokraj se za par eura možeš slikati sa zmijama, a vrlo lako ti i dresirani majmunčić može skočiti na rame. Ukratko, na Djemi vlada "napad" na sva osjetila i doslovce ne znaš gdje gledati od silnih podražaja. Glasna "Oh my God!" reakcija neke Amerikanke koju sam čuo u prolazu mi govori da nismo jedini bili iznenađeni svime viđenim.

Jeftinije nego po Hrvatskoj! Do Maroka i nazad za 300 kuna Maroko Maroko Maroko +1 Maroko

U Maroku se plaća dirhamima, 1 dirham = 70 lipa. Cijene općenito nisu visoke, no treba biti oprezan jer ubrzo shvatiš da te trgovci lako mogu “zavaljati”. Naivcima se ne piše dobro, a dobro će proći oni koji se vole ili znaju cjenkati, pogotovo tamo gdje cijene nisu istaknute, što je jako često. Kad je o turistima riječ, dojam je da je sve neka trgovina, čak i običan razgovor ili uputa. Ljudi će ti uglavnom pomoći, ali će otvoreno očekivati malo novca zauzvrat. Pregovori s taksistima su uglavnom u stilu: “How much is taxi to train station?”, “70”, “No, too much”, “Ok, 50!”. Na kraju se nađemo na 40, dok vožnja zapravo vrijedi 10. Sitna muljanja od strane lokalaca su nešto na što se svaki turist mora naviknuti i prihvatiti kao normalno.

Kad je riječ o sigurnosti, zemlja je uglavnom sigurna za turiste. Kriminal i zločini su rijetkost, no ono na što su nas domaćini upozorili su džepari i lopovi na skuterima, pogotovo na frekventnijim punktovima u gradovima. Lonely Planet turistima nalaže da budu “oprezni, ali ne paranoični”. Kako odmiče dan i pada noć, na ulicama ostaju uglavnom muškarci, stoga je prisutnost žena, a pogotovo drugih turista, svakako olakšavajuća. Barem znaš da neće samo tebe opljačkati, hehe.

Ulične stresove smo brzo zaboravili nakon što smo se počastili odlaskom u hamam, orijentalnu kupelj, što je posebno iskustvo koje svakako preporučujem.

Dok kasno navečer sjedimo uz bazen riada, loveći bolju wi-fi vezu, upoznajemo Drissa koji u riadu radi kao domaćin/konobar. Na njegovo pitanje odakle smo i naš odgovor, kreće oduševljeno nabrajanje srebrnih iz Rusije, uz spominjanje “blond president” s velikim smiješkom. Uzvraćam mu s nabrajanjem marokanskih sportaša, on ostaje impresioniran te ubrzo stječemo našeg prvog marokanskog prijatelja. Driss nam donosi čaj od mente, njihovo nacionalno piće koje smo prilično mnogo konzumirali tijekom cijelog puta. Uskoro nam se pridružuje i Kenzo, pravi gazda riada, himalajski mačak koji nas u početku bojažljivo izbjegava, da bi nam se pola sata kasnije lukavo šmajhlao oko nogu. Ulazimo u priču s Drissom koji uz berberski, arapski, francuski i španjolski natuca i engleski. Nije sjajno, ali dovoljno da se sporazumijevamo. Driss ima 22 godine, podrijetlom je sa sela, studira i radi u Marakešu, živi sa cimerima, a novac šalje kući obitelji. Želja mu je da vidi Europu i da nastavi živjeti u Francuskoj ili Švicarskoj. Cijeli naš boravak u riadu, Driss je bio jako uslužan, nenametljiv i pristojan, pa sam mu na kraju ostavio svoj kontakt da se javi ako će ikada dolaziti u Hrvatsku i napojnicu kao znak zahvale koju je itekako zaslužio. Jedva sam odgovorio curu od toga da ga prokrijumčarimo sa sobom u Europu.

Sahara Sahara (Foto: Silvije Pleština)

Što se tiče ritma obroka, uglavnom bismo se najeli za doručak, nešto usput tijekom dana i onda konkretna večera. Tradicionalni doručak u riadima uključuje jaja, palačinke, maslac, džemove, čaj od mente i preventivno – malo probiotika. Čuli smo da turistima od lokalne hrane i vode znaju neplanirano "proraditi crijeva" pa nismo ništa htjeli prepustiti slučaju, no srećom nismo imali nikakvih problema.

Za ručak i večeru smo jeli lokalnu spizu: piletinu, janjetinu, povrće, salate, kus-kus, khobz (kruh). Dobar dio mesa i povrća se tradicionalno sprema u stožastoj glinenoj posudi Tajine (tažin).

Essaouira – marokanska Santa Monica

Budući da je na dva sata vožnje od Marakeša, platili smo dnevni izlet do Essaouire, grada na Atlantskom oceanu. U usporedbi s gužvom i kaosom Marakeša, Essaouira je pravi odmor za dušu. Dočekuje nas sunčano i blago vrijeme. Nema previše obraćanja lokalaca, nema zašprehavanja. Opušteni, mediteranski duh sušta je suprotnost dinamičnoj marakeškoj medini. Najveću buku proizvode galebovi koji čekaju ostatke ribe od lokalnih ribara. Ručamo u lokalnom restoranu, s pogledom na ocean. Grad malo podsjeća i na Dubrovnik - bogata povijest, zidine, pogled na pučinu, mačke posvuda. Izvan stare jezgre je velika pješčana plaža uz koju su poslagani hoteli, restorani i šetnica. Obavezno skidamo tenisice da osjetimo pijesak pod nogama pa toćamo noge u oceanu. Sviđa mi se opuštena atmosfera grada, a vrijeme i okruženje su me podsjetili na Venice Beach i Santa Monicu u L.A.

Ribari u Essaouiri Ribari u Essaouiri (Foto: Silvije Pleština)

Merzouga – vrata Sahare

Izlet u pustinju bio je highlight cijelog puta. Bukirali smo 3-dnevni izlet koji uključuje vožnju od Marakeša, preko Atlasa, do Merzouge, gradića u Sahari kraj granice s Alžirom. Paket uključuje i noćenje u pustinjskom šatoru te jahanje deva. Nakon poludnevne vožnje smo stigli do pustinje, gdje su nas dočekale deve koje nas trebaju odvesti do kampa. Lokalni Berber-vodič nam je pomogao da se popnemo na deve te smo polako krenuli prema našem šatoru. Dok smo se ljuljuškali na ovim neobičnim životinjama, u tišini smo promatrali zalazak sunca i uživali u pogledu na besprijekorne pješčane dine, kao onih sa pozadine Windowsa. Par dana ranije smo jeli kobasice na zagrebačkom Adventu, a sada sjedimo na devama u Sahari. Pomalo nadrealan trenutak. U šatoru je sve bilo perfektno. Čist, udoban, odlično opremljen s vlastitom kupaonicom, no ono čega nije bilo, a što nam je jako nedostajalo bilo je grijanje. Noći u pustinji, naročito zimske, su prilično hladne, što je za nas gradske mimoze, navikle na centralno grijanje bio pravi šok. Srećom, bili smo spremni pa smo ponijeli toplu odjeću i po prvi put u životu spavali s kapama na glavi. Sutradan ujutro smo se ranije probudili kako bi promatrali zlazak sunca u pustinji, a kasnije smo opet odradili još jednu rundu jahanja devi prije nego smo se zaputili natrag prema Marakešu.

Fes – kraljevski grad

Od Marakeša do Fesa uzimamo vlak, trajanje vožnje je 6 sati. Inače, vlakovi su im u skroz dobrom stanju pa su nam bili glavno prijevozno sredstvo po zemlji. Udobni, čisti, (relativno) točni, voze do 160 km/h (mjerio sam), ima za kupiti hrane i pića, a može se i odspavati tako da vrijeme brzo prolazi. Kako na ulici, tako i u vlaku diskretno promatram ljude. Primijetio sam da u Maroku neovisno o spolu i dobi gotovo svi imaju smartphoneove i stalno su na njima. Zanimljiv prizor je bio prvo na željezničkoj stanici vidjeti stariju gospođu s hidžabom kako se dopisuje na WhatsAppu, a onda malo kasnije u kupeu vidjeti starog Berbera kako sa slušalicama gleda YouTube klipove. Ostajem prilično impresioniran obzirom da sam sa svojim tatom još uvijek na SMS-ovima.

Fez Fez (Foto: Silvije Pleština)

U Fesu odlučujemo unajmiti lokalnog vodiča da nas provede kroz grad i pokaže nam glavne atrakcije. Uzimanje vodiča je svakako pomoglo, ne samo da bismo nešto naučili o Fesu, već da se konačno malo opustimo i uživamo u razgledavanju grada bez bojazni da ćemo se izgubiti. Fes je kulturno i religijsko središte Maroka. Ima brojne palače i džamije, te kao i svi veći gradovi u zemlji ima svoj stari dio s medinom, te novi, francuski dio. Grad se diči i najstarijim fakultetom na svijetu iz 9. st., no ne znam kako Oxford ili Bologna reagiraju na taj podatak.

Casablanca – mit koji se primio

Prije puta smo čuli i čitali da na Casablancu odvojimo samo koliko je nužno, da osim džamije Hassana II. nema ostalih znamenitosti, da grad nije siguran za turiste itd. Slijedeći te sugestije, Casa nam je bila samo tranzitna točka pa smo za nju odvojili tek jedan dan. Stoga, čim smo stigli u hotel smo se odmah zaputili u brzo razgledavanje. Džamija Hassana II. s najvišim minaretom na svijetu i velikim platoom ispred doista jest impozantna, no mene je više impresionirala arhitektura grada. Francuski utjecaj je više nego primjetan. Široke avenije, bulevari i kolonijalni stil arhitekture upućuju da se radi o metropoli s populacijom Hrvatske. Grad me dosta podsjetio na Havanu, no kao i glavni grad Kube, i Casablanca djeluje malo istrošeno pa je zgradama i ulicama potreban jedan opsežni facelift kako bi grad opet zasjao kao nekada.

Suprotno očekivanom i na naše razočarenje, ovaj grad s hollywoodskim klasikom iz 1942. dijeli jedino – ime. Nijedan kadar filma nije snimljen u Casablanci, niti u Maroku, već je gotovo u cijelosti snimljen u Hollywoodu, i to u studiju. Jedina poveznica grada i filma danas jest Rick's Cafe, kafić u Casablanci koji je napravljen po interijeru kafića iz filma. Svejedno, kultni status filma je stavio marokanski grad na svjetsku mapu i ime grada učinio besmrtnim.

Casablanca - džamija Hassana II. Casablanca - džamija Hassana II. (Foto: Silvije Pleština)

U Casi je ujedno završila naša 12-dnevna marokanska avantura te smo od tamo letjeli natrag za Hrvatsku. Svima koji planiraju put u Maroko ne bih savjetovao manje od 7 dana, a za obići glavne gradove i pustinju bez žurbe optimalno je 2 tjedna. Muško društvo neće imati problema, kao ni muško-ženski parovi, no cure koje putuju solo se trebaju pripremiti na potencijalne neugodnosti. Ipak, ovu zemlju apsolutno vrijedi vidjeti zbog svih njenih zanimljivosti i prirodnih ljepota, zbog utjecaja afričke i europske kulture, miksa arapskog i francuskog. Jer, kada budete jahali deve u Sahari, gledali u nestvarno jasne obrise pješčanih dina i promatrali kako se svjetlo i sjene poigravaju na njima, znat ćete da se sve to isplatilo doživjeti.
 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju